Katolički tjednik

Stari su Latini definirali: „Extrema tanguntur“ – „Krajnosti se dodiruju.“ To se u životnoj svakodnevici može prepoznati u konačnom ishodu koga se dobije kada se usporedi one koji su određenu pojavu sagledavali iz radikalno suprotnih kutova. Primjerice, ukoliko je čovjek hipohondar, tj. u svemu promatra bolest, onda će za svaku sitnicu „trčati doktoru“, uzimati silne lijekove i stalno se žaliti. Osim što će kao takav „dodijati i Bogu i narodu“, sebe će uništiti medikamentima, ali također i psihozom u koju će neminovno dospjeti gledajući u svemu nevolju. Tako si od „bezazlene“ gripe može „proizvesti“ uistinu teško oboljenje od koga onda nema lijeka. Na drugoj strani – i ono što je možda češće kod ljudi u Bosni i Hercegovini – jest zanemarivati simptome bolesti smatrajući kako „doktori ionako ništa ne znaju“ te bježati od njih kao „đavo od križa“. Takvi će radije trpjeti i „Tantalove muke“ nego otići liječniku i obaviti zdravstveni sistematski pregled jednom u godini. A kada se, najčešće nakon dugotrajnih i upornih nagovora obitelji, odvaže potražiti medicinsku pomoć – već bude kasno. I od možda „bezazlene“ bolesti koja se mogla u začetku veoma lako sanirati, zapadnu u stanje iz koga nema povratka. Ishod je, dakle, u oba slučaja isti. Stoga je nužno kao zakonitost u životu usvojiti, kako u svome življenju, tako i u društvenim pojavama, tražiti što je realno te se s time hvatati u koštac „bilo zgodno ili nezgodno“ (usp. 2 Tim 4,1).

Na tom tragu, promatrajući svijet oko sebe, ne može se zanemariti činjenicu koja u konačnici obilježava postmodernu i vodi ka njezinu kraju, a to je: sukob(i) svjetonazora i civilizacija zbog gubitka normi i zajedničkih ideja. Oni se u svom ekstremnom očitovanju prepoznaju u ratovima od kojih su najeksponiraniji oni u Ukrajini i Palestini/Izraelu, te „blokovima“ gdje izgleda kako ne postoji neko pravilo tko je „po prirodi“ stvarno na čijoj strani. (Nešto od toga moglo se vidjeti i u glasovanju, tj. „suzdržavanju“ kada se u UN-u donosila Rezolucija o Srebrenici.) Interesi „velikih“ koji su se uvijek prelamali preko leđa „malih“, sada imaju naglašeno sebičnu i, moglo bi se reći, individualiziranu notu koja stvara „situacijska savezništva“. Sjedinjene Države, Kina, Rusija, Europska unija, islamske zemlje… nitko sa sigurnošću ne može definirati koji su krajnji ciljevi (ako ih uopće ima) i kako se kani do njih doći. Zbog toga se ne smije zanemariti niti jedna mogućnost, pa ni ona najgora, a to je globalni svjetski rat koji bi mogao čovječanstvo vratiti u „kameno doba“.

Štoviše, iako je već odavno razvidno da se na tlu Ukrajine vodi tzv. proxy (zastupnički) rat gdje Zapad, dajući oružje i logističku potporu, ratuje s Rusijom, gotovo svakodnevno se može uočiti nova razina koja vodi ka otvorenom sukobu. Vrlo jasno to je krajem svibnja 2024. obznanio mađarski premijer Viktor Orban istaknuvši kako se Europa priprema za rat s Rusijom. „Odlazak u rat ne događa se u jednom koraku. Postoje tri faze: rasprava, priprema i uništenje. Sada završavamo raspravu i nalazimo se u pripremnoj fazi. Mi smo na nekoliko centimetara od uništenja“, rekao je za mađarski nacionalni Radio Kossuth. Neovisno volio li netko ili ne volio Orbana, nema sumnje da u okviru životne realnosti i gledanja „s oba oka“ valja uzeti zaozbiljno njegove riječi, poglavito kada se prepozna da su, recimo, početni stavovi Mađarske glede globalnih migracija i nelegalnih ulazaka u Europu, sada u znatnoj mjeri prepoznati i usvojeni kao politika Europske unije. K tomu, u „kalkulaciju“ je nužno uvesti i činjenicu da nitko – osim pape Franje u ožujku 2024. – ne govori o mirnom rješenju i ne potiče Ukrajince i Ruse na pregovore.

Odatle, valja izvući pouke za mikrokozmos, uvijek društveno „trusnoga“, balkanskoga podneblja. U prvom redu uočljivo je da tenzije, koje se na podlozi nacionalnoga stvaraju u izbornoj godini kakva je 2024., nerijetko dovode do zamagljenja pogleda, pa i oni koji su iskusili bič posljednjega rata, povremeno buncaju da se „treba obračunati“ – kao da je riječ o nekom vestern filmu gdje će se „puškarati“ oko kuća i salona, a ne o krvoproliću koje sa sobom nosi bezbroj zala svim stranama. Mladima koji se, u svojoj „mladosti“, olako zanose različitim budalaštinama, upravo to treba prenijeti kao „sveto slovo“ koga se moraju držati: da život valja graditi na uvažavanju drugoga u njegovu dostojanstvu, a ne u težnji za dominacijom. Tu je stoga nužno prepoznati kako pojedinac i društvo trebaju vrlinu poniznosti vratiti na svoju ljestvicu vrjednota jer samo na prostoru gdje ona vlada, đavao ne može djelovati. Njome se čovjek najuspješnije može uhvatiti u koštac sa svojim manama i pogrješkama te dugoročno gledano izvojevati pobjede koje su temelj svakih drugih, a to su one nad samim sobom.

Ukoliko se uvaže ovakve postavke, onda se neželjeno iskustvo posljednjega rata na prostorima bivše Jugoslavije, dade iskoristiti kao prednost na putu mira, a ne kao poticaj za novo zlo. I to je realnost koju bi svatko iole normalan trebao razaznavati i nju neumorno posredovati cijelom svijetu. Shvaćati da postoji stvarna opasnost globalnoga rata, znači prepoznavati nužnost stavljati se u službu mira, ne misleći da je na tom putu išta beznačajno. Jer, kako reče Sv. Jakov: „Plod se pak pravednosti u miru sije onima koji tvore mir“ (Jak 3,18).