Katolički tjednik

Generacijski je jaz, očito u svim civilizacijama, već poslovičan. Postoji mnoštvo citata za koje se smatra kako su nastali i prije više od 3 000 godina, a govore o sukobu stari(ji)h i novi(j)h pokoljenja. Jedan od takvih, pripisivan starogrčkom pjesniku Hesiodu, za kojeg se općenito smatra da je živio između 750. i 650. pr. Kr. – otprilike u isto vrijeme kada Homer – kaže: „Ne vidim nikakvu nadu za budućnost našega naroda ako ovisi o današnjoj lakomislenoj mladeži, jer sva je omladina svakako bezobzirna da se ne može opisati. Kad sam bio dječak, učili su nas da budemo diskretni i poštujemo starije, ali sadašnja mladež je prekomjerno mudra i nestrpljiva u suzdržavanju.“ Nema sumnje da bi se, neovisno o vjerodostojnosti autorstva, ovu generaliziranu konstataciju moglo u ljudskoj svakodnevici pronaći kroz cijelu povijest do danas – s većim ili manjim intenzitetom oštrine kritike prema mlađem naraštaju. No, baš zbog toga valja razaznavati „znakove vremena“ i imati na umu širi životni kontekst. Stoga dobro zapisa engleski pjesnik i jedan od preteča novinarskoga posla Samuel Johnson (1709. - 1784.) u svom časopisu The Rambler(Lutalica, koji je izlazio od 1750. do 1752.):„Onaj tko želi proći posljednji dio života časno i pristojno, mora, dok je mlad, imati na umu kako će jednog dana biti star; i sjetiti se, kad bude star, da je jednom bio mlad“ (br. 50). Odatle se može nazrijeti da je prije bilo kakvih konfrontacijskih usporedbi, svakom pokoljenju potrebno posredovati iskustvo onoga što je „provjereno“ te ga, sukladno usvajanju rečenoga, i ocjenjivati.

Ipak, valja – na osobit način u svijetu relativizma – prepoznati kako svaka generacija ima nešto „svoje“, odnosno da je obilježena određenim društvenim kontekstom te da se stoga i razlikuje od bilo koje prethodne, a također i od one koja će doći. Na tom su tragu američki autori William Strauss (1947. – 2007.) i Neil Howe (1951.) kreirali teoriju prema kojoj su povijesni događaji povezani s ponavljajućim generacijskim arhetipovima koji traju 20 - 25 godina, a dio su većega cikličnog razdoblja nazvanog saeculum; jedan pak saeculum približno odgovara ljudskom vijeku od 80 - 100 godina. Temelje ovoj teoriji postavili su u svojoj knjizi objavljenoj 1991. Generacije: povijest američke budućnosti, 1584. do 2069., a proširili u djelu Četvrti prevrat iz 1997. Ne ulazeći u podrobnije valoriziranje njihova promišljanja – koje ima svoje oduševljene pristalice, ali i kritičare koji će kazati da je to „razrađen povijesni horoskop koji nikada neće izdržati znanstvenu kritiku“ – činjenica je kako je ova teorija danas rasprostranjena i uvelike popularna. Prema njoj, na svijetu trenutačno živi deset generacija koje obuhvaćaju dva razdoblja: Saeculum velike moći i Milenijski saeculum. U prvom je već izumrla Misionarska generacija (rođena od 1860. do 1882.) opisana kao idealistički naraštaj, kojega definiraju misionarski i društveni „križarski pohodi“, s: istraživačkim novinarstvom, prohibicionizmom, radničkim pravima, sindikalizmom i pravom glasa ženama. Slijedi zatim Izgubljena generacija (rođena od 1890. do 1915.) koja je odrasla tijekom Prvog svjetskog rata, a karakterizira ju postratna „dezorijentiranost“. U istom su saeculumu još: Najveća generacija (rođeni 1910. – 1924.) koja je bila glavni sudionik II. svjetskog rata; te Tiha generacija (rođeni 1925. – 1945.) kojoj je temeljno obilježje da se zbog opće nesigurnosti i siromaštva uglavnom „držala za sebe“. Prva u novom, Milenijskom saeculumu jest generacija nazvana Baby boomeri (godišta od 1946. do 1964.) koja je odrasla u odsustvu rata te stasala u „rasipnički naraštaj“ i svjedočila hladnoratovskim borbama. Nakon nje slijedi Generacija X(rođeni od 1961. do 1981.) kada je zaustavljen baby boom te se težište prebacilo na proširenje ljudskih prava i osnaživanje ekonomije, s odrastanjem uz TV. Onda dolaze Milenijalci (1982. do 2005. godište) obilježeni digitalizacijom i početkom društvenih mreža, ali i recesijom iz 2008. Najmlađe su pak: Generacija Z (rođeni 1995. – 2012.) i Generacija Alpha (2013. – 2025.) koji su još uvijek „na promatranju“, ali se već očituju: obilježje gubitka autoriteta, kretanje u virtualnom svijetu i kolektivna deprimiranost.

I ukoliko se na starije naraštaje ne može ili vrlo malo može utjecati, utoliko je jasno da se onima koji tek upoznaju svijet, treba prenijeti iskustvo koje će im pomoći znati se uhvatiti u koštac s društvenim izazovima. Na tom tragu nalazimo da Crkva Katolička osobito njeguje pouku „šutljivoga“ svetog zaručnika Blažene Djevice Marije – Josipa, koja svaku generaciju može kvalitativno unaprijediti, ne oduzimajući joj ništa od onoga što čini njezin identitet. Tako u apostolskom pismu Patris corde,objelodanjenom 8. prosinca 2020., u povodu 150. obljetnice proglašenja Sv. Josipa zaštitnikom sveopće Crkve, papa Franjo upućuje na niz smjerokaznih odlika među kojima i to da „moramo naučiti prihvaćati svoju slabost s dubokom nježnošću“ (br. 2) te vratiti vjeru u Boga kao stil života. „Josip nas tada uči da vjera u Boga uključuje i vjeru u to da može djelovati čak i kroz naše strahove, ranjivosti i slabosti. Također, uči nas da se usred životnih oluja nikada ne smijemo bojati dopustiti Gospodinu da upravlja našim putem. Ponekad želimo imati potpunu kontrolu, ali Bog uvijek vidi širu sliku“ (isto). Zato lik ovog svetca nudi primjer kako čovjek u susretu s problemima ne smije biti rezigniran, nego hrabar i „čvrsto proaktivan“, računajući s darom snage Duha Svetoga. Jer „samo nam Gospodin može dati snagu prihvatiti život kakav jest, sa svim njegovim kontradiktornostima, frustracijama i razočaranjima“ (br. 4). Poglavito što Josipova vjera „ne traži prečace, nego se 'otvorenih očiju' suočava s onim što mu se događa, preuzimajući za to osobnu odgovornost“ (isto). Odatle će novo pokoljenje koje kao način razmišljanja usvoji „kreativnu hrabrost“ (br. 5) kakvu je imao sveti tesar iz Nazareta, moći za sebe reći da, neovisno u kom razdoblju rođeni i s kojim izazovom suočeni, jesu „Josipova generacija“, čvrsta i pobjedonosna.