Katolički tjednik

„Neka svi prodrhte od straha, neka se sav svijet trese i neka se nebesa raduju kad Krist, Sin Boga živoga, bude prisutan na oltaru u rukama svećenika!“, Sv. Franjo Asiški(Pismo cijelom redu II, 26-29)

Nikakva nije novost da se u vrijeme krizmi može u crkvama vidjeti uistinu različitih pojava. Mnoge je tako zasigurno nasmijala scena kada jedan biskup tijekom samoga čina krizmavanja mora urazumljivati župnika objašnjavajući mu kako krizmanici ne moraju uzimati ime svoga kuma/e. „Odakle ime kume? Gdje ti je to? Otkad smo to promijenili? Otkad je prošao Drugi vatikanski sabor?“, s čuđenjem je pitao biskup. A ovaj mu na to, gotovo nesvjesno, odgovara: „Ide treći!“ I premda, očito, župnikova nakana nije bila loša, razvidno je kako je svojom krutošću proizveo „cirkus“. Nije to, dakako, moglo pomutiti ljepotu slavlja – štoviše, mnogima je čini se sve bilo i simpatično. Međutim, i u ovom se primjeru vidjelo kako je u Katoličkoj Crkvi nužna liturgijska obnova; nužno je vratiti svijest kako crkva nije kino ili kazalište, i da prezbiterij nije „podij“ na kome se izvode neki performansi; nego je to „Božja kuća“ u kojoj se čovjek susreće sa svetim; i u kojoj sam postaje dijelom toga svetoga. To je ono što su jamačno brojni mladomisnici čuli kao poruku koju su im njihovi biskupi dali na početku njihova svećeničkoga puta. Na to smjera i papa Franjo u svome najnovijem apostolskom pismu. A može se kazati kako je to dio procesa prema ovom „trećem“ vatikanskom saboru i praktičnoj primjeni načela koja već postoje.

U tom smislu, studenti teologije moraju dobro zapamtiti definiciju što je to liturgija, kako ju donosi konstitucija Sacrosanctum Concilium: „S pravom se dakle liturgija smatra kao vršenje Kristove svećeničke službe: u njoj se pomoću vidljivih znakova označuje i, na način pojedinom znaku svojstven, izvršuje čovjekovo posvećenje te tako otajstveno tijelo Isusa Krista, Glava i udovi, vrši cjelokupno javno bogoslužje“ (br. 7). S tim u svezi prepoznaje se kako je riječ o intimnom odnosu pojedinca prema samome Bogu. Odatle je Crkva još na Tridentskom saboru (1545. – 1563.) definirala kako djelovanje Božje milosti u nekom sakramentu čak ne ovisi ni o stanju onoga tko ga podjeljuje, nego biva darovana samim pravilnim izvršenjem sakramenta (poznata teološka formula: ex opere operato). Tako, recimo, neki svećenik može biti u teškom grijehu, ali nekoga ispovjediti, pa da taj iskusi stvarno olakšanje i radost odrješenja. To istodobno ne znači kako je za njega osobno svejedno pristupa li grješna ili čista srca svetim činima.

Tu onda nalazimo kako valja uređivati i držati besprijekornim cjelokupan „kontekst“ toga svetoga. Primjerice, jasno je kako nešto „ne štima“ ako je oltar u crkvi neuredan. A, iako su u manjini, zbilja se kod nekih prezbitera može svašta vidjeti na tome „svetom stolu“: po nekoliko pari naočala, maramica, kojekakvih krpica, papirića, knjižica, bespotrebna liturgijskog posuđa i pribora… Uz to događa se da ampulice za vodu i vino te tanjurić nad kojim misnik obredno pere ruke budu takvi da ih se ne bi ni na njivu moglo čestito ponijeti. Isto također vrijedi i za palu (četverokutni pokrovac kojim se pokriva kalež na misi), korporal (rubac na koji se stavlja kalež i plitica) i purifikatorij (rupčić za čišćenje kaleža i plitice) koji znaju biti kao da su iz automehaničarske radnje, a ne iz crkve. Sve to upućuje i na stanje duha. Zato valja podsjetiti kako su katolici na ovdašnjim prostorima, u ne tako davnoj starini, imali posebno „misno ruho“ kojim su i na izvanjski način očitovali kako su se spremili za osobit susret i kako im je taj cjelokupan dan poseban.

Na tom tragu dolazi i najnoviji dokument pape Franje Desiderio desideravi koga je objelodanio 29. lipnja 2022. Riječ je apostolskom pismu koje, na podlozi Isusovih riječi učenicima „Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke“ (Lk 22,15), govori o liturgijskoj formaciji naroda Božjega. Između ostaloga, upućuje na umjetnosti slavljenja liturgije – ars celebrandi, posvijestivši kako je cilj II. vatikanskog sabora bio pomoći katolicima „u potpunosti živjeti liturgijske čine“. Stoga je pozvao na obnovljeno otkrivanje „ljepote istine kršćanskog slavlja“, ali i ukazao kako to ne znači „potragu za ritualnom estetikom koja je zadovoljna samo pažljivim vanjskim obdržavanjem obreda ili je zadovoljena skrupuloznim poštivanjem rubrika“. Kao temeljni razlog liturgijske formacije vjernika Papa je istaknuo činjenicu da su mnogi suvremenici „izgubili sposobnost bavljenja simboličkim činima“. Također, upozorio je na dvije krajnosti: „rubrikalni mehanizam“ i „maštovitu – ponekad divlju – kreativnost“ te uputio na važnost poznavanja onoga što se čini u liturgiji; potrebu adekvatne priprave; i šutnju kao neizostavni dio.

Razvidno je kako u Crkvi već postoji mnogo toga teorijski napisana, iskustveno proživljena i duhovno iznimno bogata. Stoga bi minimum osobnoga preduvjeta za slavlje sakramenata bilo pitanje: što je potrebno učiniti za dočekati u svojoj kući ili otići u goste najboljem prijatelju? Vrhbosanski kardinal Vinko Puljić znao bi kazati: „Sa svetim sveto postupaj pa ćeš se i posvetiti!“