Katolički tjednik

Ako je u kršćanskoj vjeri išta puno simbola, onda je to sveta liturgija. Kroz njih se ostvaruje i posadašnjuje ono spasenjsko djelo koje je Isus izvojevao na križu, a dovršeno je u događaju njegova uskrsnuća. Zbog toga ona nije nikakva predstava, nego je, prema definiciji Drugog vatikanskog sabora, „vršenje Kristove svećeničke službe: u njoj se pomoću vidljivih znakova označuje i, na način pojedinom znaku svojstven, izvršuje čovjekovo posvećenje te tako otajstveno tijelo Isusa Krista, Glava i udovi, vrši cjelokupno javno bogoslužje“ (SC 7). I premda će mnogi kazati kako im je u nekom bogoštovnom činu najvažnija propovijed – ili kako se to u starini nazivalo: pridika – razvidno je da to u svojoj biti nije tako. Zbog toga se s pravom mogu postaviti pitanja: jesu li simboli u liturgiji izblijedjeli ili su ih ljudi prestali prepoznavati i razumijevati? Odgovori će očito u određenom opsegu zahvatiti i u jednu i u drugu stvarnost. Ona se pak tiče same Crkve, ali i onoga što se naziva duhom vremena. Stoga se za razumijevanje valja vratiti izvorima, a to je, prije svega, Božja riječ zapisana u Bibliji. Na osobit način tu je Isus nedvosmisleno jasan, kako u onomu izgovorenom, tako i u gestama učinjenim u različitim životnim kontekstima.

Osiromašenju liturgijskih simbola doprinijeli su različitih procesi unutar Katoličke Crkve. Štoviše, pojedine pojave dovode gotovo do banalizacije. Primjerice, ako je nekoć u prošlosti bilo pretjerivanja u raskoši liturgijskog ruha, danas se može uočiti takva bijeda koja u određenim izričajima ostavlja čovjeka u nedoumici: je li svećenik/đakon odjenuo liturgijsku odjeću ili je na misu došao u nekoj spavaćici, ogrnut cirkuskim („duginim“) šalom. Na istom se tragu prepoznaju različita umjetnička djela postavljena unutar bogoslužnog prostora, koja ni po čemu promatrača (da ne kažemo vjernika) ne potiču na religiozno, nego prije pobuđuju mnoga druga pitanja koja nemaju veze s naravi crkve kao mjesta bogoslužja. Poglavito, što njihovi autori nerijetko uopće u Boga ne vjeruju, a kamoli da im je nakana pripraviti čovjeka na susret s božanskim u liturgiji. Također, o arhitektonskoj izvedbi nekih sakralnih objekata, koji svojim izgledom traže pojašnjenje barem u vidu ploče na ulazu koja će naznačiti da je to crkva, kapela… ne treba ni govoriti. U ovom slijedu onda je i „logična“ posljedica da se – poglavito na kršćanskom zapadu – u znatnom obliku izgubila vjera u Isusovu stvarnu prisutnost u euharistiji, pa mnogi (đuture) na pričest dolaze kao da se dijeli pura, a ne da će blagovati tijelo Kristovo.

Toj teatralizaciji svete liturgije doprinose i oni pastiri koji u određenim bogoslužnim činima, svjesno ili nesvjesno, premještaju naglasak s bitnoga i sakralnoga na sporedno i profano. Tako se, primjerice, u obredu pranja nogu na Veliki četvrtak može vidjeti svega i svašta, ili bi preciznije bilo kazati: svakoga. Umjesto nekadašnjih „apostola“ – kada bi se na razini dekanata iz svih župa izabirali muškarci kojima bi biskup u (prvo)stolnici prao noge i kojima bi to bila čast i svojevrsno priznanje – sada se događa da noge budu prane onima koji ama baš nikakve veze s vjerom nemaju, ili je imaju samo onda kada po Crkvi pljuju ili je vandaliziraju. A to, bez ikakve dvojbe, nije bio ni smisao ni nakana Isusova čina na Posljednjoj večeri. Jasno o tomu svjedoče svetopisamski tekstovi koji kazuju kako su učenici, u trenutku dok se njihov Učitelj sprema prihvatiti križ kao sredstvo i put otkupljenja grješnoga ljudskog roda, među sobom raspravljali o tomu tko je među njima najveći. Stoga im veli: „Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj“ (Lk 22,25-27). Nakon toga pristupa i pere im noge uz opasku: „Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“ (Iv 13,14-15). Isus, dakle, riječima i gestama, daje pouku o naravi međusobna ophođenja učenika i načelu hijerarhijske vlasti, koju oni trebaju dalje prenositi. Taj je čin sastavni dio ustanovljenja euharistije i svetoga reda – nešto razvidno što se događa „ad intra“ (unutar zajednice), a ne „ad extra“ (izvan kruga vjernika). Jer da je inače htio drugačije, Isus je mogao okupiti gubave i kljaste, carinike i grješnike Jeruzalema pa njima oprati noge – a nije.

Isto se načelo promašena naglašavanja uočava i onda kada se za različite grješne situacije i okolnosti traže blagoslovi. Naime, ne misleći ništa loše, ima i onih svećenika koji će kazati kako Isus nikomu nije uskratio blagoslov, tako da ga se onda može podjeljivati u crkvi i istospolnim parovima. No, pri tome zaboravljaju da taj isti Isus nikada nije blagoslivljao čovjeka u njegovu grijehu, nego bi ga – računajući s njegovom vjerom – izliječio ne dajući mu da ostane u stanju kao da može nastaviti po starom. „Zar te nitko ne osudi?“, reći će onoj ženi koju su mu doveli uhvaćenu u preljubu. „Ona reče: 'Nitko, Gospodine.' Reče joj Isus: 'Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti'“ (Iv 8,10-11). Zato, uostalom, Crkva predviđa da se čak uskrati sprovod onim grješnicima kojima bi vođenje kršćanskog ukopa izazvalo „javnu sablazan vjernika“ (Kan 1184 - § 1).

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba