Katolički tjednik

Kada stranac dođe u zemlju Bosnu i Hercegovinu, barem se dvaput iznenadi. Najprije ga zadive njezine prirodne ljepote, a zatim zbuni njezina društvena zamršenost. Ako se i o jednoj i o drugoj stvarnosti, u današnjem dobu digitalnih medija, prethodno informirao, svejedno ostane iznenađen razmjerima toga. Jer ima Bosna svoju Hercegovinu, a Hercegovina svoju Bosnu – s plodnim ravnicama, očaravajućim brežuljcima i magičnim planinskim vrhovima. I sve je to prožeto bajkovitim jezerima i čudesnim rijekama koje daju svoj golemi doprinos Jadranskom i Crnomorskom slivu, časteći ljudsko oko brojnim vodopadima i brzacima. U takvoj zemlji svatko može naći kutak za sebe: bilo da više voli zimu i snijeg, bilo da se ljepše osjeća ljeti i na suncu. I neovisno koliko netko o tomu čitao, slušao priče ili gledao fotografije, ipak ga susret s hercegovačkom i bosanskom prirodom najčešće ostavi bez riječi. Kao što bude i bez teksta kada shvati da se ovdje rat iz 1990-ih, u društveno-političkom kontekstu, još nije završio; da država još uvijek opstoji kao međunarodni protektorat s dijametralno suprotnim pogledima domaćih politika na njezinu budućnost; i da je pravo čudo kako uopće funkcionira s obzirom na zamršenost njezina upravnog aparata sazdana od jednog distrikta i dva entiteta, od kojih onaj malo veći ima i deset kantona. Stoga će čovjek prosječne pameti vrlo brzo shvatiti kako problem ove zemlje ne leži u prirodi, nego u društvu i da rušilački čimbenici među narodima različitih religijskih i nacionalnih odrednica nisu oni „prirodni“, nego oni „umjetni“ stvoreni. A zemlja ostaje na istom mjestu čekajući da ju se istinski voli kao domovinu.

Međutim, istina je pak da prostor Bosne i Hercegovine mnogi na različite načine svojataju, a samo katolici – zajednički, kao narod na Bobovcu potkraj listopada i pojedinačno na razini župa, krajem siječnja – mole za nju, sve njezine stanovnike, mir i prosperitet. Štoviše, na tom tragu, po svemu sudeći, samo Hrvati stvarno rade na njezinu očuvanju: nasuprot srpskoj secesionističkoj priči i bošnjačkome unitarizmu upakiranome u celofan „probosanstva“. A to što mnogi u hrvatskom korpusu još uvijek bosanskohercegovačku zastavu i himnu, pa onda i stvarnosti koje predstavljaju, ne pojme svojima, može se zahvaliti političkom ozračju koje generira njihov osjećaj obezvrijeđenosti. Tako su upravo sadašnji simboli države BiH podsjetnik Hrvatima na političke nepravde i to koliko su kao konstitutivni narod politički majorizirani i u konačnici prevareni. Stoga očito nije malo onih koji će u Bosni i Hercegovini naglašavati svoje hrvatstvo, a čim prijeđu granicu, s ponosom isticati da su – i Bosanci ili – i Hercegovci, ovisno gdje su im korijeni.

I baš zbog osjećaja – kao nekoć u „prvoj“ Jugoslaviji – kako se nacionalnu odrednicu „Hrvat“ perfidno izbacuje iz okvira pojma bh. države, ovdje se događa da hrvatske domoljubne pjesme bivaju pjevane snažnije negoli u samoj Hrvatskoj. Poglavito one koje nisu „zatvorene“ unutar njezinih sadašnjih državnih granica. Tijekom vremena na osobit se način među njima izdvojila ona Marka Perkovića Thompsona – Lijepa li si. Nju je, nakon Molitvenoga pohoda na Bobovac 2023., pjevala i skupina hodočasnika, uključujući pripadnike Oružanih snaga BiH i policije. Zbog činjenice da se u refrenu spominje „Herceg-Bosna“, protiv svih koji su u državnoj službi, provedena je istraga s mogućnošću sankcija koje bi vodile do gubitka posla. Već ta informacija govori sama za sebe i na najizravniji način potvrđuje sve rečeno zašto Hrvati, premda nedvojbeno najviše vole, najviše mole i najviše rade za dugoročni život ove zemlje, imaju averziju prema njezinim simbolima i državnom uređenju. A to je još i jasnije kada se ima na umu da je spominjanje Herceg-Bosne u rečenoj pjesmi geografskoga, a ne političkoga karaktera – što je razvidno iz nabrajanja ostalih regija gdje Hrvati žive kao autohtoni narod: Zagore, Slavonije, Dalmacije, Like, Istre i Zagorja. I povrh toga, nedvojbeno je kako je najmalobrojniji bh. narod tu svoju „Herceg-Bosnu“ koja jest imala svojih „tamnih strana“, zajedno s ostatkom Republike BiH koju su kontrolirali Bošnjaci, a koja je također zbog zločina obilježena „tminom“, prije tri desetljeća, tj. 1994. ugradio u Federaciju BiH, na temelju koje je – zahvaljujući poslije vojnim pobjedama – očuvana uopće ideja države Bosne i Hercegovine. Ona ima svoje „prirodne“ izazove u vidu usklađivanja religijske i nacionalne različitosti, kao i pročišćavanja pogleda na tegobnu prošlost. Zato je zbilja nužno na svim razinama, počevši od medijske preko znanstvene i kulturne do političke, prenijeti jasnu poruku svima da je pogubno umjetno stvarati probleme i potencirati antagonizme tamo gdje ih nema. Veliki prijatelj ove zemlje, sveti papa Ivan Pavao II. to je sugerirao još 1997. kada je 12. travnja prvi put stupio na bosansko tlo. „Potrebno je, kao u mozaiku, da se svakoj osobi i narodu ovih krajeva jamči očuvanje njihova političkoga, nacionalnoga, kulturnoga i vjerskoga identiteta. Raznolikost je bogatstvo kada se pretvori u međusobnu nadopunjivost u nastojanju oko služenja miru i izgradnju uistinu demokratske Bosne i Hercegovine“, poručio je u pozdravnom govoru u sarajevskoj zračnoj luci. Iz današnje je perspektive razvidno kako će ova lijepa zemlja i dalje biti „na čekanju“ dok se ne krene i ostvari proces „sinkroniziranja“ njezina društvenoga uređenja s prirodnim ljepotama kojima obiluje.