Katolički tjednik

Premda se kao autor spominje i Sokrat, najvjerojatnije engleski povjesničar Henry Thomas Buckle (1821. – 1862.) stoji iza izreke da „veliki umovi raspravljaju o idejama, srednji o događajima, a sitni o ljudima“. Zabilježio je to u svojoj autobiografiji iz 1901. škotski plemić Charles Stewart – da je kao dijete slušao poznatog znanstvenika kako govori: „Muškarci i žene se svrstavaju u tri klase ili reda inteligencije; najnižu klasu možete prepoznati po njihovoj navici da uvijek govore o osobama; drugi po tome što imaju naviku vazda razgovarati o stvarima; a najviši po svojoj sklonosti raspravljati o idejama.“ Oni koji se bave prikupljanjem citata kazat će da se slično može naći i u knjizi namijenjenoj studentima teologije Pisma o svećeničkim manirama i navikama iz 1827., koja sugerira kako treba izbjegavati čavrljanja (tračanja) o ljudima, nego se valja usredotočiti na apstrakciju putem koje se dolazi do načela i doktrina. Istina je pak da se velika većina razgovora vodi na podlozi razglabanja o prizemnim stvarima. Štoviše, aktualno postmoderno doba ukazuje na devalvaciju riječi koja nerijetko ostaje „bez pokrića“. Uslijed individualiziranosti koja rađa banaliziranjem pojma slobode, izostaje odgovornost kao ono što upućuje na čovjekovu moralnost koja ga u konačnici razlikuje od životinjskoga svijeta te on na taj način konstantno biva obezvrjeđivan. Zato vratiti čovjeku dostojanstvo znači: naći prave riječi, ponovno otkriti Riječ života.

Uistinu, bez obzira koliko današnjica bila obilježena poplavom riječi, ljudi će posvjedočiti kako u najvažnijim trenutcima života „ostanu bez teksta“. Nerijetko se tako dogodi da čovjek kada doživi nešto izrazito radosno, ne zna što bi rekao, ni kako bi se izrazio, niti kako bi to opisao. Namjesto riječi tada dolaze gestikulacije, suze, smijeh, pa i nepovezane rečenice. Primjerice, dogodi se da djevojka kada bude zaprošena, umjesto onoga „da“ samo kimne glavom, zaplače, prekrije lice rukama ili ispusti neki krik. Slično kada se čovjeku rodi dijete, samo ga može uzeti u ruke i pustiti suzu radosnicu… Također, i u tužnim trenutcima kada, primjerice, netko izgubi voljenu osobu, poglavito ako je riječ o mladu čovjeku, teško se išta ljudskim rječnikom smisleno može kazati – osim „su-ćutjeti“ s njime.

No, osim ovoga postoje i okolnosti kada pojedinci jasnim rečeničnim konstrukcijama govore takve besmislice da se stječe dojam kako umjesto iznošenja zamisli, stavova ili ideja, zapravo samo neartikulirano mumljaju, pa njihove riječi gube sadržaj i ne dopiru do svjesna slušatelja. Kako drugačije, recimo, shvatiti kada jedan član Predsjedništva BiH iziđe 20. rujna 2023. za govornicu UN-a u New Yorku te zausti da je istraživao i našao kako je glavni razlog zašto ljudi odlaze iz BiH taj što su uvjereni kako u ovoj državi nema perspektive i to zato što ne počiva na demokraciji, nego jednom obliku etnokracije. Zato je dotični predložio promjenu paradigme unutar društva, tj. prelazak s etničkog na građansko političko predstavljanje… Da nije bilo posljednjega rata koji se vodio upravo na podlozi toga etničkoga, pri čemu su najvažniji sporazumi (Washingtonski i Daytonski) potpisani baš na temelju uvažavanja toga elementa, po komu je – da licemjerje bude veće – i on manipulacijama zasjeo u fotelju u kojoj sjedi, onda bi netko mogao kazati kako član Predsjedništva mudro zbori. Ovako je vidljivo koliko su njegove riječi daleko od dobronamjernosti i ljudskosti... A da ne ostane samo na tomu, rečeni ima svoga pandana u državnome troglavom vodstvu, koji je istoga dana otišao u Beograd i otvarajući Manifestaciju Dani Srpske u Srbiji, „zamumljao“ kako je osobno zainteresiran za „raspačavanje BiH“ koja se „ne može sastaviti ni po čemu“. – Kao da zajednica naroda nazvana Europska unija ne svjedoči o mogućnosti zajedničkoga života u višestrukoj različitosti…

Stoga, kada već čovjek ne nalazi prave riječi ili ljudskim govorom izražava bedastoće, onda bi puno bolje bilo šutjeti. Štoviše, onaj koji želi kazivati, mora puno osluškivati i u tišini čitati, družiti se s vječnom Riječju. U najtežim trenutcima samo je ona kadra dati utjehu i smjerokaz. To je sveti papa Ivan Pavao II. poručio u općoj audijenciji Amerikancima 12. rujna 2001., dan nakon terorističkog napada na SAD: „Ljudsko srce ima dubine iz kojih ponekad izviru planovi nečuvena divljaštva, sposobni u trenutku uništiti normalan svakodnevni život. Ali vjera nam dolazi u pomoć u ovim trenutcima kada se čini da riječi izostaju. Kristova riječ jedina može dati odgovor na pitanja koja muče naš duh. Čak i ako se čini da sile tame prevladavaju, oni koji vjeruju u Boga znaju da zlo i smrt nemaju posljednju riječ. Kršćanska se nada temelji na ovoj istini…“

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju