Katolički tjednik

Rječnik licemjerja prepun floskula obilježje je poslijeratnoga javnoga prostora u Bosni i Hercegovini, već gotovo 30 godina. Njegov izravni plod jest nacionalističko raslojavanje društva bez postojanja ikakve ujedinjujuće sile koja bi bila kadra sačiniti minimum polazišnih točaka iz povijesti oko kojih se ljudi ne bi sporili. Svaka argumentacija, ukoliko nema zdravorazumskih činjenica, počiva na konstrukciji: „A, što su oni nama činili?“ I dok se izrijekom priznaje kako „svaki zločin treba osuditi bez obzira tko ga počinio“ i kako je „jednako vrijedna suza svake majke“, dotle su istodobno vladajući narativi da su „naši“ dobri, a „njihovi“ zli, pa se prema tomu samo i osuđuju „njihovi“. A njih je dovoljno jer od (barem) tri, dva uvijek mogu biti tretirana kao „njihovi“. Sve to višestruko komplicira stvarnost „neriješenosti“ koja govori da u posljednjem ratu nije bilo ni pobjednika ni poraženih i da su svi u određenom obliku, na određenom mjestu i u određenom vremenu bili žrtve. To što Međunarodni sud nije smogao snage i donio presude koje bi, utvrđujući uzroke, a ne samo posljedice, sezale od puke juridičke ka moralnoj pravdi, svjedoči kako se nije uspio izdići iznad lutajuće i kratkovide politike kreatora svjetskog poretka. Stoga nije ni čudo da je stvoreno more nepovjerenja čiji valovi preplavljuju, ne samo kontaminirani mentalitet starijih, nego i onaj mladih generacija noseći sa sobom u potenciji sukobe i gore nego što su bili. Toga bi trebali postati svjesni svi koji na temeljima žrtava grade svoje sebeljubne i nacionalističke kule, kao i oni koji izvana diktiraju što je istina.

Kako se sve to u praktičnom obliku ispoljava, moglo se, po tko zna koji put, na uvrnuto „inovativan“ način, vidjeti kada je izaslanstvo Europske unije u BiH 16. srpnja 2024. položilo vijence na pravoslavnom groblju u Bratuncu izražavajući tako – kako su objasnili – „počast nevino ubijenim civilima na tom području od 1992. do '95.“. Nakana ekipe, na čelu koje je bio otpravnik poslova u EU-u u BiH Adebayo Babajide, bila je očitovanje empatije i poštovanja „prema svim nevinim civilnim žrtvama“, što je uz „prihvaćanje povijesnih i sudski utvrđenih činjenica“ ključno za „stvaranje okruženja pogodna za pomirenje“. No, ubrzo su uslijedile žustre negativne reakcije Bošnjaka, poglavito onih koji su na izravan način vezani uz Srebrenicu i ono što ona danas označava. Spočitali su izaslanstvu da su položili cvijeće na „vojničkom groblju“ gdje su ukopani srpski vojnici, među kojima i oni „koji su imali vodeću ulogu u zločinima protiv čovječnosti u proljeće i ljeto 1992.“ nad muslimanskim/bošnjačkim stanovništvom. Štoviše, direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić poručio im je da će zbog toga „pakleno platiti“.

Uzalud su se poslije opravdavali kako su došli iskazati poštovanje prema „nevinim civilnim žrtvama“, jer „nedvosmisleno osuđuju počinitelje svih zločina“, bez obzira što na tom groblju ima ukopanih i vojnika Vojske RS-a. No, s obzirom na činjenice koje kažu da ne postoji nikakva sudska presuda za stradanje srpskih civila na tom području, očito je kako su „eu. delegati“ tim svojim činom poručili da Međunarodni sud, kao ni domaće sudstvo nisu dobro radili. Jer, uistinu, da jesu, onda bi se stvorio kakav-takav okvir za istinu, a ne bi ostalo otvoreno polje manipulacija s različitih strana. One idu od toga da se prešutno ili glasno negira postojanje ikakvih zločina nad Srbima toga kraja, pa do mitomanskoga navođenja broja stradalih – prema „jasenovačkom“ obrascu. Oba pak stava polaze iz pozicije ekskluziviteta žrtve: prvi da su u posljednjem ratu stradali samo Bošnjaci, a drugi da se cijeli svijet urotio protiv Srba koji su uvijek žrtve, a nikada krivci.

Istina je pak samo jedna. No, nedvojbeno je kako se na ilustrativnom slučaju iz Bratunca može prepoznati da ju ljudi uporno nisu spremni prihvatiti. I da takvo stanje „nekim“ politikama odgovara, jer zadržava trusno društveno ozračje koje se po potrebi može veoma lako potresti i do temelja porušiti. U suprotnom, kada bi se istina uspjela etablirati u javnosti, onda bi rane zarasle jer ne bi bilo mogućnosti kontinuirana kopanja po njima. Ostali bi ožiljci, ali oni ne bole, nego opominju – da fraza „Ne ponovilo se“, bude zbilja utkana u kolektivno pamćenje i odjelotvorena kroz procese praštanja i pomirenja. Na tom tragu smjerokazan je primjer rada Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) u Sarajevu koji je napravio poimenični popis žrtava posljednjega rata u BiH, koji je objavljen u četiri toma Bosanske knjige mrtvih, autora Mirsada Tokače, a prema kojemu je dokumentirana smrt ili nestanak ukupno 95 940 ljudi. Iako je svaki sličan rad podložan pogreškama, ovaj je ipak začepio usta manipulatorima različitih boja koji su govorili kako je samo „jednoga naroda“ stradalo više od 200 000. Na isti bi način bilo višestruko potrebno dokumentirati i javnosti predočiti na kojim su sve mjestima i u kojem obimu počinjeni zločini, gdje su postojali logori i tko su bili „gospodari života i smrti“ u pojedinim mjestima. Za sve rečeno još uvijek postoje svjedoci, samo je pitanje žele li svojim potomcima ostaviti sjeme mira ili plodove mržnje.