Katolički tjednik

Uz ostale elemente, u sadržaj sintagme „dobar čovjek“ zasigurno kao bitne odlike ulaze: istinoljubivost, znati čuti i znati reći. Ukoliko bilo što od ovoga izostane, pojedinac je u realnoj opasnosti biti prepoznat kao: prijetvoran, egoističan i smušen. Jer ako zna saslušati drugoga te umije iznijeti ono što ga boli i za što se zalaže, ali nema na umu istinu kao vrhovno mjerilo i cilj, nije ništa drugo nego brbljavi smutljivac (nešto najsličnije pojmu demagog); ako pak teži za istinom i zna se izraziti u stvarima koje zastupa, ali nije u stanju saslušati i čuti drugoga, onda je osuđen kretati se u svijetu poluistina te u konačnici biti licemjeran; no ukoliko je istinoljubiv, a zna se i uživjeti u probleme drugoga, ali iz bilo kog razloga nije u stanju reći i iznijeti na vidjelo ono što njemu daje nadu, što ga opterećuje, veseli ili rastužuje, onda, ne samo da nije prikladan za visoke službe u društvu, nego je razvidno smušeni naivčina čiju će dobrotu ljudi u načelu zlorabiti – za takvoga se obično kaže: dobar i budala isto su. Zato je Isus svojim učenicima, uz poslanje u svijet, dao i savjet: „Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!“ (Mt 10,16). Imajući to na umu, životni kontekst na ovdašnjem podneblju govori o potrebi, kako samokritičnosti, tako i samouvažavanja; i to na osobnoj i društvenoj razini. Jer žele li opstati u zemlji različitosti kakva je Bosna i Hercegovina, narodi to naprosto moraju uvažiti kao svoj način razmišljanja i djelovanja.

Na tom tragu valja prepoznati kako država BiH još uvijek muku muči s porođajnim bolima svoga identiteta: i to ne na način da njega ne bi bilo moguće prepoznati u povijesti – kao što je to bio slučaj s Jugoslavijom, nego da on nije državnički definiran i među njezinim stanovnicima prihvaćen u sadašnjosti. To se svakodnevno može vidjeti unutar političkoga ringa, a u kontekstu predizborne kampanje pri čemu akteri, na podlozi krajnosti unitarizma i secesionizma, ne zaziru ni od korištenja ratnohuškačke retorike. No, također uočljivo je to i na različitim drugim društvenim razinama gdje se prepoznaje dubina raslojenosti prema partijskom, nacionalnom i religijskom ključu.

Tako je 8. svibnja 2024. prije odigravanja nogometne utakmice završnice Kupa BiH između Borca i Zrinjskog u Mostaru, izviždana himna Bosne i Hercegovine. Iako bi se moglo kazati kako je to odraz revolta Hrvata prema stanju političke majoriziranosti u ovoj državi, ipak je to u konačnici primitivan čin. Nad njim su se skandalizirali dominantni bošnjački mediji, a kao nakaradna senzacija, vijest se brzo proširila – kako je to popularno reći – „u regionu“. Međutim, ta ista sredstva društvenih priopćavanja, dok se s pravom kritički osvrću na ovaj primitivizam i nepoštivanje države, nikada neće kazati da „publika nije dočekala himnu s poštovanjem“ kada nastupa reprezentacija BiH. Oni koji prate sportska događanja na državnoj razini, posvjedočit će kako ne prođe niti jedna utakmica, a da zvuci „šutljive“ ne budu nadglasani pjevanjem predratne himne R BiH Jedna si jedina, koju je na melodiju sevdalinke S one strane Plive, napisao Dino Merlin. I bez obzira što se to može pravdati na različite načine kvazipatriotizma, razvidno je također riječ o primitivizmu i protudržavnom činu.

Poglavito se to može razaznati ako se pogleda slučaj himne Španjolske, koja jedina – uz BiH, San Marino i Kosovo – nema riječi, nego samo melodiju. Iako su za nju u prošlosti pisani i korišteni različiti tekstovi, nikada nisu usvojeni kao službeni, a ova je himna jedna od najstarijih na svijetu. Marcha Granadera ili Marcha Real Española – u prijevodu: Koračnica grenadira (bombaša), odnosno Španjolska kraljevska koračnica, prvi se put spominje još 1761. u Knjizi pravila o vojnoj glazbi španjolskog pješaštva. No, unatoč tomu što brojne autonomne zajednice u Španjolskoj imaju svoje regionalne himne i premda su se tijekom povijesti znale ustaliti neke riječi na ovu melodiju, nitko ih se ne usudi pjevati dok danas nastupa njihova nacionalna vrsta – iz jednostavna razloga što bi to bilo ocijenjeno primitivnim i protudržavnim. Na tom je tragu nedvojbeno da se BiH razgrađuje i licemjernim govorom o njezinu očuvanju.

Kao što ju se rastače i veličanjem ratnih zločinaca – bilo da ih je takvim definirao međunarodni sud, bilo da ih takvim prokazuju povijesne činjenice. Štoviše, na osobit način dugoročno gledano, državi štete oni koji ne daju istini progovoriti, nazivajući razotkrivanje činjenica: povijesnim revizionizmom. Kao točka razdjelnica tu stoji tema Hrvatskog križnog puta započetoga na Bleiburgu u svibnju 1945., a o komu je partizansko-komunistički režim tijekom gotovo pola stoljeća zabranjivao govoriti, stvarajući perverzne konstrukcije koje su mladi naraštaji morali u školama učiti. Mentalni ili fizički potomci tadašnje vladajuće strukture ni danas ne žele da svjetlo istine obasja društvo, nego bi ga najradije zadržali u mraku svojih naučenih laži i poluistina, ostavljajući i nedefiniranu državu kakva je BiH, na još nestabilnijim nogama. Stoga biti istinoljubiv, znati saslušati i znati kazati nisu samo stvari nečije sposobnosti ili opredjeljenja, nego bi trebale biti elementi strategije za sadašnjost i budućnost ovoga (i svakoga) podneblja. U suprotnom već se može čuti negodujući zvižduk budućih pokoljenja na spomen današnjega naraštaja.