U današnjem se svijetu ili, preciznije rečeno, u zapadnoj civilizaciji puno govori o pluralizmu. On predstavlja sveobuhvatnost različitih mišljenja, ideja, kultura, nacionalnih i religijskih koncepata te rasa. Svoj temelj nalazi u pojmu slobode, a smjera ka zajedničkome, pozitivnom cilju. S obzirom na to, površno gledano, jako je sličan relativizmu u komu je sve promatrano na istoj razini, bez ikakvih općeprihvaćenih normi, osim da je relativno – u svakom pogledu i na svakom društvenom polju – postalo normom. Ipak, pluralizam ne inzistira na „uravnjivanju“ svega, kao da ne bi postojala ljestvica vrjednota i kao da bi „sve bilo isto“, nego putem dijaloga kao načina rješavanja konflikata vodi ka pronalaženju međusobna uvažavanja različitosti s nakanom ostvarenja općega mira i blagostanja. Za razliku od relativizma u komu se različitosti mogu koristiti, ali i obezvrjeđivati – ovisno o stavu pojedinca, s obzirom da je i to relativno, pluralizam zahtijeva uključenost (inkluziju) i posvećenost međusobnu uvažavanju u različitosti obiju, odnosno svih strana u komunikaciji. Pri tomu istina nije nešto apstraktno što bi bilo dano na volju individui, nego zajednički cilj komu su ljudi s različitih strana usmjereni. Kako bi ovaj način poimanja stvarnosti funkcionirao, preduvjet je da postoji minimum zajedničkoga interesa i „privlačnih“ snaga. Ukoliko to izostane, pluralizam je osuđen na propast, a s njime i društva koja su ga pokušala implementirati. Upozorenje je to kako za ideju ujedinjene Europe, tako i za zemlje poput Bosne i Hercegovine, u bitnome sazdane od različitosti.
Na tom tragu već gotovo 30 godina kao Damoklov mač nad glavama ovdašnjih ljudi visi pitanje: može li ova država opstati? Ne treba biti odviše mudar pa vidjeti da ju, ovakvom kakva je kreirana u američkoj vojnoj bazi u Daytonu 1995., održavaju na životu isključivo međunarodni politički i ini čimbenici. Potvrdilo se to ponovno sredinom lipnja 2024. kada je u Sarajevu zasjedao Upravni odbor Vijeća za provedbu mira (Peace Implementation Council – PIC) koji je razmatrao aktualnu situaciju u BiH. Na temelju zaključaka razvidno je kako još uvijek ne postoji volje, a ni hrabrosti, za „raspakiravanje“ Daytonskog sporazuma koji je izvor nefunkcioniranja države. No, u nedostatku boljih ideja i iskrenosti domaćih političkih aktera i njihovih „mentora“ iz drugih sfera društva, jasno je kako je nužno po svaku cijenu čuvati donju razinu onoga što je postignuto 1995., a to je mir ili točnije - odsutnost rata.
Promatrajući proturanje u opći diskurs bošnjačkoga unitarizma i perfidne ideje srpskoga secesionizma, koje – obje – vode ka istoj rušilačkoj stvarnosti, nedvojbeno je da institucija Visokog predstavnika (OHR-a) ima još uvijek pune ruke posla u BiH. Bez obzira koliko to bilo teško prihvatiti i koliko zbog OHR-a ova zemlja u praktičnom smislu bila protektorat međunarodne zajednice, a ne prava država, ipak je ta institucija jamstvo da se neće ponoviti događaji iz 1990-ih. To je zapravo i PIC na svojem posljednjem zasjedanju i u biti očitovao, izričito istaknuvši kako Ured visokog predstavnika ostaje dok se u potpunosti ne realizira, sada famozni, program 5+2. On, pojednostavljeno kazano, uključuje: rješavanje pitanja državne, kao i vojne imovine; rješenje konačnoga statusa Brčkog (urađeno); fiskalnu održivosti zaživljavanje vladavine prava te potpisivanje sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (što je učinjeno). No, ostaje kao konačna: pozitivna procjena situacije u BiH koju daje OHR, i to na temelju uvjerenja o punom poštivanju Daytonskog mirovnog sporazuma. Što onda opet dovodi do korijena problema i statusa države: a to je potreba iskrena dogovora oko temeljitih reformi kolokvijalno rečeno Daytona 2.
Kao idejno i stvarno polazište cijeloga procesa koji smjera dugoročnom rješenju, a ne interesnim kratkovidim pobjednicama, jest praktični pluralizam koji je već življen u BiH, ali ne i prepoznat kao strategija. Štoviše, kroz poratno razdoblje razvidno je kontinuirano isticanje razlika bez ikakvih ujedinjujućih snaga te se može zamijetiti sve veća polarizacija društva. Pri tomu se stvara ozračje dojma nemogućnosti zajedničkoga života koji bi uvažavao različite nacionalne identitete okupljene oko nastojanja izgradnje, za življenje poželjna, društva. Kao ilustrativan primjer iz domene „sporednosti“ mogu poslužiti negativni komentari pjevačici Antoniji Čerkez nakon što je, kao Hrvatica iz Hercegovine, odjenula dres reprezentacije Hrvatske koja nastupa na EURO-u 2024. – kao zašto nije odjenula onaj bh. tima (koga nema na smotri najboljih selekcija Europe). Istodobno cjelokupnu situaciju karakteriziraju neiskrenost i opća dvoličnost. Stoga je smjerokazno, na putu usvajanja načela pluralizma, poslušati što je papa Franjo u enciklici o ljudskom bratstvu i socijalnom prijateljstvu od 3.10.2020. Fratelli tutti poručio: „Istinu možemo zajedno tražiti u dijalogu, smirenom razgovoru ili u žučnoj raspravi. To je put na kome treba biti ustrajan, koji se sastoji od tišine i trpljenja, sposoban strpljivo prikupljati blago iskustvo pojedinaca i naroda“ (br. 50).
Sarajevo, Sri, 31. Pro. 2025.
Plehan u Bosanskoj Posavini, Ned, 09. Ožu. 2025.
Sub, 22. Vel. 2025.
Sarajevo, Pon, 17. Vel. 2025.
Koraće u Bosanskoj Posavini, Sub, 15. Vel. 2025.
Slavonski Brod, Uto, 11. Vel. 2025.
Krašić, Pon, 10. Vel. 2025.
Mostar, Sub, 08. Vel. 2025.
Trogir, Čet, 13. Vel. 2025.
Colombo, Čet, 13. Vel. 2025.
Como, Čet, 13. Vel. 2025.
Čapljina, Čet, 13. Vel. 2025.