Katolički tjednik

Veliki ruski književnik Lav Nikolajevič Tolstoj (1928. – 1910.) u svome romanu Rat i mir na usta generala Kutuzova kaže kako su dva najmoćnija ratnika: strpljenje i vrijeme. To se u konkretnom slučaju pokazalo istinitim jer se Napoleonova vojska u invaziji na Rusiju 1812., nakon početnih uspjeha i zauzimanja Moskve, uslijed teške ruske zime, raspadala sama od sebe i na kraju doživjela slom. No, čovjek današnjice upravo se kronično žali na nedostatak vremena te je očito da, uslijed „tiktokizacijske“ kolonizacije svijesti, uistinu sve manje ima strpljenja. Kao rezultat tih procesa javljaju se: pandemija otuđenja i poremećaj ljestvice vrjednota. Zbog toga nije čudno što je pojedinac nesposoban gledati i planirati dugoročno, a nacije ne mogu kreirati nikakvu strategiju. Štoviše, i onda kada se prave nekakvi planovi, budućnost ih vrlo brzo razotkrije kao kratkovide i ne odviše mudre. Stoga je kraj jedne i početak nove građanske godine prigoda napraviti svojevrsnu inventuru minulih događaja kako bi se moglo nazrijeti što se može očekivati u idućem jednogodišnjem razdoblju te staviti naglasak na prioritete.

Ono što je na globalnom planu obilježilo 2023. zasigurno su ratovi. Ruska agresija na Ukrajinu, započeta 24. veljače 2022., pretvorila se u pravi zastupnički (proxy) rat u kome Zapad, predvođen SAD-om, ratuje protiv Rusije na ukrajinskom tlu. O stvarnim uzrocima i pretpostavljanim posljedicama više nitko i ne govori. Propala protuofenziva koju je pokrenula Ukrajina proizvela je „zamor“ i u njezinim redovima, ali i kod njezinih saveznika. Zato se primirje i sjedanje za pregovarački stol čine kao opcija kojoj će se – ako bude imalo razuma – obje, tj. sve strane, morati okrenuti u 2024. Poglavito što se svijet 7. listopada 2023. suočio s probuđenim zlom na području Pojasa Gaze, nakon što su militanti Hamasa napali Izrael te počinili masovne pokolje i kao taoce uzeli više od 200 ljudi. To je pokrenulo spiralu nasilja i nepravdi u kojoj je život izgubilo na tisuće Palestinaca. I to je sukob u komu su počinjeni bezbrojni u nebo vapijući grijesi, a komu se, nažalost, ne nazire kraj ni u 2024.

Na tlu pak Staroga kontinenta razvidno je kako je propali, odnosno nikad zaživljeni koncept multikulturalnosti, uslijed novoga migracijskoga vala, tijekom 2023. doživio „odgovor“ u sve očitijem političkom jačanju desničarskih stranaka. Kojim bi sve to pravcem moglo poći, dalo se nazrijeti u nasilnim prosvjedima krajem studenoga u Dublinu kada je domicilno stanovništvo ustalo protiv nasilja u režiji imigranata afroazijskoga podrijetla. Nema sumnje, stoga, da će i 2024., kao i sve iduće godine u Zapadnoj Europi, biti obilježena posljedicama pogrješne imigracijske politike i nikakve integracije došljaka. Kao dio istoga problema, logične su i bitke protiv agresivna liberalizma koji nije odustao od antropološke redefinicije čovjeka i puta u samoubojstvo kamo neminovno vodi zapadnu civilizaciju.

Toga bi na osobit način morala biti svjesna Katolička Crkva u koju se, prema svemu sudeći, također uvelike uvlače zasade ovoga pogubnoga usmjerenja, a najočitije ih se moglo vidjeti u njemačkom tzv. „Sinodalnom putu“ koji je u ožujku 2023. donio mjere za promjenu crkvenih praksi temeljenih na transrodnoj ideologiji, kao i poticaje sveopćoj Crkvi na sakramentalno ređenje žene te blagoslova istospolnih parova. Ovo potonje našlo je odjeka u deklaraciji o pastoralnom značenju blagoslovâ Fiducia supplicans koju je 18. prosinca 2023. objelodanio Dikasterij za nauk vjere, a svjedoči kako je gubitak normi i autoriteta – kao jedna od ključnih odlika postmoderne – ušao i u Crkvu… i o tomu će zasigurno biti govora tijekom 2024., poglavito na završetku Sinode o sinodalnosti zakazane za listopad.

A unutar Bosne i Hercegovine nova će godina zasigurno biti obilježena lokalnim izborima i svime što ih prati. Nažalost, iz iskustva znamo kako se legitimne političke borbe prelijevaju izvan okvira demokratskoga te ljude, koji još uvijek nisu zaboravili strašne zvuke rata, doslovce izbezumljuju. Po svemu sudeći, da bi BiH kao država imala budućnosti, bit će nužni interventi visokog predstavnika Christiana Schmidta poputonih koje jedonio 27. travnja 2023. kada je nametnuo odluke kojima je omogućena uspostava vlasti u Federaciji BiH. Na tom tragu, a osluškujući retoriku vladajućih struktura iz RS-a, jasno je kako bošnjački politički establišment ima ključnu odgovornost: prepoznati da je izlaz iz krize u poštenom odnosu prema opravdanim zahtjevima Hrvata, kako bi zajednički mogli parirati secesionističkim pokušajima rasturanja BiH u režiji srpske dominantne politike.

I svemu tomu svoj doprinos trebaju dati ljudi vjere. Na osobit način vjerski lideri čije se riječi dvostruko važu. Oni trebaju biti glasnici dobra, razuma i pravičnosti, a ne telali ratnih strategija, bezumnosti i kratkovidih kalkulacija. U tom smislu, Crkva u BiH stoji pred novim izazovima: Banjolučka biskupija nastavlja pisati novu stranicu svoga postojanja predvođena novim biskupom; Vojni ordinarijat još uvijek čeka imenovanje svoga ordinarija; Vrhbosanska nadbiskupija gleda što je s provedbom njezine dugo (g)rađene Prve sinode, a moguće i imenovanja pomoćnog biskupa… Kako bilo, ono što se s vjerničkom sigurnošću može kazati, a vrijedi i za pogled u 2024.: „Koji se u tebe [Bože] uzdaju, postidjet se neće: postidjet će se koji se lako iznevjere“ (Ps 25,3). Jer u Njegovoj je ruci vrijeme, i njega valja moliti za strpljenje.