Katolički tjednik

Koliko god Europa, masonskim i sotonskim sječivima razdirana, samoubilački nastojala pobjeći od svojih kršćanskih korijena, stvarnost ju uvijek iznova na njih podsjeti. Štoviše, ritam svakodnevice svjedoči o uređenosti koja svoj izvor nalazi u kršćanstvu. Iako su kroz povijest različiti režimi i diktatori pokušali drugačije narediti, ljudi se na Starom kontinentu, još od vremena izlaska Crkve iz katakombi, ravnaju prema nedjelji. Ona određuje ostale dane, posložene u ritmične cjeline, sukladno biblijskome broju sedam – za koliko je u slici stvaranja svijeta Bog „dovršio svoje djelo“ i uzeo počinak (usp. Post 2,2). Taj je koncept poznat starozavjetnom čovjeku koji se držao propisa: „Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu“ (Izl 20,9-10). Zapadna je pak civilizacija prihvatila sedmodnevni ritam s time što je središnje mjesto zauzeo hebrejski prvi, odnosno novozavjetni „osmi“ dan – kao početak novoga stvaranja. Njega ni Francuska revolucija, koja je 1789. brutalno donijela postavke za sekularnu državu, nije uspjela potisnuti. Zapravo, može se kazati kako je nedjelja izrasla iz kršćanstva i ujedno nadrasla religijske okvire te postala jedan od stupova zapadne civilizacije. Prema njoj se orijentiraju ostali planovi i sve što se ne uklapa u taj sustav, govori o civilizacijskoj neprilagođenosti ili o pokušajima stvaranja neke nove teokracije.

To se na osobit način može pojmiti kada se ima na umu da je nedjelja upravo na Zapadu uvelike i odavno izgubila svoj bitni sadržaj. A na njega je uputio II. vatikanski sabor u Konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosanctum concilium iz 1963. rekavši: „Na temelju apostolske predaje, koja potječe od samoga dana Kristova uskrsnuća, Crkva slavi vazmeno otajstvo svakoga osmog dana, pa se on s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. Tog se, naime, dana Kristovi vjernici moraju sastati da bi se – slušajući Božju riječ i sudjelujući u euharistiji – spomenuli muke, uskrsnuća i slave Gospodina Isusa te da bi zahvaljivali Bogu koji ih je 'uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodio za živu nadu' [1 Pt 1,3]“, (br. 106). Aktualna i, nije pretjerano reći, dominantna situacija u zapadnoj civilizaciji pokazuje kako ljudi na ovaj način ne shvaćaju, niti provode nedjelju. No, znaju i planiraju toga dana na ovaj ili onaj način odmarati, imajući na umu kako – osim onih službi koje po naravi zahtijevaju drugačije – neće morati ići na posao. Razvidno je, dakle, da je kršćanstvo oblikovalo i sekularne postavke Zapada, koje se danas čak u određenoj mjeri i slučajevima uporabljuju i protiv njega.

Na sličan je način sazdan i sedmodnevni ritam drugih civilizacija. S time što u središtu nije nedjelja. Primjerice, u mnogim islamskim zemljama to određuje petak kada muslimani obavljaju svoju najvažniju tjednu, podnevnu molitvu: džuma-namaz. Istodobno, kod židova je to subota – šabat, koji se smatra danom počinka i obiteljskoga slavlja, a započinje sa zalaskom sunca u petak i traje do subotu navečer. Zato je vikend petak-subota u državama: Alžir, Afganistan, Bahrein, Bangladeš, Egipat, Izrael, Irak, Jordan, Kuvajt, Libija, Malezija (ovisno o državama), Maldivi, Oman, Katar, Saudijska Arabija, Sudan, Sirija i Jemen. Na tom je tragu i jednodnevni tjedni odmor u: Džibutiju, Iranu i Somaliji. Ljudi se prema tomu ravnaju i prave svoje planove.

I dok je u islamskim zemljama uopće besmisleno govoriti o vjerskim pravima onih koji nisu muslimani, dotle se u demokratskom svijetu i onome koji teži k tomu, mogu prepoznati želje i odredbe koje religijska načela stavljaju iznad sekularnih. Takav je slučaj 2024. uoči muslimanskog svetog mjeseca ramazana zabilježen u Kantonu Sarajevu, kada je Ministarstvo za obrazovanje i odgoj uputilo dopis osnovnim i srednjim školama, kojim daje suglasnost da nastava može biti skraćena u drugoj smjeni, „kako bi se učenicima omogućilo slobodno vrijeme za obavljanje iftara“ koji označava kraj jednodnevnoga posta. Oni koji su tu odluku podržali, inzistiraju kako je to u „skladu s temeljnim ljudskim pravima“, osobito što je u Ustavu BiH zajamčena „sloboda mišljenja, savjesti, vjere i uvjerenja“. Dakako, takvi uopće nisu mislili što s onom djecom i nastavnicima koji nisu muslimani, kakvu se time njima poruku šalje. Ukoliko nadležni ne znaju kojem civilizacijskom krugu pripadaju, onda trebaju pogledati kartu svijeta; ukoliko su svjesni, a to namjerno čine, onda je očito kako priželjkuju instaliranje nekog oblika teokracije prema kojoj bi religijske postavke određivale svjetovni poredak. Ako pak nekomu nije jasno ovo, neka se zapita kako bi reagirao da se u školama prekida nastava u 12:00 i 18:00 h da bi se molio „Gospin pozdrav“ – kako to trebaju katolici činiti kada se oglasi crkveno zvono. Nema sumnje da načela sekularne države to ne bi podržala, koliko god da se katolici ljutili i pozivali na „ljudska prava“. Time nitko ne niječe pravo bilo komu na njegova religijska uvjerenja i prakse. No, ukoliko se ne želi upasti u anarhiju – u kojoj će svi tražiti neko svoje obredno „moranje“ – ili stvarati teokraciju, nužno je uskladiti se sa sekularnim načelima i civilizacijskim postavkama.