Katolički tjednik

Sadržajno najvrjednije imenice u čovječjem rječniku, koje izlaze izvan okvira krvnih i narodnih veza, zapravo su apstraktne. Ljubav, sloboda, mir, dostojanstvo, pravda, poštovanje… predstavljaju pojmove koje je teško opisati, dočarati ili naslikati. Kao takvi podložni su različitim interpretacijama, pa i dijametralno suprotnim poimanjima. Povijest svjedoči kako je nerijetko mržnja prema „tuđima“ bila predstavljana ljubavlju prema „svojima“; kako je sloboda istodobno značila nečije ropstvo; da je mir bivao ugnjetavanje rođeno iz rata; a pravda teško bezakonje kao plod bezumnosti i samovolje. Zato je jasno da se ni zbog kojih drugih konkretnih stvarnosti u ljudskom postojanju nije vodilo više ratova – bilo verbalnih bilo frontalnih – nego zbog ovih apstraktnih, ili bi možda bilo bolje kazati: duhovnih. Uspostavljajući ispravan red prvotno na tom polju, Isus Krist je dao jednostavno pravilo: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12). No, čovječja pamet za sve vlastito pogrješno nađe opravdanje pa izokrene i ono što je tako bjelodano, povećavajući ukupnu količinu zla u svijetu. Nažalost, to je prepoznatljivo i kod onih koji za sebe kažu da su Kristovi nasljedovatelji – kršćani. I ništa tako zorno ne svjedoči tomu nego njihova razdijeljenost i bezumnost u pronalaženju opravdanja za takvo stanje. Primjeri iz najbliže nam okoline daju i odviše materijala za to.

Upravo u jeku Molitvene osmine za jedinstvo kršćana od 18. do 25. siječnja 2024., Eparhija zvorničko-tuzlanska sa sjedištem u Bijeljini, a koju predvodi episkop Fotije (Sladojević), na svojim je službenim stranicama donijela niz uradaka koji nastojanja oko sjedinjenja kršćana nazivaju „zlom“ i „krivinama“ u propast. To da u srpskom pravoslavlju postoje oni koji ekumenizam i danas pogrdno nazivaju „unijačenjem“ te imaju odbojnost prema tim nastojanjima, jasno je kao dan. A zbog odgoja, povijesnih okolnosti i političke opterećenosti, iako neprihvatljivo – ipak razumljivo. Međutim, da ima onih koji i na biskupskim (episkopskim) službama, nakon iskustva „ekumenizma u krvi“ kršćana Istoka, neovisno koje denominacije, u XXI. stoljeću gaje i raspiruju takvu mržnju prema također Kristovim vjernicima – to je teško shvatljivo. Nedvojbeno je da su takvi zaglavili u prošlosti, kako onoj nacionalnoj, tako i „biblijskoj“ – starozavjetnoj, ne upoznavši još uistinu nauk Isusa Krista.

Episkop Fotije, koji je prije negoli je 2017. zasjeo na eparhijsku stolicu, na kojoj je od 1978. do 2012. sjedio „časni“ Vasilije Kačavenda, bio episkop dalmatinski sa sjedištem u hrvatskom kraljevskom gradu Šibeniku, ne ostavlja mjesta sumnji da je on jedan od tih. U svojoj pjesmici smjerokaznoga naziva Molitvene krivine, uz guslarsko spominjanje „braće Srba“ kao „mučeničkoga naroda“ i „stradalnoga roda“ (koji valjda nikad nikomu zla nisu učinili), pita: „kuda te osmine pastiri krivinama u bespuće vode.“ A prema njegovu mišljenju, treba samo pogledati što su „Sveti vladika Nikolaj“ (misli na kontroverznoga svetosavskog nacionalista Nikolaja Velimirovića) i „avva Justin“ (arhimandrit i mrzitelj svega nepravoslavnog Justin Popović) govorili „o zlu ekumenizma“ – „da je to skup svih jeresi – svejeres“. Dakle, nastojanja oko zbližavanja kršćana za zvorničko-tuzlanskog su vladiku zbroj svih krivovjerja. Pa zato „od toga, kao od duhovne kuge/ bežati treba“, i za druge se kršćane Bogu moliti da „se vrate“ pravoslavlju, „a nikako sa njima/ molitvenim krivinama/ u ambis da idemo,/ gde će biti plač i škrgut zuba.“

Kako bi se pobliže shvatile poruke episkopa Fotija izrečene 2024., valja promisliti što bi bilo da je, recimo, biskup banjolučki napisao: „Dragi rode hrvatski i katolički, koji si, na pravdi Boga – bivajući daleko od ikakvih „balvan revolucija“ – stradao od ruke srpskih pravoslavaca i na prostoru Banjolučke biskupije sveden na ostatke ostataka, ne daj da te duhovni pastiri vode put sjedinjenja s tim hereticima. Njihovi postupci odaju kako su, iako zazivaju ime Kristovo, u službi samome đavlu i nikad neće moći imati dijela s tobom.“ Neovisno što bi srpski mediji odmah pisali o „neviđenom skandalu“, „ustašama“, „latinskim jereticima“, „vatikanskom špijunu“, jamačno je da bi ponajprije u samoj Katoličkoj Crkvi naišao na osudu. Jer, to što je netko bilo kada u prošlosti stradao, ne daje mu za pravo iskrivljavati nauk Isusa Krista, koji se najizravnije zrcali u zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema čovjeku. Dakle, tim bi se biskupom najprije „pozabavile“ njegove kolege biskupi, a onda i katolički teolozi pa i angažirani laici. Zato što bi bilo važno samim katolicima prenijeti poruku da takav stav, ne samo da nije crkven, nego nije ni normalan. No, takvo što teško je očekivati da će se u konkretnom slučaju dogoditi unutar srpskoga pravoslavlja, bez obzira što zasigurno ima onih koji će se sablazniti nad promišljanjima zvorničko-tuzlanskoga episkopa.

Sve to daje konstatirati kako je, po svemu sudeći, postojeći koncept ekumenizma izgubio idejnu snagu i zapao u jednosmjernu ulicu kojom voze isključivo katolici i poneki zapadni kršćani drugih denominacija, a istočni mu se sporadično – često samo ako će imati koristi, pridruže. No, istodobno Kristova molitvena želja „da svi budu jedno“ „da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio“ (Iv 17,23), kaže kako baš zbog toga valja poraditi na traženju novih puteva. Jer kako narod kaže: kad ima volje, traže se načini, a kada nema volje, onda se nude isprike.