Katolički tjednik

Činjenice i zamisli, stvarnosti i snovi, povijest i mitovi, čini se da su oduvijek bili sastavni dio života središnjeg, brdovitoga prostora u srcu Balkana, koji izlazi iz državnih okvira i naziva se Bosna. Preživjela je ta Bosna mnogobrojne zime i ljeta, svjedočila raznovrsnim zemaljskim silama i silnicima, nerijetko bivala roba za potkusurivanje „velikih“, ali ipak ostajala svoja. I surova i blaga; i zamršena i jednostavna; i bijedna i ponosna; i prezrena i voljena. Uvijek na nečijem putu i zato rijetko kada mirna. U njezinu biću – nažalost i nasreću – ni ljubav ni mržnja nisu dorečene. Zlo je rušilo, ali nikada nije uspjelo sve porušiti; ljubav je gradila, ali nikada nije mogla izgraditi takve međuljudske odnose koji bi iskorijenili mržnju. U povijesnom ritmu smjenjivanja državnih režima, koji su u nju unosili svoje religijske, nacionalne i kulturološke elemente, ljudi su preživljavali jer su je dovoljno voljeli i jer ih oni „drugi“ nisu dovoljno mrzili. Taj je životni usud otkao jednu od najsloženijih stvarnosti na tlu Europe koju civilizacijski obilježavaju Istok i Zapad; religijski katoličanstvo, pravoslavlje i islam; a životno strahovi i nadanja. U takvom su se biotopu razvile i oprječne interpretacije prošlosti; različiti stilovi života u sadašnjosti; i prečesto suprotni pogledi ka budućnosti. Stoga se čovjek prosječne pameti s pravom pita kako će takvo što uopće opstati. No, to je Bosna. Molitva za Domovinu koja se, evo, već dva desetljeća moli krajem listopada na kraljevskom gradu Bobovcu, daje naslutiti odgovor na to…

Sva se ova slojevitost može prepoznati na licu današnje države nazvane Bosna i Hercegovina koja se prostire manje-više na teritoriju koji je u srednjem vijeku zaokruživala Bosanska banovina, a zatim i Bosansko Kraljevstvo (1377. – 1463.). Međutim, kada se malo bolje pogleda, lako je uočiti kako veliku većinu izazova s kojima se susreće cjelokupan ostali civilizirani svijet, imaju i ljudi u ovoj zemlji. I oni koji se na tomu zadrže uopće neće razumjeti otkuda u stvarnosti toliko problema, netrpeljivosti i svađa među narodima u BiH koji se nacionalno identificiraju kao: Bošnjaci, Srbi i Hrvati (te Ostali). Zato neupućenomu ostaje golema nedoumica: kako je moguće da se nakon toliko povijesnih iskustava ljudi ne mogu složiti oko onoga najnužnijega što bi osiguralo egzistenciju i ne bi generiralo nove sukobe. Jednostavno kazano, žarište različitih silnica nalazi se u riječi: dominacija. Ona svoje praktično ostvarenje nalazi u suprotstavljenim politikama koje izazove ovdašnjega prostora razlikuju od ostatka Europe.

Nema nikakve dvojbe kako svi osjećaju da ovakvo državno uređenje Bosne i Hercegovine nema dugoročnu perspektivu. Stvorena u Daytonu, ona sada postoji isključivo kao međunarodni protektorat, u neriješenu – statusu quo. Stoga sve tri strane nastoje ostvariti svoje interese, svoju dominaciju makar na određenom prostoru. Političko vodstvo Bošnjaka kao najbrojnijega naroda u ovoj zemlji bez sumnje ima strateški cilj stvaranja nacionalne bošnjačke države. To nailazi na separatistički odgovor Srba i težnju pripojenja Srbiji, kao i na odbijanje pa i averziju prema današnjoj državi BiH kod Hrvata koji su politički gurnuti Srbima u zagrljaj. Srpska pak politika, prema svim parametrima promatrano, razvidno je da se nikada nije odrekla ideje o velikoj Srbiji – koja je bila na koljenima, ali zahvaljujući međunarodnoj kratkovidosti, nije pobijeđena, a kao takva predstavlja kamen pomutnje koji ni Hrvati, a ni Bošnjaci ne mogu prihvatiti. Istodobno, politika najmalobrojnijega bh. naroda bilježi vlastita lutanja glede ideje države BiH, koja su podijelila narod, ali su potisnuta u drugi plan uslijed očite majorizacije proizvedene preinakama u režijama visokih predstavnika te su Hrvati prinuđeni boriti se za očuvanje konstitutivnosti. 

Dakle, povijest govori kako je Bosna neupitna stvarnost; sadašnjost kazuje o političkim prijeporima s ciljem tko će dominirati; a budućnost nalaže da valja (pre)živjeti. Izlaz je očito u današnjici i izazovu kako ju urediti da svi budu zadovoljni. Drugim riječima, nužno je da prevagne ljubav, a ne mržnja. I dok je to primarno posao političara i onih koji ih savjetuju, svi bi pak ljudi u ovoj zemlji mogli dati svoj dio „dobromisleći“ jedni o drugima u praktičnoj svakodnevici i moleći Boga na svoj način za ovu zemlju. To je upravo bila i prvotna nakana tadašnjeg vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića kada je 2002. pokrenuo hodočašća na Bobovac. Pozvao je svećenike, redovnike, redovnice i cjelokupni vjerujući puk na taj bosanski kraljevski grad „kako bismo na tom mjestu zajedno obavili zavjet moleći za hrvatski narod u BiH i sve narode i ljude u njoj, odnosno za cijelu našu Domovinu“. Medije je zamolio da „ovom činu ne bude davana nikakva politička konotacija“ sa željom da to isključivo bude vjernička molitva.

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju