Katolički tjednik

„Na dnu svake duše postoji skriveno blago koje samo ljubav može iznijeti na vidjelo“, Édouard Rod (1857. – 1910.), francuski romanopisac, Privatni život Michela Teissiera

Za nekoga tko nije usredotočen na ono što radi, ili općenito u svome životu nema pravca i cilja, ljudi kažu da „luta k'o muha bez glave“. Takav bi naprosto htio sve, a da ne učini ništa kako treba. Psiholozi će u takvom ponašanju zasigurno prepoznati različite vrste i stupnjeve oboljenja: neuroze ili psihoze. No, bez obzira koliko ta dijagnoza bila ispravna, istina je također da je korijen problema u duhovnom stanju: i to ne samo dotičnoga pojedinca, nego i cjelokupna društva koje generira rastrojenost i dezorijentiranosti. Povijest svjedoči da su postojala razdoblja kada je vladajuća ideologija nametala kako se mora misliti i ponašati. Kao ekstremni oblik toga u Katoličkoj je Crkvi bila inkvizicija koja se pod egidom „borbe protiv grijeha“, ne samo obračunavala s političkim protivnicima i osiguravala sebi korist, nego i nametala društvenu agendu. Na sličan način moguće je danas pratiti ponašanja teokratskih islamskih sustava u pojedinim arapskim i afričkim državama, kao i komunističkih zasada koje su svojedobno diktirale život i na ovdašnjem podneblju, a sada su eksponirane u Kini te, radikalno, u Sjevernoj Koreji. Sve će to civilizirani svijet s pravom definirati pogubnim i pogrješnim. Zato što je činjenica da prave nakane vlastodržaca nisu ono što se predstavlja javnosti, pri čemu najprije stradava istina, kao životni orijentir. No, istodobno se prepoznaje kako baš u tom istom civiliziranom svijetu, a na podlozi diktature relativizma izrasla na individualizmu, postoji napast liberalističkog nametanja agende u što se mora vjerovati i što obdržavati. Očito je da duhovna dezorijentiranost proizvodi banalizaciju čovjeka kao takvog, srozavajući njegovo dostojanstvo na animalnu razinu, s posljedicama koje su teško sagledive.

U vremenu posljednjega rata na prostorima bivše Jugoslavije nedvojbeno je posijano mnogo zla. Ono u aktualnom trenutku donosi raznovrsne plodove, kako na individualnoj, tako i na kolektivnoj razini. U kombinaciji s globalnim gubitkom normi u dobu postmoderne, proizvodi duhovnu sljepoću koja se očituje u širokom spektru socijalnih problema: počevši od samoubojstava, preko femicida i čedomorstava, do masovnih egzekucija. Tako se gotovo svakodnevno mogu vidjeti vijesti iz crne kronike: da se netko objesio, zatukao ženu i ubio dijete, pucao u kolege, prijatelje ili slučajne prolaznike… Izgleda kao da je bešćutnost, očitovana u ratu čak i na mjestima gdje oružanih sukoba nije bilo, tinjala u narodu, da bi sada probila svom silinom na površinu. Razlog tomu jamačno leži u činjenici da su laž i poluistine ostale središnjom niti nacionalnoga pamćenja pojedinih naroda, a mržnja pokretačkom snagom komunikacije prema svima koji se ne mogu svrstati pod istu zastavu. Jer kako drugačije protumačiti da se u srbijanskim novinama pojavljuju naslovi koji opisuju skupoću u hrvatskim ljetovalištima: Ustaše udaraju po džepu! Kugla sladoleda košta kao Svetog Petra kajgana, a za ležaljke traže kao u San Tropeu?

Međutim, ovakvo bi se stanje uma moglo opisati „zaostalim“ (ili možda netko ne zna da se Drugi svjetski rat završio 1945.?) te ne bi imalo dalje refleksije da se integralno ne nadovezuje na pojave u rečenom društvu. Najočitija i vjerojatno najbolnija jest „mrcvarenje“ oko sudbine malene Danke Ilić koja je 26. ožujka 2024. „nestala“ u Banjskom polju nadomak grada Bora, a za što su uhićena dvojica tamošnjih radnika Vodovoda, koji su najprije priznali da su je ubili, ali nikad nisu otkrili gdje se nalazi tijelo, da bi jedan od njih sve to porekao. Žalosno je, ali logično što je tako, s obzirom da je izvrtanje istine i nametanje laži u javnosti već odavno sponzorirano i državnim novcem, a „amnezija“ o vlastitim zločinima (prema drugima) postala sveprisutna te štoviše izraz velikoga rodoljublja. No, zapravo je odraz bešćutnosti koju se moglo prepoznati na istom teritoriju 6. lipnja 2024. kada je nesretni 22-godišnjak u Knjaževcu iz lovačke puške ubio svog 60-godišnjeg oca, 81-godišnjega djeda i 83-godišnju baku… Ovi primjeri – imajući na umu i masakr u beogradskoj OŠ Vladislav Ribnikar kada je 3. svibnja 2023. dječak ubio devetero svojih kolega i zaštitara – jesu drastični primjeri, ali očituju obrazac koji je u određenoj mjeri prisutan u svim društvima nespremnim staviti u fokus istinu.

Razvidno je to i u zapadnoj civilizaciji gdje duhovna dezorijentiranost i „zamantanost“ tzv. rodnom (gender) ideologijom, proizvodi raznorazne nadomjestke onomu što čovjek kao takav treba, a ostvaruje se u iskonskoj potrebi bliskosti s drugim ljudima. Kao prvi odraz toga jesu famozni „challenges“, tj. „izazovi“ gdje se pojedincu stavlja u zadatak – kako bi se navodno osjećao važnim i ispunjenim – svladati ovo ili ono, otići tamo ili ovamo te na mnogostruke načine od sebe napraviti budalu i to po mogućnosti sve snimiti i postaviti na društvene mreže da bude „viralno“. Naposlijetku mu se kao „ideal“ nudi preurediti vučje i kojekakve jazbine kako bi živio „u skladu s prirodom“. Pri tomu je simptomatično da se sve manje govori o hobiju, kao zdravom načinu korištenja slobodnog vremena, koji će imati u nekom obliku i zajedničarsku dimenziju… Odatle je jasno kako je od temeljne važnosti da si čovjek i društvo današnjice posvijeste svoje dostojanstvo. Ono što je kao jedna od poruka stajalo na ulazu u starogrčko proročište Delfe – „Gnōthi sauton“, „Upoznaj sebe“, sada po svemu sudeći postaje nužnost bez koje će čovječanstvo teško preživjeti. Na tom tragu, katolici mogu za sebe i cijeli svijet moliti svetca koji je globalno poznat kao onaj koji pomaže pronaći izgubljene stvari – Sv. Antu Padovanskoga, da isprosi milost izići iz duhovne dezorijentiranosti i „upraviti“ putem istine ka vječnosti.