Glasnik mira

Sveti Otac pečatnicom-bulom Peregrinantes in spem već je 2022. najavio slavlje Velikoga jubileja, jubilejske godine 2025. uz istodobnu proslavu 1700. obljetnice spomena na Nicejski sabor g. 325. na kome su definirane bitne istine o Isusu Kristu protiv Arijeva krivovjerja. Bulom Spes non confundit Sveti Otac proglasio je na svetkovinu Uzašašća 9. svibnja 2024. godinu Velikoga jubileja. Spes non confundit, „Nada ne razočarava“ (Rim 5, 5). U znaku nade, apostol Pavao hrabri kršćansku zajednicu u Rimu. Isto tako i u prvom novozavjetnom spisu, Prvoj Solunjanima, poručuje kako pogani žive bez nade, a naša je nada Krist Uskrsli. Nada je ujedno središnja poruka predstojećega Jubileja koji Papa, prema drevnoj tradiciji, proglašava svakih dvadeset i pet godina. A za nas Hrvate sljedeća je godina također jubilarna, 1100 godina od krunidbe kralja Tomislava, g. 925.

Papa misli na sve  hodočasnike nade  koji će doći u Rim proslaviti tu Svetu godinu i na one koji, s obzirom na to da neće moći posjetiti grad apostolâ Petra i Pavla, proslaviti jubilej u partikularnim crkvama. Usrdna mu je molba da to bude trenutak živog i osobnog susreta s našim Gospodinom Isusom Kristom, ‘vratima’ spasenja (usp.  Iv  10, 7.9); s njim, kojega Crkva uvijek, posvuda i svima mora naviještati kao ‘nadu našu’ (usp. 1 Tim 1, 1). Papa je na Božić otvorio u Crkvi Svetoga Petra u Rimu Sveta vrata kroz koja će vjernici moći prolaziti u „Godini velikoga oprosta“. Pred očima nam je također i događaj koji se odvijao u Parizu za ponovnoga otvaranja pariške Notre Dame, nakon katastrofalnoga požara iz 2019. koji je prijetio uništiti monumentalnu katedralu Notre Dame u Parizu. I ondje je pariški kardinal ulazeći izvana, s trga u katedralu, triput svojim pastirskim štapom udario u velika vrata na glavnom portalu te velebne Crkve, posvećene Djevici Mariji.

Vrata su se otvorila, prema onoj iz psalma: „Podignite vrata, nadvratnike svoje, dižite se dveri vječne, da uniđe Kralj slave! A tko je taj Kralj slave? Gospodin nad vojskama! On je Kralj slave“ (Ps 24). Na ulazu u Novu godinu slavimo svetkovinu Djevice Bogorodice, ujedno i Svjetski dan mira. Marija je nešto kao ‘dveri’, kao portal kroz koji Isus ulazi u svijet, kroz koji ulazimo i mi u novu godinu. Djevici Mariji odaje se počast najmanje trideset sedam puta u Notre-Dame de Paris - u obliku skulptura, slika i spektakularnih, fenomenalnih rozeta. Kip Pariške Djevice možda je najpoznatiji Gospin prikaz od svih djela u toj katedrali koja je podignuta Mariji u čast. A na timpanu jednoga portala na ulazu u to velebno zdanje imamo preminuće Djevice Marije u društvu svih apostola te samoga Gospodina Isusa, u pratnji anđela. Povrh toga, na istom timpanu imamo u krunidbu Djevice Marije, što je dokaz da je vjera u njezino uznesenje te krunidbu prisutna u Crkvi od samih početaka. Dok mislimo na ove nedavne konkretne događaje, misao nam leti unatrag, kad je 1978. izabran za papu kard Wojtyla. Za nastupnoga govora kao Papa izgovorio je riječi: „Otvorite!

Štoviše, širom otvorite vrata Kristu!“ I onda nabrajao što je Krist za čovjeka, što nam on znači, koja je njegova uloga u povijesti svakoga pojedinca a i svijeta. Veliki milenijski jubilej prije 25 godina temeljito je duhovno pripravljen, trogodišnjim slavljem kad je u žarištu bilo Presveto Trojstvo te Euharistija, a Papa je to sažeo u izričaj „Prijeći prag nade!“ – što je kasnije objavio i u zasebnoj knjizi. Prijeći prag u novi milenij, novo stoljeće. U nadi u bolje sutra, što ponavlja i današnji Papa apostolskom pobudnicom Hodočasnici nade i u nadu. Koji je smisao slavljenja Jubileja? Najbolji tumač jubileja i jubilejske godine daje samo Pismo, odnosno Knjiga Levitskog zakonika, poglavlje 25. Treba ga pročitati te iščitati što Gospodin Mojsiju saopćava na Gori Sinaju u svezi s jubilarnom godinom. Nije to knjiga za kojom redovito posežemo kao duhovnim štivom, ali u ovoj prigodi vrijedi to poglavlje pomno iščitati.

Znamo što je za Židove značila subota, sedmi dan. Bog je otpočinuo sedmoga dana pa je stoga naredio i Židovima počinak sedmoga dana. Subota je i danas nepisani zakon za Židove. Potom zakon slavljenja svake sedme godine, kad je zemlja morala počivati. A onda tih sedam godina treba pomnožiti sedam puta pa se dobije 49 godina. Sljedeća, pedeseta, jest jubilejska, kad se trubi u rog jobel, odakle i naziv jubilej (usp. Lev 25,8). Uloga je naime jubileja bila dati svim ljudima koji žive u zemlji redovitu, predvidljivu prigodu da stvore ravnotežu, oslobode zarobljenike, ponište dugove i imaju zajednički odmor. Trebala je to biti godina povratka kući: „Neka se u toj godini svatko vaš vrati na svoju očevinu; neka se svatko vrati k svome rodu!“ (r. 10). To je daleko više od nekakve sentimentalne poveznice s prošlošću. Odnosi se na narav vlasništva i naše pravo na njega.

„Levitski zakonik prepoznaje složenu dinamiku ljudskih zajednica i odnosa. Može se dogoditi da kroz razne transakcije posjedi prelaze iz ruke u ruku. Netko neko vrijeme živi na zemlji pa je proda ili bude protjeran; netko drugi zemlju otkupi ili zauzme. Nastaju sukobi. Netko slijeva viče: ‘Ova zemlja je moja!’, dok netko drugi viče zdesna: ‘Nema šanse! To je moje!’ Ovo je situacija na koju smjera biblijski tekst. To potom dovodi do kratkoga spoja u prijeporu o pravima i vlasništvu te naslovima. ‘Zemlja’, kaže Gospodin, ‘ne smije se prodavati potpunoma, jer zemlja pripada meni, dok ste vi samo stranci i pridošlice kod mene’“ (25,23).

Ponavlja se dakle istina, „Gospodnja je zemlja i sve na njoj“ (Ps 24,1;1 Kor 10,26). Čovjekova je uloga zemlju obrađivati, kultivirati (odatle i ‘kultura’), a ne je iskorištavati. To je nalog dan Adamu u Edenskom vrtu. Postupati sa zemljom kao s janjetom, jer je isti korijen za ‘obrađivati’ kao i za ‘janje’ u hebrejskom. Vidimo što smo danas od te Zemlje učinili, na što smo je sveli, da nam se uvelike osvećuje za svekoliko nemilosrdno iskorištavanje i uništavanje. Posvuda vapaj za ekološkom sviješću!

S obzirom na veoma opasno stanje u kojem se trenutno nalazi naš svijet, ova je perspektiva važna. Trajno društvo dostojno slobodnih žena i muškaraca, koje odgovara Božjoj volji za sveukupno čovječanstvo, ne može se izgraditi samo na zahtjevima ili potraživanjima za posjedovanjem. Da bi društvo moglo napredovati, pojedinci unutar njega moraju najprije postati ljudi, povezani savezom prava i pravde, u skladu s prirodnim i božanski nadahnutim zakonom. U konačnici svi smo mi, poput Abrahama, našeg oca u vjeri, stranci i pridošlice u zemlji (usp. Post 23,4). Stoga moramo naučiti biti dostojni došljaci, predani istodobno pravednosti i gostoprimstvu, svjesni da zemlja, gdje god da živimo na kugli zemaljskoj, ostaje Gospodinova i da ćemo biti pozvani na odgovornost za svoje političko, vjersko i ekološko upravljanje njome. Jer na koncu konca, svima nam na kraju preostaje ‘dva metra bez geometra’.

Nakon što je uspostavio načelo spram vlasništva nad zemljom, Levitski zakonik neposrednije i pobliže primjenjuje logiku jubileja na međuljudske odnose. Biblija ne gaji nikakve iluzije. Pjeva o tome ‘kako je dobro i kako je ugodno kad braća žive u zajedništvu (Ps 133,1), dok istodobno priznaje da takvo jedinstvo nije jeftino. Tomu se mora težiti, ponekad i po cijenu velike patnje. Ne zaboravimo da povijest ljudskoga roda izvan Edena počinje bratoubojstvom (Post 4,1-8), a isto tako i povijest Rima i Rimskoga carstva koje je trajalo više od tisuću godina počinje bratoubojstvo. Romul ubija brata Rema. Odgojila ih je vučica, pa je odatle nekako u čovjekovoj naravi i venama, čini se, nešto vučje krvi. Ne kaže se uzalud homo homini lupus – čovjek je čovjeku vuk. Nije gotovo normalno da mi ljudi živimo mirno zajedno, sve dok je naša narav grijehom ranjena i zaslijepljena.

Zato je mir u Svetom pismu predstavljen kao dinamična, živa stvarnost kojoj moramo težiti, kloneći se zla i čineći dobro (usp. Ps 34,14). Zbog životnih peripetija može se dogoditi da neko ljudsko biće postane podčinjeno drugomu - recimo, zbog duga ili zatvora. Onaj tko u ruci drži dužničku mjenicu ili tamničarev ključ, može osjetiti opojni nalet moći, kao da njegovi ovisnici pripadaju njemu i da su njegovi te da s njima postupa kako mu se prohtije.

Levitski zakonik nas podsjeća kako je to izokrenuta, perverzna iluzija. Čak i ‘ako tvoj brat osiromaši pored tebe i proda ti se’, kazano nam je, ‘nemoj ga tjerati da ti služi kao rob’ (Lev 25,39). Niti jedno ljudsko biće ne može, ni pod kojim uvjetima, pretendirati na to da posjeduje drugoga. Levitski zakonik potkopava ideju da su neki ljudi podanici drugima određujući da u godini jubileja svi robovi moraju biti oslobođeni. ‘Jer oni su moje sluge’, govori Gospodin, ‘koje sam izveo iz zemlje egipatske’ i otkupio (Lev 25,42). Samo nam Bog može s pravom reći: ‘Ti si moj, ja sam te otkupio’ (usp. Iz 43,1). Samo On, koji je svemoguć i milosrdan, može dopustiti da potpunu ovisnost o Bogu iskusimo kao savršenu slobodu.

Čudesna je providnost i podudarnost da se jubilejska godina, kad nas Crkva poziva na izgradnju pravednijeg svijeta, poklapa s tisuću i sedamstotom obljetnicom Nicejskog sabora održanog 325. godine. U Niceji je definirano Vjerovanje koje još uvijek ispovijedamo svake nedjelje, kada potvrđujemo svoju vjeru u Presveto Trojstvo, u jednoga Boga u tri osobe; u utjelovljenje Božjeg Sina, ‘Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga’; u otkupiteljsko i posvećujuće djelo Isusa Krista kroz njegovo rođenje, nauk, smrt, uskrsnuće i uzašašće na nebo; i u preobrazbenoj prisutnosti Duha Svetoga, Tješitelja, koji je govorio preko proroka i govori nam još uvijek kroz Svetu Crkvu.

Kao Hrvati ova je godina ujedno i godina velikoga jubileja, 1100 godina od krunidbe hrvatskoga kralja Tomislava. Slavili smo sedamdesetih i osamdesetih godina 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata, godinu Velikoga krsnog zavjeta te veliki Euharistijski kongres u Mariji Bistrici, što su bile „jerihonske trublje“ koje su najavile pad komunizma 1989. Prihvaćajući Krista i kršćanstvo Hrvati su učinili veliki civilizacijski iskorak u priznavanju dostojanstva svake osobe, vjerujući da život počinje začećem. Svako začeto dijete ima svoj osobni DNK koji se razlikuje od majčina, dijete već u utrobi majčinoj ima svoju krvnu grupu, ima svoj jedinstveni otisak prsta. I zar je dopustivo ta bića ubijati, što su u Francuskoj pretvorili u ustavno pravo, a za to se zalažu i ‘lijevi’ u našem okružju.

Vjera u utjelovljenog Boga, koji je postao ‘čovjekom poput nas, nama u svemu jednak osim u grijehu’, imala je dubok utjecaj na naše kolektivno razumijevanje onoga što znači biti čovjek. Što se više ovo uvjerenje povlači iz javnog života, to je čovječanstvo više ugroženo. Pojedinac može drugog pojedinca ponovno smatrati svojom ‘pokretnom imovinom’. To je tendencija kojoj smo se moralno dužni konstruktivno suprotstaviti dok podupiremo antropologiju dostojnu naše ljudske naravi.

Treba nam svima povrat izvorima naše vjere proučavanjem Svetoga pisma i našega Katoličkog katekizma, kako bismo se što dublje ukorijenili u otajstvu vjere, kako bismo iskusili što znači živjeti ‘u Kristu’ (usp. Gal 2,20). ), te da „Krist u vama bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu tko od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama“ (1 Pet 3,15). Tako pripremljeni smoći ćemo snagu i sredstva da budemo promicatelji Jubileja, tako da Gospodin može, preko nas - dok molimo svakog Velikog petka u sveopćoj molitvi - „očistiti svijet od svih zabluda, odagnati bolesti, otjerati glad, otvoriti tamnice, razriješiti okove, dati putnicima sigurnost, iseljenicima povratak, zdravlje bolesnima i vječno spasenje umirućima“.

Geslo jubileja je ‘Peregrinantes in spem’. Trebamo, dakle, biti hodočasnici koji iz beznađa kreću u nadu. Dok ulazimo u Godinu jubileja, divimo se Božjem čovjekoljublju te milosti koja nam je dana utjelovljenjem Riječi koja obnavlja svijet. Ovu novost treba vjerodostojno svjedočiti kao Kristovi učenici velikodušnom ljubavlju, čvrstim zajedništvom i hrabrom pravdom, obasjani svjetlom i sjajem Istine.

Kako se aktivno uključiti na početku Jubilarne godine u njezinu duhovnu dinamiku? Nekoliko korisnih savjeta za osobnu i zajedničku duhovnu obnovu u svetoj godini kako bismo mogli surađivati s tom uvijek prisutnom milošću da svatko od nas pomogne da ova jubilarna godina bude vrijeme duhovne obnove u Crkvi.

Intenzivirati duhovni život, iskustvo Božje milosti u sakramentu euharistije i pomirenja-ispovijedi. Redovito provoditi vrijeme na klanjanju Presvetom, u miru boraviti u bogoslužnom prostoru.

Produbiti razumijevanje kršćanske nade. Nada je jedna od tri teološke krjeposti: vjera, nada, ljubav. Nada nije optimizam što vlada u svijetu i njega je sve manje. Nada „nikada ne razočarava“ jer je „ljubav Božja izlivena u naša srca po Duhu Svetome koji je u nama“ piše Pavao Rimljanima (5,5). Druga enciklika velikoga pape Benedikta XVI. Spe salvi – Nadom ste spašeni dubinski istražuje tu Pavlovu tvrdnju.

Aktivno se uključiti u službenu molitvu Crkve – Božanski časoslov. Većina ima u ruci ‘pametni telefon’ i na njemu se može pronaći aplikacija koja sadrži bogoslužje časova u kojima Crkva posvećuje svaki dan, od jutra do kasne večeri. Svaki dan uokviriti službenom dnevnom molitvom Crkve . Liturgija časova klasično je sredstvo kojim Katolička Crkva posvećuje naš svagdan.

Pa i neovisno o tome jesmo li na svagdanjoj svetoj Misi, vrijedi pročitati dnevna čitanja koja nam nudi Crkva toga dana, a isto tako i Službu čitanja iz Časoslova koja nudi blago kršćanske mudrosti i duhovnosti što obuhvaća dva tisućljeća! Velika je to riznica i bogatstvo za produbljivanje vlastitog sadržaja i poklada vjere.

Čitajte i uronite u Bibliju. Ostvarenju namjere Drugog vatikanskog sabora da se Biblija vrati u ruke vjernika nisu mnogo pomogli učeni komentari biblijskih knjiga koji tretiraju Sveto pismo kao nešto što treba secirati. Riječ treba uživati, žvakati. Svetci su i mistici govorili o „ruminare“, što bi izvorno značilo „preživati“. Upravo kao kruh u ustima koji se pretvara u slador, ako ga dugo žvačemo. Škrob se pretvara u slad. Tako i Božja riječ postaje slatka „slađa od meda, meda samotoka“, kao što kaže psalmist (Ps 19).

Svakodnevno druženje sa svetima. Trebaju nam glasovi i poticaji svetaca. Crkva nam nudi svaki dan mnoge svete likove koji mogu biti silno nadahnuće za naš život. Oni su stvarni, oni su naši suputnici i životni pratioci. Utječimo im se. Oni tvore stvarni Božji svijet koji nas okružuje.

fra Tomislav Pervan