Katolički tjednik

U što se ljudi pouzdaju? Pitanje je to na koje će biti bezbroj odgovora – kako u pojedinačnom, tako i u kolektivnom smislu, ali samo konačni rezultat otkriva jesu li ispravni. Štoviše, povijest uči kako sve treba promatrati u širem i dugoročnijem kontekstu, a vjerničko iskustvo kazuje kako se stvari tek u perspektivi vječnosti uistinu spoznaju. Odatle se može konstatirati kako se jedino isplati biti pravičan, istinoljubiv i dobroćudan, držeći se onoga što je Isus Krist dao kao pravilo: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12). Ostale kalkulacije, računice i planovi, jednostavno rečeno: ne isplate se, bez obzira što u pojedinim trenutcima mogu donijeti koristi. Da se čovjek i čovječanstvo vode time, zbilja ne bi bili potrebni nikakvi zakoni, nikakve rezolucije, nikakve međunarodne presude. Ipak, sadržaj „svijeta“ upućuje na laž, spletke, koristoljublje, perverzne ideologije, podčinjavanje, rat i u konačnici zlo. Sklonost je to koja ukazuje na posljedicu „Adamova pada“, a prisutna je kod svakoga. Sveti Pavao će to objasniti riječima: „Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni“ (Rim 7,19-20). Grijeh i grijesi struktura područja Balkana – koje svoje kulturološko i civilizacijsko sjecište ima u BiH – uvijek iznova vraćaju unatrag. Tako da je život u laži i poluistinama postao konstanta, a narodi nikako ne uspijevaju „čuti“ jedni druge.

Premda od tih grijeha nitko nije pošteđen, nego je postao stereotip (a stereotipi nastaju na temelju učestalih pojava) kako je sklonost izokretanja istine prepoznatljivi dio srpskog nacionalnog bića. Na šaljiv je to način netko opisao u „dijalogu“ predsjednika i izbornika nakon nastupa Srbije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru 2022. Kada je ova reprezentacija završila na posljednjem mjestu u skupini s tek jednim osvojenim bodom, predsjednik Aleksandar Vučić nazvao je izbornika Dragana Stojkovića pa mu rekao: „Piksi, govori svima da smo pobedili!“ - „Ali, gospodine predsedniče, svi su videli rezultat!“ - „Nema veze, izgubili smo i Kosovski boj, pa slavimo i sad snimamo film kako pobeđujemo!“

Nažalost, slično se, samo nimalo šaljivo, moglo vidjeti i u srpskim dominantnim medijima nakon što je Opća skupština Ujedinjenih naroda 23. svibnja 2024. usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Za dokument kojim se određuje da 11. srpnja bude Međunarodni dan sjećanja na genocid u ovom istočnobosanskom gradu glasovalo je 84, protiv je bilo 19, a suzdržanih 68 zemalja članica. Bez obzira što je, dakle, rezolucija usvojena, i što je cijeli svijet vidio rezultat, mašinerija je nastavila propagandu zaglupljujući vlastiti narod: da su „dvije trećina svijeta protiv“, da je „moćna srpska diplomacija odnijela pobjedu“, da su „zapadne zemlje ponižene“… Umjesto prihvaćanja povijesnih činjenica, distanciranja od politika koje su dovele do tako velikoga zla i inzistiranja na putu pomirenja, uočljiv je narativ mitomanije.

Njime se, iznova, Srbe predstavlja ekskluzivnim „stradalničkim narodom“ i „lupaju“ se brojke o žrtvama iz I. i II. svjetskog – a napose logora Jasenovac – te posljednjega rata, kao da nitko drugi pameti ni kolektivne memorije nema. Ne čuje se, u tom kontekstu, nijedna samokritična izjava, niti jedno slovo, o zlu koje su četničke i srbo-partizanske snage počinile u istočnoj Hercegovini i Bosni, Rami, zapadnoj Bosni… u oba posljednja rata, pri čemu je Banjolučka biskupija, koja je svedena na ostatke ostataka, živi svjedok tomu. Ne, nego se govori kako se „neće dopustiti“ da Rezolucijom bude stavljen „žig“ na srpski narod kao genocidan. Time se zapravo otkriva kako nema prepoznavanja zla koje su srpske politike proizvele 1990-ih, nego se zločin(c)e skriva iza cijeloga naroda, inzistirajući na izvrtanjima istine.

Što je posrijedi, očito je nenamjerno, u svojoj trilogiji Deobe iz 1961. otkrio otac modernog srpskog nacionalizma Dobrica Ćosić (1921. – 2014.) kada piše o ozračju s početka II. svjetskog rata: „U ropstvu su istine smrtonosne. Zato se i viču i šapuću laži. Laže okupator, lažu izdajnici, lažu i borci za slobodu. Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, lažemo da nas ne bude strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo radi slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima – to je apokalipsa laži.“ Stoga se, promatrajući aktualno stanje, ne može drugačije zaključiti nego da elite, pomoću medijske mašinerije, drže ljude u ropstvu zabluda, kolonizirajući kolektivnu svijest lažima. Slično se može uočiti i kod drugih naroda u BiH, kada ne žele prepoznati zlo u vlastitim redovima, inzistirajući na ekskluzivnosti žrtve. Što takvo stanje proizvodi, može se vidjeti u odnosu Izraela prema Palestincima, gdje jedan neosporno stradalnički narod postaje mučitelj ako se ne oslobodi ekskluziviteta žrtve. Pouzdavati se u poluistine i laži neizbježno vodi u moralnu, a dugoročno gledano i svaku drugu propast. Odatle su jasne Isusove „istina će vas osloboditi“ (usp. Iv 8,32). Tražiti i iznijeti istinu na vidjelo znači čuti jedni druge i zatvoriti duhove prošlosti kako bi budućnost imala perspektivu.