Katolički tjednik

Narod veli kako se mora znati „'ko kosi, a 'ko vodu nosi“. Drugim riječima, svaku je zajednicu nužno urediti tako da razaznaju pojedinačna i kolektivna područja djelovanja i odgovornosti. Paradigma takva uređenja zasigurno je Katolička Crkva. Unatoč postmodernim stremljenjima pojedinih katoličkih nacionalnih zajednica na Zapadu, koje se vidno priklanjaju praksama „parlamentarne demokracije“, nedvojbeno je kako u Crkvi postoji jasna hijerarhija na čelu s papom i kolegijem biskupa koji su u zajedništvu s njime. Za sva sporna pitanja, probleme i nedoumice glede vjere, morala i svega onoga što bi se skupno moglo nazvati „crkvenost“, oni su pozvani dati svoj pravorijek – u ovom ili onom obliku. I da bi se što je moguće više izbjegla opasnost pogrješna usmjerenja i loših odluka, uvjetovanih „ljudskim čimbenikom“, postoje savjetnici koji bi trebali posredovati mišljenje i iskustvo „baze“, tj. širega kruga svećenstva, redovništva i vjerujućega puka. Što znači da bi i u strogoj hijerarhiji trebalo egzistirati načelo slušanja i uvažavanja objedinjeno kroz pojam sinodalnosti na kojoj Crkva sadašnjice radi i inzistira. To iskustvo, onda, je logično primjenjivati i u komunikaciji s onima koji na drugačiji način vjeruju u Isusa Krista, kao i prema onima koji imaju potpuno drugačiji teološki koncept. I upravo Katolička Crkva ponajviše djeluje na tom polju ukazujući na nužnost i važnost ekumenizma i međureligijskog dijaloga u svijetu pluralnosti. Međutim, neke pojave daju realnu osnovu pitati je li to licemjerno ukoliko unutar te same Crkve ne postoji prostor za življenje toga „bogatstva u različitosti“.

Iako je ova tema, spletom različitih povijesnih okolnosti, gotovo potpuno izvan vidokruga katolika Hrvata, ona je itekako prisutna u sveopćoj Crkvi. Na Zapadu je to pitanje slavljenja svete mise prema Rimskom misalu koga je 1962. proglasio sveti papa Ivan XXIII. Pojednostavljeno kazano, riječ je o tzv. „tradicionalnoj misi na latinskom jeziku“ u kojoj je svećenik tijekom euharistijske službe okrenut leđima narodu, a oltar se nalazi uza zid. Nakon liturgijske reforme poslije II. vatikanskog koncila misa se u redovitim prilikama slavi kako je to poznato na hrvatskom govornom području: na narodnom jeziku i da je oltar u središtu liturgijskoga čina, pri čemu je onda svećenik uvijek okrenut prema narodu. No, postoje zajednice koje su iz svojih razloga odbacile rečene reforme inzistirajući na starom načinu. Papa Benedikt XVI. je motuproprijem Summorum Pontificum, koji je na snazi od 14. rujna 2007., dopustio svim svećenicima – u određenom smislu, slaviti „tradicionalnu misu“ te uvelike otvorio vrata onima koji su zbog rečenoga bili u sukobu sa Svetom Stolicom. Međutim, papa Franjo je, valorizirajući provedbu spomenutoga apostolskog pisma, 16. srpnja 2021. objelodanio motuproprij Traditionis custodes kojim je dosta reducirao slavlje ove „tradicionalne mise na latinskom“, tako da svećenici koji su zaređeni „nakon objavljenja ovoga motuproprija, a žele slaviti liturgiju prema Missale Romanumu iz 1962., trebaju podnijeti zamolbu dijecezanskomu biskupu koji će se prije davanja te ovlasti posavjetovati s Apostolskom stolicom“ (Čl. 4).

Sličan izazov danas stoji pred indijskim kršćanima koji su u zajedništvu s rimskim Papom. Naime, već gotovo jedno stoljeće u Siro-Malabarskoj Crkvi, koja baštini tradiciju Sv. Tome apostola, postoje mučne prepirke pa i pravi sukobi o tomu kako će se slaviti misa. Povijest svjedoči da je od Sinode u Diamperu 1599. sirsko-malabarska liturgija bila dobrano latinizirana. Iako je sirijski ostao službeni jezik, liturgijske su knjige preoblikovane da budu vrlo slične rimskom obredu. To je trajalo sve do 1934. otkada su pape počele poticati proces „de-latinizacije“ – i to je, nažalost, izrodilo goleme unutarnje probleme. Nakon što je Mar George Alencherry (od 2012. kardinal) 2011. izabran za glavnog nadbiskupa te počeo snažno inzistirati na jedinstvu u liturgiji i preko Sinoda ove istočne Crkve 2020. naložio da revidirani oblik liturgije bude jedini valjani, izbili su prosvjedi. Sve 34 siro-malabarske biskupije u Indiji provele su ovu odredbu, osim njegove Nadbiskupije Ernakulam-Angamaly u kojoj je samo šest od 328 župa to poslušalo. Očito je kako velika većina tamošnjih katolika želi nastaviti slaviti liturgiju tako da je svećenik cijelo vrijeme okrenut licem prema zajednici, umjesto da se okreće prema oltaru tijekom euharistijske službe. Spor se toliko zaoštrio da je Papa morao poslati svoga izaslanika koji se u kolovozu 2023. vratio neobavljena posla. Kao i u slučaju „tradicionalne mise“, ostaje vidjeti kojim će se pravcem stvari rješavati.

Ključno pitanje na ovom tragu jest: koji je prostor što ga uokviruje pojam crkvenoga zajedništva. Hoće li ono biti narušeno ako određene skupine svećenika i vjernika laika žele misiti na latinskom, ili na drugoj strani u Indiji, ustrajavaju na nekom običaju koga smatraju autentičnijim? U konačnici, ono što ponajviše stvara osjećaj dvoličnosti jest: kojim putem će se ići ka ekumenskom zbližavanju s, recimo, pravoslavnima koji imaju znatno drugačiju – nazovimo je – liturgijsku tradiciju, ako zajedništvo ne dopušta spomenute različitosti unutar Katoličke Crkve? Nedvojbeno je kako vjerodostojnost, i prema unutarnjoj i prema vanjskoj javnosti, traži dobiti logične odgovore. A u međuvremenu, u trenutku kada se na osobit način moli za jedinstvo kršćana, valja i ovu nakanu uključiti u molitvene zazive.