Katolički tjednik

Neovisno tko rekao – Otto von Bismarck, Winston Churchill ili netko treći – stvarnost nerijetko pokazuje da Balkan uistinu proizvodi više povijesti nego što ju može probaviti, tj. konzumirati. Bez obzira što se ta izreka možda izvorno odnosila na Kretu, jamačno su prostori bivše Jugoslavije to uvelike nadišli. Tako svaka pojava, svaki događaj i svaka osoba iz bliže ili dalje prošlosti dobivaju – ovisno o okolnostima – barem tri različite interpretacije, s potpuno različitim ocjenama u sadašnjosti. To samo po sebi ne bi bilo ništa loše i moglo bi predstavljati „pluralizam mišljenja“ koji seže ka sveobuhvatnoj istini sazdanoj od činjenica predočenih iz različitih kutova, da ne biva izvor novih problema i sukobljavanja. Razlog tomu leži u stvarnosti koja govori o zamršenoj isprepletenosti različitih naroda, kultura, religija i – općenito kazano – civilizacija na ovdašnjem području, a koje su u pojedinim slučajevima bivale u suglasju, dok bi u drugim bile u sukobu, bez trajnoga razrješenja situacije. I uvijek previše maleni da bismo bili važni u globalnim pričama, a opet odviše veliki da bi se „bez nas moglo“. I pri tom dovoljno kivni jedni na druge da se stalno „glođemo“, ali i dovoljno osjetljivi da bismo se potpuno „izujedali“. U takvu ozračju povijest ne biva sazdana od činjenica iz prošlosti, nego uvelike od interpretacija iz sadašnjosti dobivajući tako potpuno drugačiju dimenziju od one koju bi trebala imati. No, u odnosu na nju – takvu kakva jest – izrijekom su svi istinoljubivi i pravični, dok stvarnost pokazuje suprotno.

Zaglavivši u ideji velike Srbije i narativu „stradalničkog naroda“, dominantna srpska misao u ovom je kontekstu nenadmašna. Tako ne samo da su nekolicinu povijesnih osoba koje bi u svakom iole normalnom svijetu bile prepoznate kao zločinci, oni proglasili svojim svetcima; i ne samo da su rehabilitirali cijeli četnički pokret koji je toliko zla posijao na osobit način u Istočnoj Hercegovini i cijeloj Bosni; oni su divinizirali i osobe iz posljednjega rata za koje postoje nepobitni dokazi (pa i videomaterijali) koji svjedoče o njihovim nedjelima. Štoviše, takvoj izvrnutoj povijesti sada uče i djecu u osnovnim školama. Novi nastavni plan u bh. entitetu Republika Srpska usvojen za školsku 2024./’25. predviđa da đaci ratne vođe Radovana Karadžića i Ratka Mladića prepoznaju kao srpske heroje. Istodobno nastavnici niti jednom riječju ne trebaju mališane uputiti da je rečeni dvojac odgovoran za mrcvarenje građana Sarajeva koje je bilo u potpunom okruženju 1992. – 1995.; da na duši nose zločine Briševa i prijedorskoga kraja kojih bi se zastidjeli i Crveni Kmeri; da su nalogodavci sustavnoga odstrjela zarobljenih ljudi u Srebrenici sa svim elementima genocida… da je njihovom zaslugom, između ostaloga, Banjolučka biskupija na razini stradanja sjevernokorejske Biskupije Pyongyang. A sve to, čak i bez spominjanja da su obojica na Međunarodnom sudu u Haagu osuđena na doživotnu robiju.

Dok se mnogi zgražaju nad time što će djeca u RS-u biti kontaminirana lažljivim interpretacijama prošlosti, istodobno se može i na drugoj strani uočiti da se bošnjačka dominantna misao nije u stanju otrgnuti od „ekskluziviteta žrtve“ i, posljedično, želje za stvaranjem jednonacionalne države. U takvu ozračju odgajaju se mlade generacije koje stasaju uz narativ „dobrih momaka“ nasuprot Srba kao „genocidaša“ i Hrvata kao „uzepeovaca“ (od kvalifikacije „Udruženi zločinački pothvat“). Odatle je logično zašto se još uvijek – i gotovo tri desetljeća poslije okončanja rata – u bošnjačkim medijima i općenito javnosti „stidljivo“ govori o zločincima i zločinima njihove Armije BiH. Tako je vijest o optužnici podignutoj protiv zapovjednika 2. bataljona 7. muslimanske brigade Šerifa Patkovića 13. rujna 2024., kod rečenih trajala cijeli „treptaj oka“... Međutim, dokumentirane činjenice koje ni izbliza nisu konačne, pokazuju da je ova bošnjačka Armija odgovorna za mnogobrojne zločine.

Podatci objavljeni u medijima prošle i ove godine donose brojke koje u konačnici nisu službene, ali mogu poslužiti kao orijentir pomoću kojega se naslućuje bit stvari. One kazuju da su i na Međunarodnom sudu u Haagu i na domaćim sudištima najviše osuđujućih presuda dobili Srbi (363 dobilo je ukupno 4 005 godina zatvora, plus sedmorica osuđenih na doživotnu robiju, s tim što su samo na Sudu BiH presuđeni na 2 626 godina zatvora). Slijede zatim – što je s obzirom na spomenuti narativ „iznenađujuće“ – Bošnjaci koji su u Haagu dobili tek 50,5 godina, ali uz presude na domaćim sudištima ukupno 1 401 godinu (samo im je Sud BiH izrekao 591 godina zatvora). Hrvatima je pak Haag dosudio 265 godina, a domaći su im sudovi dali još 763 (Sud BiH 337 godina), ukupno 1 028 godina. Bilo kako bilo, povjesničari će ovo moći lako provjeriti i precizno objelodaniti ukoliko se ne budu bavili stvaranjem mitova i izrabljivanjem povijesti nego znanošću koja definira činjenice i na temelju njih daje smjernice za sadašnjost. Pogledati istini u oči na takav način bit će spasonosno. U suprotnom nema sumnje da će se nastaviti s proizvodnjom „više povijesti nego što ju se može probaviti“, a sve s opasnošću ponavljanja krvavih pogrešaka iz prošlosti i unazađivanja ljudi i ovoga lijepog podneblja.