Katolički tjednik

Prvi put sam naišao na ime Josepha Ratzingera nekada u proljeće 1972. kad mi je, kao gimnazijalcu u Zagrebu, u ruke došao hrvatski prijevod njegove knjige Uvod u kršćanstvo. Sjećam se, bila mi je ta knjiga tada teška za čitanje i prestao sam nakon samo desetak stranica. No, kasnije sam joj se nekoliko puta i vrlo rado vraćao, kao što sam rado čitao i mnoge druge Ratzingerove studije. Osnovni razlog mi je uvijek bio dojam da je autor tih teoloških rasprava, osim što je pisac s vrlo velikim talentom jasnoće i dosljedne znanstvene logike, također teolog duboke osobne vjere koja se prepoznavala na doslovce svakoj stranici. Posvema su me se uvijek doimale, dakle, njegova jasnoća, logika, znanstvenost i posebice vjera koja je pratila njegova teološka tumačenja.

Kasnije sam kao mlad svećenik dospio na školovanje u Rim te imao priliku vidjeti vrlo ponizna, jednostavna i skromna Josepha. U tom smislu neka posluži jedna slika. Naime, u jutarnjim satima na putu prema fakultetu skoro pa svakoga prvog utorka u mjesecu, uvijek na istom prodajnom mjestu nabavljao sam jednu crkvenu reviju. Na tom mjestu se dolazeći iz suprotnoga pravca, redovito pojavljivao tada već kardinal Ratzinger i uzimao istu reviju. Naime, prodajno mjesto nalazilo se između njegova stana i radnoga mjesta pročelnika Kongregacije za nauk vjere, pa bi on zastao i obavio nabavku te nastavio put. Sjećam se dobro da se uvijek kretao pješice, sam bez ikakve pratnje ili osiguranja i s torbom crne boje i srednje veličine pod rukom. Vrlo brzo je hodao i rado je odgovarao na jutarnji pozdrav ili bi sam prvi uljudno pozdravljao koje bi susretao u tim svojim hodnjama, jednako one starije kao i nas mlađariju.

Tijekom svoga života Joseph Ratzinger dokazao se kao jedan od najvažnijih katoličkih mislilaca 20. i 21. stoljeća. Bio je, kako su neki već davno o njemu napisali, teolog sposoban biti jasan kao rijetko tko drugi. Njegova djela prevedena su samo dragi Bog zna na koliko jezika, a s velikim poštovanjem uvažavali su ga, čitali i studirali također brojni nekatolici. Kao teolog, gradeći na biblijskim temeljima, povezivao je stare kršćanske autore sa suvremenom mišlju, pastoralnim potrebama Crkve, znanošću i svijetom te govorio jezikom ovoga vremena sadašnjim ljudima i kulturi, uvijek izravno, a ponekad i polemički. Bio je tako teolog kontinuiteta na liniji Augustina, Bonaventure, Tome Akvinskoga, Duns Scota i drugih. Zbog toga je filtrirajući klasičan i trajan crkveni nauk na svoj način, uspio preciznim rječnikom uočiti i razjasniti slabosti zapadne misli našega vremena, zasnovane na etičkom relativizmu. Također, uočavao je, raspravljao i vrlo uspješno se nosio s velikim izazovima na području antropologije, transhumanizma i suvremene čovjekove napasti da od sebe napravi boga. Pitao se: kamo ide čovjek, koji je njegov odnos prema Istini, zašto niječe Boga i ponaša se često kao da Boga nema ili kao da mu Bog ne treba? A svim tim temama nastavio je baviti se i kao Papa u svojim enciklikama, drugim dokumentima, propovijedima, govorima, raspravama i knjigama.

Ratzingerova je velika zasluga, kako je ovih dana podsjetio kardinal Schönborn, što je nastao i objavljen Katekizam Katoličke Crkve. On je posljedica zaključaka Biskupske sinode iz 1985., kojima se papi Ivanu Pavlu II. predložila njegova izrada, a taj zaključak je nastao dijelom i zbog toga što je Ratzinger prethodno u svojim izlaganjima vrlo jasno uočio i na nekoliko mjesta izlagao o „krizi kateheze“ u Crkvi na koju je trebalo dati doktrinarni i pastoralni odgovor. A nakon što je prihvatio prijedlog Biskupske sinode, Papa je osnovao komisiju od 12 kardinala i biskupa čime je započelo ostvarivanje prijedloga. I, naravno, „nitko se nije začudio“ što je za voditelja te komisije imenovao upravo kardinala Ratzingera.

Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere bio je, diskretno i vrlo samozatajno, od velike pomoći papi Ivanu Pavlu II. u izradi njegovih doktrinarnih dokumenata, a oni koji dobro poznaju njegove odnose s tim Svetim Papom, tvrde da se nitko drugi nije tako revno trudio da budu uvedena stroga pravila protiv počinitelja seksualnih zloporaba i ljage pedofilije, što je nastavio činiti i nakon što je izabran za Papu.

Dosljedan misli o važnosti i potrebi kontinuiteta, na pitanje koji je njegov program vođenja Crkve, kao Papa odgovorio je: „Moj pravi program vodstva nije vršiti svoju volju, slijediti svoje ideje, nego se postaviti s cijelom Crkvom u stav osluškivanja Riječi i volje Božje i prepustiti se Njegovu vodstvu tako da On sam bude onaj koji će voditi Crkvu u ovom času naše povijesti.“

Zbog svega toga i mnogo drugoga u pismu sućuti koje sam u ime naše Biskupske konferencije i cijele Crkve u BiH uputio papi Franji, napisao sam da smo papi Benediktu „duboko zahvalni što je, kao vidljivi pastir cijele Crkvene zajednice, poniznim životom služio i svjedočio, a izgovorenim i napisanim riječima, kao pravi naučitelj Crkve, prosvjetljivao duše vjernika i doprinosio profinjenoj ljudskoj kulturi i teološkoj znanosti“.

U vrijeme obnašanja papinske službe Benedikta XVI. Peter Seewald je 2010. u obliku knjige objavo dugi razgovor s njim. Tada me se vrlo dojmila njegova izjava o eventualnoj ostavci nekoga pape koja je glasila: „Kad je opasnost velika, ne može se bježati. Eto zašto ovo sigurno nije trenutak za podnijeti ostavku. Upravo u trenutcima kao što je ovaj treba odoljeti i nadvladati tešku situaciju. Ostavku se može podnijeti u mirnom trenutku ili kad se jednostavno ne može više. Ali ne može se uteći upravo u trenutku opasnosti i reći: neka se brine netko drugi. Kad jedan Papa dođe do jasne svijesti da nije više fizički, psihološki ili mentalno u stanju obavljati službu koja mu je povjerena, tada ima pravo, a u nekim okolnostima također i obvezu podnijeti ostavku.“ I pamtim vrlo dobro da, kad me je 11. veljače 2013., u ranim jutarnjim satima (različita vremenska zona) u New Yorku telefonskim pozivom iz Sarajeva probudio urednik Katoličkoga tjednika i obavijestio da je Benedikt XVI. podnio ostavku te zamolio izjavu u povodu toga, sam vrlo kratko kazao: „Benediktova ostavka je novost, ali nije iznenađenje.“

Crkveni naučitelji su rijetki. Nema ih mnogo. No, sve ih resi dvoje i zato ih je Crkva službeno nazvala tim imenom. Krasi ih, s jedne strane, izvrsna sposobnost duhovnog i umnog poniranja u istine kršćanske vjere i, s druge, osobna svetost života koja je dokazana. A opraštajući se ovim kratkim razmišljanjem od pokojnoga pape Benedikta i moleći Božje milosrđe, uvjeren sam da je on svojim umnim sposobnostima i plodovima duhovnoga razmišljanja te poniznim i dosljednim svjedočenjem odlično ispunio prvi uvjet koji krasi naučitelje Crkve. A je li i onaj drugi, to mi nije znano. No, ako se u budućnosti, ako Bog da, i to dokaže, za mene će to opet biti samo vijest, ali ne iznenađenje.

Nadbiskup Tomo Vukšić