Katolički tjednik

„Odgoj i obrazovanje moraju biti usmjereni ka punom razvoju ljudske osobe i jačati poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda… promicati razumijevanje, snošljivost i prijateljstvo među svim narodima“, Opća deklaracija o ljudskim pravima (Čl. 26.2)

Do kojega su stupnja došli procesi otuđenja, zaglupljivanja i odnarođivanja čovjeka u doba postmoderne, može se prepoznati i u tome što ključnu ulogu u formiranju javnoga mnijenja imaju polupismene pjevačice, nadri-političari, kriminalci različitoga kova te tzv. „influenceri“ koji ni sami ne mogu dati približan opis svoga zanimanja. Istina, ne može se reći da takvih nije puna povijest – dapače, samo što sada zahvaljujući društvenim mrežama, dospijevaju do širih narodnih masa, priviknutih na površnost i laku zabavu. Kao proizvod rečenoga, ljudi su sve manje sposobni i voljni razmišljati svojom glavom. U takvom ozračju kao ribe u moru plivaju svekoliki manipulatori upregnuti u „održavanje sistema“ – bilo da je riječ o narativu koga valja zadržati (biti na vlasti), bilo da se govori o etabliranju onoga što se želi nametnuti (iz opozicije). Stoga se kao nužnost nalazi mlade naraštaje odgajati, ne samo da budu pismeni, nego i da uistinu nauče čitati, uporabljujući svoj spoznajno-kritički aparat na sve što im se podastire kao „istina“. Na temelju takve postavke onda mogu biti usmjereni kreirati ispravnu vlastitu ljestvicu vrjednota, ukorijenjenu u vječnim idejama koje su bezbroj puta i načina prokušane do u tančine. Jedna od njih govori o ljudskom dostojanstvu i njegovu pravu na ono što se u narodu naziva posljednje počivalište.

Izvrstan primjer toga već se susreće u srednjoškolskoj lektiri, u Sofoklovoj tragediji iz 5. stoljeća prije Krista – Antigoni. Riječ je o djevojci, kćerci kralja Edipa, koja u antičkoj Tebi ustaje protiv odredbe tiranina kralja Kreonta da tijela njezine braće koja su se međusobno u ratu ubila, budu tretirana dvojako. Jedan, Eteoklo ima biti pokopan uz sve počasti, dok drugi nema pravo na grob. Tako Kreont veli: „A drugi brat – Polinik – o njem zborim sad,/ što iz tuđine na svoj podiže se dom/ i ognjem htjede sažgat i stubkom satrt/ božanstva nam i zemlju, bratsku prolit krv/ i robljem nas učinit, za nj zapovijedam/ da nepokopan bude i neoplakan,/ da ostane bez groba i neožaljen,/ ptičurinama plijen i psima zalogaj/ i svakom oku užas tako nakazan.“ No, Antigona se na to oglušuje i biva uhvaćena. Kao opravdanje tome činu ona kaže: „Jer nalog, o kom zboriš, ne proglasi Zeus,/ nit Pravda, ukućanka svijeta podzemnog,/ već oni drugi zakon daše ljudstvu svem./ Ja ne smatrah tvoj nalog tako svesilnim,/ da mogao bi smrtnik božji kršit glas,/ što vječit je i ako nikad napisan.“

Slično se iščitava i u Homerovoj Ilijadi čija je radnja 2004. ekranizirana u višemilijunskom holivudskom spektaklu Troja, redatelja Wolfganga Petersena. Nakon što mu je trojanski princ i zapovjednik vojske Hektor u boju ubio pratitelja i rođaka Patrokla, Ahilej ga izaziva na dvoboj te pod zidinama Troje usmrćuje i njegovo tijelo odvozi za sobom. Te večeri u tabor Grka dolazi kralj Prijam tražiti od Ahileja da mu dadne zemne ostatke sina. „Ubio je moga rođaka“, opravdava Ahilej svoj postupak. „Jest, ali je mislio da si to ti. Koliko si ti rođaka ubio, koliko sinova, koliko očeva, braće i muževa? Koliko, hrabri Ahileju?“, odgovara Prijam i moli: „Daj mi da operem njegovo tijelo, da se pomolim, da stavim novčiće na njegove oči za lađara.“ „Ako te i pustim odavde i ako ti dadnem da ga odneseš, to ništa ne mijenja. Ujutro ćeš još uvijek biti moj neprijatelj“, kazuje Ahilej, na što kralj odvraća: „Ti si moj neprijatelj i večeras! Ali čak i neprijatelji mogu pokazati poštovanje.“

Kada se bolje pogleda, to je zapravo ono što ljude razlikuje od zvijeri – da kad se sve zbroji i oduzme, kada prođu bitke i oluje, da znaju pokazati poštovanje u stvarima koje svoj izvor nalaze u zajedničkom podrijetlu čovjeka, na sliku Božju stvorena. Na to ukazuje Biblija na svojim prvim stranicama. O tome se jasno izrazio i sveti papa Ivan Pavao II. u enciklici Centesimus annus od 1. svibnja 1991. kada kaže: „Ako se ne prizna transcendentna istina, tada pobjeđuje sila vlasti te svatko nastoji do kraja koristiti sredstva kojima raspolaže, kako bi nametnuo vlastiti interes ili vlastito mišljenje bez obzira na prava drugih“ (br. 44). Na sličan način to je definirano u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima od 10. prosinca 1948. kada se veli da „svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost“ (čl. 3); da ga se „svugdje pred zakonom priznaje kao osobu“; i „svatko optužen za kazneno djelo ima pravo da ga se smatra nevinim dok se njegova krivnja zakonski ne utvrdi u javnom postupku u kojemu su mu pružena sva jamstva za obranu“ (Čl. 11).

Odatle je nedvojbeno kako svi oni koji su stradali u svim ratovima vođenim na brdovitom Balkanu imaju pravo biti tretirani kao ljudi, a jesu li svojim postupcima zaslužili pakao, to dragi Bog zna najbolje. Poglavito što za većinu nije vođen nikakav kazneni postupak kojim bi im se dokazala krivnja. Na osobit način to vrijedi za one koji su stradali od komunističke ruke nakon završetka Drugog svjetskog rata – dakle, u miru! I ako se za njih pravi Groblje mira, ne izriče se nikakav moralni sud ni o njima, a kamoli ne o nekom političkom sustavu. Zapravo se time više govori o sebi i stupnju civiliziranosti. Stoga je nesumnjivo da protiv takvoga projekta mogu biti samo izmanipulirane osobe i zaostali ljudi kojima netko drugi misli njihovom glavom. Prenijeti takvu poruku mlađima znači vjernički i civilizacijski kotač usmjeriti naprijed, a ne lomiti ili upraviti natrag u nove sukobe i podjele.