Katolički tjednik

Nakon svih „čuda“, perverzija i abnormalnosti koje se u javnosti – predstavljene kao sasvim normalne pa čak i napredne – može vidjeti, postavlja se pitanje postoji li išta na svijetu što čovjeka postmoderne može sablazniti? Odgovor je vjerojatno sakriven u normama kolektivnoga mentalnog zdravlja. Povijesno iskustvo uči kako se njih jedino ispravno može prepoznati i vrjednovati u odnosu na Božje zapovijedi, a da je svaka druga valorizacija kratkoga daha i promjenjivoga učinka. Stoga kada se za nekoga ili za nešto kaže da je zdravorazumski postupio ili da je zdravorazumski učinjeno, onda znači da je u suglasju s Božjim zakonom. Najvažniji zadatak koji proistječe iz toga, a ljudsko ga biće ima u odnosu prema sebi i svome potomstvu jest: ispravno formiranje savjesti, kao nutarnjeg glasa i pokretača. Odatle će Crkva definirati: „Razborit odgoj uči kreposti; predusreće ili liječi od straha, sebičnosti i oholosti, od krivog osjećaja krivnje i od pokreta samodopadnosti koji se rađaju iz slabosti i ljudskih pogrešaka. Odgoj savjesti jamči slobodu i rađa mir u srcu“ (KKC 1784). Odgajati pak društvo za postavljanje zdravih normi znači, na tom tragu, stvarati društvenu agendu koja će najprije ispravno vrjednovati život, a onda i sve njegove postulate. I upravo se na temi života, koja svoju konkretizaciju nalazi u djeci, ogleda civilizacijski stupanj razvoja, a i njezine budućnosti.

Premda se u tom kontekstu može prepoznati da je čovječanstvo uistinu napredovalo – s obzirom na činjenicu sve manje stope smrtnosti pri porodu, i majki i beba – istina je kako postoji odviše pokazatelja koji očituju spontanu ali i strukturalnu borbu protiv djeteta. One koji to razaznaju jamačno je šokirala vijest da je u hrvatskom Zaprešiću 13. svibnja 2024. u kanti za smeće pronađeno muško novorođenče umotano u deku. Dječji glasić, nasreću, čuli su tinejdžeri koji su se navečer vraćali kući te priskočili u pomoć prije nego li je mogla reagirati hitna medicinska služba. Iako rođeno dva tjedna prije termina, dijete je, kako su izvijestili iz Kliničkog bolničkog centra Sveti Duh, u dobrom fizičkom stanju. No, u kakvom će duhovnom stanju biti kada odraste, zasigurno je veliko pitanje – s obzirom da je to nevino Božje stvorenje čim je došlo na svijet bilo izloženo takvoj destruktivnoj sili i poruci da nije dobrodošlo. Očito je kako će u njegov odgoj trebati uložiti dodatnu ljubav koje je jedina u stanju liječiti tu, prije svega duhovnu, traumu.

No, i Hrvatska i cijelo čovječanstvo bilo bi biotop s rajskim mirisom kada bi ovaj slučaj bio jedinstven. Nažalost, samoubilačka zapadna civilizacija u aktualnom trenutku, svjedoči kako postoji društvena agenda koja ispred djece stavlja kućne ljubimce. Taj je bogohulni simptom praktično dočarao papa Franjo kada je u svibnju 2023. govorio na konferenciji Opće stanje stope nataliteta u Rimu. Tada je ispričao kako je na jednoj općoj audijenciji susreo 50-godišnju ženu koja ga je, otvorivši svoju torbu, zamolila da blagoslovi „njezinu bebu“, a zapravo je nosila psića. „Izgubio sam strpljenje, ukorio ju i rekao da su mnoga djeca danas gladna, a ona mi donosi psa“, kazao je Papa kojega je vrlo moguće i ta scena ponukala da utemelji Svjetski dan djece koji će se prvi put u Vječnom gradu obilježiti 25. i 26. svibnja 2024. I kao korijen problema detektirao: „Ako se rađa malo djece znači da je nada slaba. I to ne ostavlja samo posljedice iz ekonomske ili društvene perspektive, nego potkopava povjerenje u budućnost.“

A kakva će ona biti nedvojbeno ovisi o svijesti prioriteta. Sudeći prema pojavama i praksama: ne baš svijetla. Tomu u prilog ide rasprava koja se na društvenim mrežama povela nakon jedne objave 14. travnja 2024. iz St Albansa u Hertfordshireu u istočnoj Engleskoj. Naime, neki je korisnik platforme X, objavio svoju sliku kako pozira pokraj znaka ispred tamošnjega puba, na kojemu je pisalo: „Dog-friendly – Child-free“, odnosno „Psi dobrodošli, bez djece“. Dakle, u pub mogu ući svi sa svojim psima, ali ne i s djecom. Vlasnik je to obrazložio riječima: „Samo želim stvoriti okruženje u kojem moje mušterije mogu sjediti i opustiti se; potrebno je samo jedno dijete da krene, i pokvarit će ga apsolutno svima.“ No, iako zbilja djeci nije mjesto u pubu, ipak je bolesno da u bilo kojim okolnostima, osim u svome prirodnom staništu, životinje imaju prednost pred njima.

To samo po sebi upućuje na stanje duha u kojemu su djeca neželjena i promatrana kao paraziti nečijega (roditeljskog) života. Britanski je tjednik The Economist bez imalo srama, stoga u svome Twitter feedu, 17. studenoga 2019. napisao: „Djeca smanjuju ženinu cjeloživotnu zaradu, a rezultat se često naziva 'dječjom kaznom'.“ Zato je i logično da feminizam i kompatibilni mu svjetonazori, majke ne smatraju uspješnim ženama a djecu zamjenjuju kućnim ljubimcima. Očito je kako majčinstvo biva tretirano „nekom vrstom biološke gnjavaže“ i „trošenja žena koje bi mogle činiti bolje stvari“. Međutim, kako je to opisao američki pisac o poljoprivredi Wendell Berry u svojoj je knjizi iz 1980. Nekoliko riječi o majčinstvu: „Sve nas nešto mora potrošiti. I premda ja nikad neću biti majka, drago mi je da me potroši majčinstvo i ono čemu majčinstvo vodi, kao što – većinu vremena – rado pripadam svojoj ženi i djeci te svojim govedima, ovcama i konjima. Ima li boljega načina da čovjek bude potrošen?“ Razvidno da će čovječanstvo na pojmu djeteta morati promisliti o svome poimanju blagoslova i prokletstva. Starozavjetni je to Bogom nadahnuti pisac izrazio: „Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo“ (Pnz 30,19-20).