Glas Koncila

"Toliko djece za posvojenje, a kod nas snažna ljubav za djecom"


Zagreb,  Čet, 04. Veljača 2010.

Uz Dan života pohodili smo dvije posvojiteljske i udomiteljsku obitelj

Glas Koncila br. 6

Glas Koncila br. 6

Dok se na jednoj strani djeca u obiteljskom krilu osjećaju okružena roditeljskom ljubavi i pažnjom, na drugoj strani brojna djeca nalaze se po domovima i drugim socijalnim institucijama željna pažnje, ljubavi. Kako bi se nadomjestila ta ljubav, postoji mogućnost posvajanja djece ili udomljivanja djece. U Hrvatskoj je u g. 2007. posvojeno 121 dijete, što je bio najmanji broj posvojenja u odnosu na prethodnih 11 godina. Isto tako, prema Godišnjem statističkom izvješću, u Hrvatskoj je važeću dozvolu za obavljanje udomiteljstva u 2007. imalo 2.575 udomiteljskih obitelji, što je nedovoljan broj za potrebe djece koja čekaju udomljenje.

Na plemenit čin posvajanja, koji je u prvom redu prožet ljubavi, odlučuju se bračni parovi koji nisu redovnim biološkim putem mogli imati svoju djecu. Među njima je obitelj Richter koja je posvojila troje djece. Otac je Darko Richter, koji je rođen 1955, liječnik pedijatar, radi na »Rebru« u Klinici za pedijatriju. Majka je Sandra, rođena je 1966, liječnica psihijatrica, radi u Vrapču u Odjelu psihogerijatrije. Posvojili su troje djece. Tanja ima 14 godina i pohađa 8. razred, dok je Maja s 12 godina ide u 6. razred, a treća, Iva, ima 9 godina i pohađa 2. razred osnovne škole. Obitelj je od 1993. živjela u roditeljskoj kući Darkova oca u središtu Zagreba, a 2006. preselila je u Donji Laduč u vlastitu obiteljsku kuću. Roditelji idu na posao u Zagreb, dok djeca pohađaju osnovnu školu u Šenkovcu i Savskom Marofu.

Sandra i Darko vjenčali su se 1993. Nakon nekoliko godina braka nije se rodilo dijete niti se dogodila trudnoća. »U potrazi za rješenjem pitanja neplodnosti mi smo kao liječnici bili dosta dobro upoznati s raznim načinima, od kojih se neki doista i ne protive, dok su drugi u manjoj ili većoj suprotnosti s prirodnim i Božjim zakonima«, ističe dr. Richter. »Što reći o heterolognoj oplodnji, ili o metodama homologne i heterologne izvantjelesne oplodnje u kojima se u epruvetama muške i ženske spolne stanice dovode u prisilni bliski kontakt. Pa neće spermij uvijek ući u jajnu stanicu samo zato što je blizu. Nerijetko se spermij unosi nasilu u jajnu stanicu. Tu se život nasilno događa, to je neka vrsta silovanja u epruveti, pa ima silan broj neuspjelih zigota, i onda trebate uvijek puno više embrija, da bi se nakraju neki uspjeli usaditi. A one druge, koje su nasilno nastali, onda se uništava ili zamrzava. To ne može biti niti normalni ljudski, a kamoli Božji naum.«

Sumrak pravosuđa u zaštiti manipulacije

Dr. Richter ističe da je sa suprugom Sandrom tražio savjete ginekologa i urologa te da su poduzeli korake kako bi došli do roditeljstva prirodnim putem. »Kako niti to nije urodilo plodom, posavjetovali smo se sa stručnjakom iz katoličke moralne teologije s prof. Valentinom Pozaićem. Shvatili smo, a što smo i prije znali, da nas određeni postupci medicinski potpomognute oplodnje ni u kojem slučaju ne mogu ostaviti mirne savjesti, makar i došli do svojega biološkog djeteta.

A onda smo još pogledali i u tadašnji Obiteljski zakon (preuzet iz SFRJ) i potpuno se 'ohladili' kada smo vidjeli kako u čl. 85. nedvosmisleno piše: 'Nije dopušteno u sudskom postupku utvrđivati ili osporavati majčinstvo, odnosno očinstvo djeteta koje je začeto u postupku oplodnje uz medicinsku pomoć.' Taj je zakon bio napisan od onih i za one kojima je trebala ideološka pobjeda pod svaku cijenu, ali tako da se sakriju neuspjesi, jer, znali su da ta izvantjelesna oplodnja baš ne uspijeva tako jednostavno, da tu treba žrtvovati puno embrija i da, očito, treba sebi otvoriti mogućnost uspjeha i na takav način da se već gotovi embriji od bilo koga, implantiraju bilo kome, vjerojatno pazeći na osnovne elemente sukladnosti kao što su mendelska pravila nasljednosti krvnih grupa i boje očiju. Nakon toga može se sumnjati koliko se hoće, ali ne može se u ovom društvu više sudski preispitivati roditeljstvo, ni majčinstvo, ni očinstvo. Pa oni kojima se nedugo sudilo zbog navodne manipulacije jajnim stanicama, ni po čemu nisu mogli biti niti okrivljeni, a kamoli osuđeni, jer onda je bio na snazi takav zakon koji ih je štitio. Ali, bezobrazluk je kako je formuliran dio obrazloženja oslobađajuće presude, da su te žene, koje su podnijele tužbu, bile, otprilike, needucirane ili slabijega intelektualnog nivoa, ili tako nešto, pa nisu shvatile o čemu je riječ. To je katastrofa i sumrak pravosuđa. Okrivljeni za tu manipulaciju nisu mogli biti okrivljeni niti po kojoj osnovi, jer ih je štitio ondašnji zakon. Što se to jasno ne kaže, već se daju obrazloženja uvredljiva za podnositeljice tužbe? A ne kaže se to zato što je navlas ista odredba zadržana i u novom Obiteljskom zakonu od 2003. s ovim dodatkom: 'i uz suglasnost donatora'.«

Tri sestre u obitelji Richter

Richteri su nakon toga čvrsto odlučili odustati od bilo kakve daljnje komunikacije sa stručnjacima za umjetnu oplodnju i posvojiti dijete. »Raspisali smo se na sve adrese centara za socijalnu skrb u Hrvatskoj i ubrzo dobili odgovore. Koliko se sjećam, tada nam je od 20-ak centara odgovoreno pozitivno iz 2 centra, koja su skrbila o troje djece spremne za posvajanje. Mi smo se odlučili za dvije polusestre, Tanju i Maju, tada u dobi od dvije i pol godine, odnosno šest mjeseci. Nekako smo imali na umu da to dvoje djece, kada jednom odrastu, kada možda nas više ne bude, ili si postave razna pitanja, pa čak i posumnjaju u naše motive, ipak ima jedna drugu kao neku stvarnu biološku sponu i podršku. Uglavnom je sve išlo razmjerno glatko. Odlukama mjerodavnih centara za socijalni rad dobili smo ih na čuvanje i odgoj, a nakon oko godine dana stigla su i sudska rješenja o punom posvojenju. Nekoliko godina kasnije čuli smo da se rodila još jedna polusestra koja je odmah bila spremna za posvajanje, tako da smo nju posvojili u dobi od tri mjeseca.«

Različita mjerila za posvojenje i umjetnu oplodnju

Dr. Richter ističe da se zakonodavac u posljednje vrijeme potrudio da olakša, tj. ubrza postupak posvajanja, iako to još nije ono što bi trebalo biti. »Kao da, kada je u pitanju posvojenje, postoji neka opsjednutost biologizmom odnosa bioloških roditelja s biološkom djecom, kao da je to neoborivi argument za istinsko roditeljstvo, makar se od tih roditelja prema njihovoj djeci nije uspostavila nikakva sadržajna evolutivna veza koja bi toj djeci omogućila da uz njih odrastaju kao njihova djeca. S jedne je strane to da se toj biološkoj vezi pridaje težina koja napuštenom djetetu otežava pravodobno posvojenje. No s druge strane, kada se pišu zakoni o medicinski potpomognutoj oplodnji, onda najedanput s tom istom biologijom nema više nikakvih problema. Neka se jajašce i spermij spajaju pod prisilom, i neka se, još k tome, spajaju spolne stanice jednog roditelja sa spolnom stanicom neke nepoznate osobe (tzv. donator), ili neka se embrij unese u surogat-majku. Tolika količina proturječja, samo radi ugađanja nametnutim principima liberalizma i nazovinapretka, upravo je mučna.«

Zašto oni drugi nisu ostali na životu

»A što reći o rak-rani ključnih odredaba o pravu na život i abortusu? Ustav RH kaže: Svako ljudsko biće ima pravo na život. Ako po drugom specijalnom zakonu embrij mlađi od 10 tjedana nije čovjek i smije se slobodno abortirati, onda on nije ravnopravan sa svojom majkom i s društvom u kojem živi. Tako da sve ovisi od tomu što se smatra ljudskim životom. Izbjegavanjem da se kaže što je ljudski život, odnosno da se postave okviri u kojima je on nedodirljiv, a vrlo je jednostavno definirati ga od začeća do smrti, netko je ustav srozao ispod osnovnog pravnog standarda jednoznačnosti i to u najbitnijem pitanju. Rastezljiv je i omogućuje gaženje ljudskog života i ljudskih prava već prema odnosu snaga u društvu.

Svaki pedijatar ima određeni dojam koliko je raširen abortus, jer, po standardnim pitanjima o zdravstvenom stanju i okolnostima u kojima se oboljelo dijete prima u bolnicu, ima uvid u obitelj prigodom primitka svakoga bolesnog djeteta u bolnicu. Znam koliko je određena obitelj imala djece, koliko je bilo abortusa, spontanih ili izazvanih, i koliko je žive djece. Nisam pravio egzaktne statistike, ali mogu reći da je broj obitelji u kojima je bilo izazvanih abortusa značajan, iako se ne bih usudio sada napamet reći je li veći ili manji od onih u kojih su rođena sva začeta djeca. Sto se puta se zapitam: Kad ta djeca odrastu, kad ti naraštaji odrastu, kad shvate što su činili njihovi roditelji i kakvo je bilo društvo u koje su rođeni, kako će oni gledati na sebe i na svoj život? Hoće li se pitati jesu li slučajno ostali živi, jesu li ih roditelji uistinu voljeli, zašto oni drugi u obitelji nisu ostali na životu, jesu li bili brat ili sestra, itd. Mislim da takva pitanja, posviještena, ili, još gore, u podsvijesti, djeluju razorno na ukupnu moralnu čvrstinu društva. Pred takvim pitanjima sve ostalo je irelevantno. Irelevantno je je li privatizacijom opljačkano ovo ili ono, je li more kopno ili nije, je li nama upravljaju ovi ili oni - sve postaje bespredmetno pred takvom stvarnošću.«

Antifašistička uzurpacija moralne vertikale

O tome zašto dolazi do rastakanja naravnih zakona dr. Richter kaže: »Sve to potječe, po mojem najdubljem uvjerenju, od uzurpacije antifašizma kao jedine političke i moralne vertikale od strane ideološki lijevoliberalnih ateističkih i antiteističkih snaga, iz kojih se drugima dijele moralni i politički kriteriji. Crkvu se tjera u političku neutralnost, da bi se moralom masa upravljalo po vlastitim željama. Danas se klasična moralna pitanja, koja su dio intime odraslog čovjeka i obitelji, naređuju ili zabranjuju zakonima, institucijama raznih tzv. udruga ili nevladinih organizacija, pozadinskim dogovaranjem javno inače suprotstavljenih političkih snaga i javnim linčem. Lijevoliberalnim snagama odgovara da kao Veliki Brat nadziru intimu svakog čovjeka, da ubiju pojam osobne savjesti i osobne moralne izgradnje svakog čovjeka. Onda mogu manipulirati do mile volje, i to masama, u cjelini, ili pritiskom pomoću masa na manje skupine ili pojedince. To je ono što se danas, više od svega, globalno suprotstavlja Božjem naumu, a s demokracijom nema blage veze. Po meni, Crkva treba jasno i glasno dati na znanje i sabornicima i ustavnim sucima i svima, osobito onima koji odlučuju o zakonima i stvaraju društveno ozračje u kojem nije tako strašno počiniti abortus, da nema nikakvog zajedništva u krilu Crkve, niti stvarnog, niti tradicionalnoga, niti običajnoga, niti posmrtnog, ako se krše ljudska prava već u utrobi majke. Takvo djelovanje spada u ono što Crkva naziva tuđim grijesima (savjetovati, hvaliti, pristati, šutjeti na tuđi grijeh). Mislim da je za to došlo vrijeme i da nema rezervnih mogućnosti da se pred takvom moralnom odgovornošću zatvaraju oči. Možda moje riječi zvuče elitistički, ili isključivo, ali moje je mišljenje da se crta mora povući.«

I udomitelji pružaju ljubav

U Ogulinu živi obitelj Marije i Josipa Puškarića, koji su udomili četvero djece. »U braku smo od 1997. i imamo dvoje svoje djece, Luciju i Klaru«, kaže supruga Marija. »Imala sam taj plan u glavi otprije. Imala sam prijateljicu s kojom sam išla u školu i koja je umrla, a njezino dvoje djece udomljeno je tu kod nas. Željela sam biti s djecom doma i raditi nešto korisno. To je teško i odgovorno. Kako nastane problem, tako ga i rješavamo. Konzultirala sam se sa suprugom i s djecom. To je velika obveza. Gledam ih kako spavaju i onda pomislim kako sam uzela obvezu na sebe. Treba im usaditi navike, a za to treba velika ljubav. Imamo troje braće i sestara. Najmlađi je kod nas došao s devet dana. Prije je jedan dečko bio kod nas udomljen godinu dana, i on je posvojen. Tako smo se vezali na nj da nam je bilo teško kad je odlazio, ali hvala Bogu, otišao je u krasnu obitelj. Moramo razmišljati i o njihovoj budućnosti.

Kad su u pitanju udomiteljska djeca, pazim ih koliko god mogu, kao i svoje. Često mi je veća briga za njih nego za svoje. Želimo im pružiti sve i nastojimo ih odgojiti da budu čestiti i pošteni ljudi. Ovdje je svih šestero jednako kao da su sve naša biološka djeca. Puno puta mi padne na pamet za one koji ne mogu imati djece kako bi bilo lijepo kad bi udomili djecu i pružili im onu osnovnu roditeljsku ljubav. Isto tako, ako netko ima jedno dijete ili živi sam, može udomiti dijete. Djeca su blago, bogatstvo. Često kažem suprugu: Da nema djece, onda bismo se možda svađali. Kao vjernica ponekad se rasplačem u toj molitvi, jer to su mala djeca i nezaštićena. Mogu im pomoći sada kada treba, ali najviše bih željela da imam takve mogućnosti da ih mogu sve posvojiti. Kako sam se ja našla u toj ulozi udomiteljice, nadam se da će se Bog za njih pobrinuti i dalje i da će im još netko pružiti roditeljsku ljubav. I kad nekamo dođemo, svi misle da su to moja djeca, jer nema razlike. Uvijek znam isticati kako bi bilo lijepo da su djeca u obiteljima, a ne u domu.«

U Starim Jankovcima, nedaleko od Vinkovaca, živi obitelj Nevenke i Branka Blaževića koji su posvojili dvoje djece: Ivana, koji pohađa osmi razred, i Josipa, koji je sedmi razred osnovne škole. Otac Branko ističe da je rođen 1958. u Jajcu a da se njegova obitelj doselila 1969. u Stare Jankovce. »Tu sam krenuo u treći razred osnovne škole, a nakon redovnog služenja vojske, te prije kraćih zaposlenja, po izlasku iz vojske počeo sam raditi u Vinkovcima. Šest godina radio sam po trenima, a nakon toga vratio sam se u vinkovački vodovod gdje sam radio sve do umirovljenja prošle godine u kolovozu. Kad je započeo rat, uključio sam se u obranu i branili smo selo dok nije palo 29. rujna 1991. Nas je puno ostalo u okruženju u Starim Jankovcima pa smo preko Petrovaca izišli drugi dan i to kroz kukuruz na Nuštar. Nakon toga uključio sam se dalje u hrvatske postrojbe te bio u Privlaci sve do 1995. kad sam izišao iz vojske. Onda sam opet nastavio dalje raditi u vodovodu. Nažalost, kad gledam danas odnos prema braniteljima, puno je nepravde, i to teško podnosim. Smeta mi nepravda. Kad smo se vratili u Stare Jankovce, naša kuća nije bila stavljena u među one za obnovu pa smo se oko toga mučili. Premda smo imali sve po propisu s građevinskom dozvolom, jednostavno su nas preskočili, a kad smo se vratili, onda su nam kuću ucrtali. Sve je bilo unutra uništeno. Dobio sam stres, pogotovo kad sam shvatio da nema kuće ucrtane za obnovu. To je kasnije ispravljeno, ali morali smo se boriti i izboriti. Kad gledam malo unazad, nisam sanjao ovakvu Hrvatsku. Kako se pričalo da će biti sve uljudno, uslužno, pravedno, onda ništa od toga. Ovako kad dođem negdje na šalter, odmah me odbiju i tek kad se nađe nekoga drugoga ili plati, onda hoće reći koje je pravo. Zato puno ljudi, osobito branitelja koji su razočarani u sve ovo što se događa, oboli i ubije se. Gledam mnoge koji nisu pušku ni vidjeli, stavili su na auto oznaku da su invalidi. Žalosno je kako se radi, ali moramo se jednostavno boriti.«

»Prazna kuću i snažna ljubav za djecom«

Supruga Nevenka Blažević (rođ. Pavlović) rođena je 1962, također u Jajcu. »Branko i ja vjenčali smo se 1979. kad sam došla k njegovima u kuću. Živjeli smo sa suprugovim roditeljima i radili poljoprivredu. Suprug je išao raditi u poduzeće, a ja sam sa svekrvom i svekrom pomagala u poljoprivredi i stočarstvu. Imali smo krave, svinje, obrađivali zemlju. Gledajući u cjelini, živjeli smo prosječno kao i druga domaćinstva u našem okruženju. K tome, ja sam malo više vezana za crkvu jer sam preuzela ulogu zvonarice i sakristanke, i to obavljam već 27 godina. To mi je olakšavalo u to vrijeme jer nisam imala djece pa je bilo manje obveza. Kad smo se oženili, nismo mogli imali djece, a željeli smo djecu i suprug i ja. Tako je vrijeme prolazilo, a mi smo unatoč pokušajima proveli u braku 20 godina bez djece. Vrijeme je odmicalo, a i mi smo postupno ulazili u godine. Puno smo razgovarali o djeci i u nama je sve više se budila ta želja i čežnja, a onda smo donijeli odluku da ćemo posvojiti djecu kad ih već ne možemo imati. Ako je čovjek uporan i ako nešto voli, onda nije ništa teško. Radila sam kod privatnika i kad bih došla kući s posla i upalila televizor, gledala sam koliko djece ima za posvojenje, a kod nas prazna kuću i snažna ljubav za djecom. Kako imamo svoju kuću, suprug i ja dogovorili smo se kako ćemo po povratku iz progonstva posvojiti djecu. Tako smo i učinili, po povratku otišli smo u centar za socijalnu skrb i prijavili se da želimo usvojiti djecu. Prošli smo stanovitu proceduru, ispitivanja, od nekažnjavanja, bolesti koje smo preboljeli, materijalnih mogućnosti. Tada sam imala 38 godina, a suprug 42. Tamo su nam dali popis djece koja su bila za usvajanje. Tako je bila jedna djevojčica iz Osijeka, ali tada nismo imali uvjete jer smo bili još u progonstvu. Nama je bila namjera vratiti se u svoju kuću u Stare Jankovce. Predajući sve u Božje ruke i u molitvu, tada sam rekla: Ako je Bog tako htio, neka bude. Vratili smo se u proljeće i u siječnju 1998. uzela sam adrese i poslala zamolbe na pet adresa. Kad je prošlo tri tjedna, stigla je obavijest iz Zagreba. Taj dan suprug je bio kod kuće, a u obavijesti je stajalo da imaju dva brata za posvojenje iz Zagreba. Rekla sam mužu: Ako Bog tako hoće, neka bude. To je bila velika odluka, ali ljubav je presudila. Ako nema ljubavi između muža i žene, nema odluke za takvu veliku i odgovornu životnu odluku. Išli smo u Zagreb prije ih upoznati, a u centru su nam rekli da ih možemo povesti i ako se ne priviknu da ih u roku od 15 dana vratimo. Mogli smo se predomisliti. No, ja nisam željela probati, nego sam svoju čvrstu odluku predala u Božju ruke. Uzeli smo djecu i sa sobom poveli. Kad su došli u kuću, imao je Josip tri, a Ivan četiri godine. Po dolasku, od sreće sam se razboljela a muž je dobio temperaturu kad smo trebali ići u Zagreb. To je bilo veliko uzbuđenje za nas i dugo iščekivana radost. Znadem reći: Ideš u crkvu i uvijek se Bogu moliš pa Bog znade za tvoje teškoće. Sve sam predala u Božje ruke. Kako smo mi u manjoj sredini, prvi dan kad su djeca došla narod je počeo dolaziti, zapravo prvih dana stalno je netko tu bio, mnogi iz znatiželje. To je bilo 1. ožujka, a već 2. ožujka Ivan je imao rođendan. Bila je to posebna radost. Pripremila sam mu tortu, napravili smo pravu obiteljsku svečanost. Sada se naša djeca Ivan i Josip osjećaju kao da su tu rođeni.«

»To je lijepo kad imamo roditelje«

Supružnici Blažević ističu da je nad djecom jedna strepnja više nego kod bioloških roditelja. »Uvijek pazim da se nešto ne dogodi. Ali kad je ljubav jaka, ona sve to nadvlada i sve se može nadvladati, pa i one male probleme i teškoće s kojima se čovjek ponekad suočava. Kad su pošli u školu (jedne godine krenuo je Ivan, a druge godine u školu je pošao Josip), imali smo dodatni izazov. Roditelj mora puno raditi s njima. Nekad sam se bunila na učitelje jer mi se čini da je to sve za njih preteško. Nije mi teško s njima raditi i poticati ih. Nastojim uvijek pružiti im maksimum i učiniti da im bude sve najbolje. Odgajamo ih u kršćanskom duhu i redoviti su s nama na misi, a k tome su i ministranti. Otkad su došli tu, redovito idemo s njima u crkvu«, kaže Nevenka Blažević.

Braća Ivan i Josip redovni su ministranti u župi Stari Jankovci. Ivan je osmi razred i kaže da se ne sjeća prvih dana kada je došao u obitelj Blažević. »Osjećam se kao da sam tu rođen. To je lijepo kad imamo roditelje i kad oni vode brigu o nama. Oni su moji roditelji i uz njih se osjećam sigurnim. Sada sam osmi razred i nastavit ću neku srednju školu u Vinkovcima. Donedavno sam igrao nogomet, ali imao sam nekoliko operacija pa više ne smijem igrati nogomet.« Mlađi brat Josip je sedmi razred, a želja mu je nakon osmogodišnje škole poći u policiju ako ispuni uvjete. »S mamom i tatom je lijepo i sretan sam što imam mamu i tatu. To je nešto najljepše za djecu, jer oni nas vole i puno čine za nas. Lijepo je kad nekome možeš doći u krilo, kad te netko pomazi, sasluša, štiti i brine se za te.«


Vlado Čutura
Glas Koncila

Duhovna obnova i srebrna misa fra Ljubomira Šimunovića

London,  Pon, 27. Lip. 2022.

Duhovna obnova i srebrna misa fra Ljubomira Šimunovića

U subotu i nedjelju, 25. i 26. lipnja 2022., održana je u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Londonu duhovna obnova pod naslovom: “Koje li nade u pozivu njegovu”

Proslava u čast Divi Grabovčevoj na Kedžari

Grabovica,  Pon, 27. Lip. 2022.

Proslava u čast Divi Grabovčevoj na Kedžari

Brojni hodočasnici proslavit će u nedjelju, 3. srpnja, na Kedžari “Divin dan”, dan posvećen Divi Grabovčevoj

Papa neokatekumenima: Pronosite svijetom evanđelje, uvijek s Crkvom, uvijek u Crkvi

Vatikan,  Pon, 27. Lip. 2022.

Papa neokatekumenima: Pronosite svijetom evanđelje, uvijek s Crkvom, uvijek u Crkvi

Sveti Otac u audijenciju primio članove Neokatekumenskoga puta, te poslao 430 obitelji u misije na najsiromašnija i sekularizirana područja svijeta: „Hvala vam na vašoj velikodušnosti. Hodite zajedno s biskupom, on je poglavar mjesne Crkve“

Nigerija: Ubijena dvojica katoličkih svećenika; oslobođeni vlč. Ojapa i Okpara

Auchi,  Pon, 27. Lip. 2022.

Nigerija: Ubijena dvojica katoličkih svećenika; oslobođeni vlč. Ojapa i Okpara

Katoličke biskupije Auchi i Kaduna tuguju zbog smrti vlč. Christophera Odije i vlč. Vitusa Boroge, koji su ubijeni u nigerijskim državama Edo i Kaduna