Katolički tjednik

Najbolje i najpoučnije priče stvara život. Bogočovjek Isus iz Nazareta često ih je koristio kako bi „kraljevstvo Božje navijestio i na obraćenje pozvao“. Jedna takva istinita anegdota govori o dječaku koji je sa svojim starijim rođacima, u nekom dalmatinskom mjestu, posjetio spilju u kojoj su se kršćani za vrijeme provale Osmanlija okupljali na molitvu. Unutrašnjost prostora, oslikana kršćanskim simbolima, očito je emotivno djelovala na mališana koji je bio na rubu suza. Kad su ga pitali što mu se događa, odgovorio je kako ga je strah. No, iako su ga uvjeravali da se ne treba bojati jer će ga oni obraniti, on je u svojoj djetinjoj jednostavnosti objasnio: „Strah me je da će mi se neki svetac ukazati... A ja to ne želim!“ Nema sumnje kako je dječak, vjerojatno slušajući priče o Gospinim ukazanjima u Fatimi, njegovim – približno rečeno – vršnjacima Luciji, Jacinti i Franji, stvorio svoju predodžbu o svetcima, koja mu je onda pobuđivala strah. Kao komentar njegove reakcije najlakše bi bilo uporabiti riječi Sv. Pavla: „Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko“ (1 Kor 13,11). Međutim, sudeći prema sveprisutnoj „zemljocentričnosti“, i današnji se zreo čovjek plaši svetosti: čak i dok upućuje molitve svetcima, bježi od nasljedovanja njihova primjera.

Analiziramo li duhovno stanje postmodernoga pojedinca – neovisno kojega zvanja i zanimanja – naći ćemo kako dominira želja zadržati se u onomu što psiholozi nazivaju „zonama komfora“. Vrlo je malo onih koji su spremni napraviti iskorak; koji su voljni argumentirano zauzeti suprotan stav; koji zbog svojih ideala smognu snage prihvatiti i „udarce“. Čak se i oni koji inzistiraju da su vjernici nerijetko nalaze u područjima opće koristoljubne prilagodljivosti, otkrivajući kako se u životu vladaju načelima konformizma i oportunizma. Štoviše, za takav duhovni položaj razrađen je cijeli „sustav opravdanja“ u rasponu od tradicionalizma („jer su naši stari tako“) do liberalizma („jer je to napredno“). Odatle je razvidno kako pojam „obraćenja“ postaje sve više apstraktan ili pak izokrenut, a čovjek osobno promišljajući o bilo kakvoj promjeni, koja bi uključivala napuštanje nekog do tada uvriježenog ponašanja, doživljava duševnu nelagodu. Sve to u konačnici rezultira strahom od svetosti – sanktofobijom.

No, svetci su u prvom redu (bili) normalni ljudi i – što je vrlo važno uočiti – u načelu nisu bili bez mana, nego su se protiv njih cijeli život borili. Crkva Katolička to objašnjava upućujući kako je čovjek „utemeljen u stanju svetosti… bio određen biti potpuno od Boga 'pobožanstvenjen' u slavi“. Međutim, „zaveden od đavla htio je 'biti kao Bog', ali 'bez Boga i ispred Boga, a ne u skladu s Bogom'“ (usp. KKC 398). Što znači da su svetci ljudi koji su prepoznali da je svetost čovjekovo izvorno stanje (usp. KKC 375) te su nastojali odstranjivati iz svoga bića sve „duhovne izrasline“ i trulosti. To pak upućuje na stalno izlaženje iz svoje „zone komfora“ i iznimni trud na cjeloživotnim poljima.

Govoreći o tomu, papa Franjo je u svojoj apostolskoj pobudnici o pozivu na svetost u suvremenom svijetu Gaudete et exultate (Radujte se i kličite) od 19. ožujka 2018. upozorio na dva svjetonazora koji koče put Crkve prema svetosti: gnosticizam i pelagijanizam. Prvi daje primat ljudskom razumu, a drugi divinizira ljudsku volju. U oba slučaja ključno je kako izostaje dimenzija ljubavi kao temelja svetosti. Tako „gnostici“ „prosuđuju druge na temelju njihove sposobnosti shvaćanja dubine i složenosti određenih učenja“ (br. 37), a „pelagijevci“ se „uzdaju samo u vlastite snage i smatraju se većima od drugih jer se pridržavaju određenih pravila ili zato što su nepokolebljivo vjerni određenom katoličkom stilu“ (br. 49). Stoga Papa – kao da je ohrabrivao onog dječaka u spilji, a i sve odrasle – ističe: „Da bismo mogli biti savršeni kao što se njemu sviđa, moramo živjeti ponizno u njegovoj prisutnosti, zaogrnuti u njegovu slavu; moramo kročiti u zajedništvu s njim prepoznajući njegovu stalnu ljubav u našim životima. Moramo odbaciti strah od te prisutnosti koja može biti samo za naše dobro“ (br. 51).

Da bi se čovjek oslobodio toga straha, nužno je upoznati jedinorođenoga Sina Božjega – Isusa Krista „koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa“. Drugim riječima, „sanktofobija“ je posljedica „kristofobije“ – straha od Krista, koja se tako perfidno uvukla i unutar same Crkve, pa se o svemu radije priča, nego o toj utjelovljenoj Riječi Božjoj bez koje je i Crkva samo jedna velika folklorna skupina s iznimnim humanitarnim projektima. A „svojom podložnošću Mariji i Josipu kao i svojim skromnim radom tijekom dugih godina u Nazaretu, Isus nam daje primjer svetosti u svagdanjem životu obitelji i rada“ (KKC 564). Zato je najjednostavniji prvi korak ka otklanjanju straha od svetosti upoznavanje s tim Uskrslim Nazarećaninom koji nije došao prijetiti ni plašiti, nego „da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (usp. Iv 10,10). Iz toga poznavanja neminovno je da se u čovjekovu srcu rađa „vjera ljubavlju djelotvorna“ (usp. Gal 5,6) koju je nebrojeno mnoštvo već ostvarilo na zemlji, ostavljajući svijetli trag za nasljedovanje.