Glas Koncila

Prva je i jedina osoba u Hrvatskoj koja se sustavno bavi znanstvenim istraživanjem crkvenog ruha, zapostavljenog vrijednog dijela sakralnog inventara, Silvija Banić, 27-godišnja povjesničarka umjetnosti. Na Sveučilištu u Zadru diplomirala je povijest umjetnosti te engleski jezik i književnost. »Tekstil 17. i 18. st. sačuvan na liturgijskom ruhu na području Zadarske nadbiskupije« - tema je disertacije koju priprema pohađajući IV. semestar doktorskog studija povijesti umjetnosti u Zagrebu, pod mentorstvom dr. Radoslava Tomića. U želji da probudi svijest o vrijednosti staroga liturgijskog ruha, zamolili smo je da pojasni značenje tog dijela naše crkvene baštine čije nîti velikih višestoljetnih tkanina istražuje studiozno povećalom. Ta tema u našoj stručnoj i medijskoj javnosti nije prisutna.

Istraživanje dijelova misnih ornata

»Počela sam se time baviti iz znatiželje i želje da pridonesem očuvanju staroga liturgijskog ruha. Sad, nakon više od godinu dana intenzivne posvećenosti tekstilu, početna znatiželja je prerasla u ljubav. To je uistinu materijal koji lako osvoji. Pogotovo nakon što sam u Firenci promatrala postupak tkanja, npr. baršuna i brokata, to je fascinantno. Nabavljam stranu literaturu koja je nepresušna: knjige, stručni članci, katalozi izložaba i muzeja. Najviše je stručne literature objavljeno na francuskom i talijanskom jeziku, ali ni Nijemci, Englezi i Španjolci ne zaostaju. U Italiji, Francuskoj i Engleskoj izdaju se i specijalizirani časopisi o povijesnom tekstilu. To se područje u inozemstvu odavno afirmiralo kao povijesno-umjetnička disciplina, dok će u Hrvatskoj većina 'dignuti obrvu' i reći da to s povijesti umjetnosti nema veze. I bilo je komentara kolega da je to čime se bavim baš 'lijepa ženska tema'. Ali u svijetu se puno kolega bavi tekstilom, neki od najvažnijih autora su muškarci. To nije samo za ženske istraživače«, kaže mr. Banić želeći spomenuti »hrvatski kadar« za to područje: Jelenu Ivoš iz zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, voditeljicu Zbirke tekstila i mode, te povjesničarku umjetnosti Lukreciju Pavičić-Domijan iz Ministarstva kulture, čiji je senzibilitet za tekstil i bio poticaj u radu.

Predmet istraživanja mr. Banić su dijelovi misnih ornata: pluvijali, dalmatike, misnice, stole, manipuli, velumi, humerali, burse, mitre, pontifikalne rukavice, zatim nebnice, procesionalne zastave i suncobrani, jastuci za misale, bireti, albe i antependiji kojih nema puno sačuvanih. Od inventara koji je obišla, izdvaja župnu crkvu grada Paga i samostan sv. Frane u Zadru. Razočaranje joj je Silba. S obzirom na bogatu prošlost župe, bratovštine i vrijednost ostalog sakralnog inventara, očekivala je dragocjen fundus tekstila. »Međutim, starog ruha nema. Najteže je pronaći dugačak popis u starim vizitacijama koje su sačuvane u Kaptolskom arhivu, kao što sam npr. našla za Silbu, a zatim izići na teren i ne zateći ništa. Često mi kažu: 'Da ste bar došli ranije...' No, rijetke su crkve u kojima nisam zatekla ništa. Ruho pohranjeno u Arhivu zadarskog Ordinarijata najvećim dijelom pripada katedrali sv. Stošije. Ima ga mnogo, posao je zahtjevan, a radim svaki dan jer u ove dvije godine planiram doktorirati, u međuvremenu objavljivati i znanstvene radove. Pripremam rad za sljedeći broj Radova Instituta za povijest umjetnosti, a u drugom dijelu Rapskog zbornika objavit ću rad o ruhu nekadašnje rapske katedrale«, kaže mr. Banić.

Premalo znamo o crkvenom tekstilu

Ona upozorava da je staro crkveno ruho u lošem stanju, neprimjereno pohranjeno, a nažalost, često se spaljuje zbog neznanja, pod izlikom da je trošno i zato »uvredljivo« za bogoslužje. »Najugroženiji su primjerci ruha koji su nakon Drugoga vatikanskog koncila g. 1965. uklonjeni iz bogoslužja, npr. gremijali, burse i manipuli. Na taj me rad potaknula želja da se ruho sačuva, ali sam i osjetila da je to vrijedan dio sakralnih inventara koji se u inozemstvu, osobito u Italiji i Francuskoj, sustavno valorizira od početka 20. st. A kod nas još nema povjesničara umjetnosti koji su tekstil odabrali kao užu specijalizaciju.

Tijekom volontiranja u Konzervatorskom odjelu u Zadru, nakon završetka studija, prvi sam se put susrela s tekstilnim fundusom na području Zadarske nadbiskupije. Tad sam ujedno i shvatila koliko malo o tekstilu znamo. Našla sam se u situaciji da sam morala opisati i datirati liturgijsko ruho, a nema literaturu koju se može konzultirati. Kako ispravno valorizirati umjetninu koju se ne razumije? Kad sam upisivala poslijediplomski studij i predložila tekstil 17. i 18. st. kao temu disertacije, bila sam vođena znatiželjom, ali i osjećajem dužnosti, jer smatram da je usavršavanje dužnost svakog konzervatora«, kaže mr. Banić koja se usavršavala u Fondazione Arte della Seta Lisio u Firenci, gdje je prošla zahtjevan program analize, katalogizacije i prepoznavanja tekstila prema standardima koje je 1950-ih godina usvojila organizacija Centre International d'Etude des Textiles Anciens (CIETA) u Lyonu. »Ta organizacija okuplja više od 500 povjesničara i restauratora tekstila iz 34 zemlje, s ciljem unapređivanja znanja o tekstilu i ujednačavanja katalogizacije. Tako sve kataloške jedinice donose jednake podatke i svima olakšava korištenje stručne literature, bez obzira na jezične barijere. U Fondazione Lisio, manufakturi tekstila osnovanoj g. 1906, promatrala sam i pripremu tkalačkog stroja za rad i postupak tkanja. Time bolje razumijem zahtjevne tekstilne konstrukcije, ali ih i više cijenim. Uvjerila sam se koliko je to dugotrajan i sofisticiran postupak. Rekli su mi da sam prva strankinja uopće koja je prošla taj program, nakon više od 200 polaznika iz Italije. Pripremam i dokumentaciju za stipendiju Talijanske vlade za stručno usavršavanje u Centro Studi di Storia del Tessuto e del Costume u Veneciji«, kaže mr. Banić, hrvatska tekstilna promotorica u svijetu.

Tekstil je dio kulturnog identiteta

Tema kojom se mr. Banić bavi u svijetu nije »upitna« niti »otkriće«. Sustavno je razvijena i tome se poklanja pozornost. »Da, i to nije slučajno. Tradicija proizvodnje tekstila dio je kulturnog identiteta Francuske, Italije i Engleske, to je dio njihove baštine na koju su iznimno ponosni. U toj kulturi veliku je ulogu imalo i kolekcionarstvo - nukleusi svih velikih zbiraka tekstila upravo su nekadašnje privatne kolekcije. U Francuskoj su glavni centri proizvodnje bili Tours i Lyon, u Italiji Venecija, Firenca, Lucca, Đenova, Sicilija. Hugenoti, nakon progona iz Francuske, u Englesku donose znanje tekstilne manufakture, a posebno se u tom pravcu razvio grad Spitalfields, koji je danas predio Londona. To je njihovo nasljeđe i nije slučajno što su sve do danas Italija i Francuska ostale centri visoke mode«, kaže mr. Banić.

Tekstil koji ona u Hrvatskoj istražuje stopostotni je uvoz. »Vez je nešto drugo. Vezilačke radionice su postojale, a arhivski su izvori negdje otkrili i imena vezilaca. Vezilaštvo i čipkarstvo su »individualni« zanati, dok produkcija tekstila podrazumijeva cijelu industriju, predionice, tkaonice, crtače, tkalce. Svaki je tkalački stroj zahtijevao najmanje dva vješta majstora. Uz to, veliki spomenuti centri proizvodnje nisu bili samo centri manufakture već i trgovine. Neki od tih gradova su najvažnije tadašnje pomorske luke, a drugi su ili dobro povezani s lukama, poput Firence s Pisom, ili su u blizini kraljevskog dvora, poput Toursa. U Lyonu je u 18. st. trećina čitave populacije, oko 15.000 ljudi, bila dijelom tekstilne proizvodnje«, kaže mr. Banić.

Prevladava tekstil iz 19. i 20. stoljeća

S tekstilom radi na sljedeći način: prilikom kataloške obrade postavlja dataciju i podrijetlo tekstila i radi detaljnu analizu; dimenzije predmeta, materijal (svila, lan, zlatne i srebrne niti), egzaktan tip tekstila (nije dovoljno reći samo »damast« - postoji damasco bicolore, damasco di Lione, damasco classico). Detaljno navodi broj, vrstu i materijal osnovnih i potkinih niti i broji njihov udio po dužnom centimetru; prepoznaje tehnike kojim se izvodi motiv ili efekt (broccato, spolinato, lisere, lanciato). Traži i opisuje tzv. živi rub tkanine te mjeri njegovu širinu, boje niti u njemu, širinu tkanine između dva ruba. Potrebno je navesti i širinu i visinu raporta odnosno dimenzije uzorka koji se na tkanini ponavlja. Navodi literaturu u kojoj su objavljeni srodni primjerci tekstila. Na jednoj tkanini radi prilično dugo. Budući da je konzervator, može identificirati oštećenja i preporučiti restauratorski zahvat u suradnji s restauratorima iz Odjela za tekstil Hrvatskoga restauratorskog zavoda u Zagrebu. Neke se svile ne smiju prati, poput onih s moire-efektom koji iščezne čim se svila smoči. Restauratori u Zagrebu peru ih destiliranom vodom, pomnjivo, namakanjem i u posebnim kadama, i samo ih stručnjaci smiju čistiti.

Prije nego je mr. Banić dublje »ušla« u to područje, radni naslov njezine disertacije bio je »Tekstil, vez i čipka 17. i 18. st.«. »Ali shvatila sam da je najbolje opredijeliti se samo za tekstil, jer se vez i čipka u inozemstvu posebno valoriziraju. Npr. u St. Gallenu u Švicarskoj u lipnju će se održati znanstveni skup o temi punto veneto, u cijelosti posvećen jednoj venecijanskoj čipkarskoj tehnici. Bilo bi lijepo sve odjednom obraditi, ali to nije dobar znanstveni pristup. A za 17. i 18. st. sam se odlučila jer, nažalost, starijeg tekstila ima tako malo da bih morala obići obalu od Istre do Kotora da bih sastavila kakvu-takvu disertaciju. Tekstila iz 17. i 18. st. ima puno. Prevladava tekstil iz 19. i 20. st. koji je uglavnom serijske proizvodnje i, uvjetno rečeno, manje umjetničke vrijednosti. Nakon g. 1804. uslijedila je masovna, industrijska proizvodnja i sirovine su postajale slabije kvalitete, tako da je nerijetko noviji tekstil u gorem stanju, brže propada od starog. Ali to ne znači da i noviji tekstil ne zaslužuje adekvatnu skrb«, kaže mr. Banić.

Potrebno je samo malo razumijevanja i volje

Jako je zahvalna mons. Pavlu Keri, vikaru za kulturu Zadarske nadbiskupije, koji joj puno pomaže i otvara vrata sakristija i župnih kuća; najavljuje je župnicima i privremeno joj je ustupio svoj ured u zadarskom Ordinarijatu. »Njegova je velika želja da se, nakon što doktoriram, moja disertacija objavi u izmijenjenom i proširenom obliku, poput kataloga. Drago mi je da postoji takva inicijativa, a bila bih najsretnija kad bi se jednom postavila izložba kojom bi se sav taj sjajan materijal prezentirao javnosti. Mislim da bi to bio najbolji način da se razvije svijest o vrijednosti tog dijela baštine. Naposljetku, te su svile i tkane da zadivljuju presijavajući se na svjetlosti, a ne da leže u ladicama«, poručuje mr. Banić ističući da Ministarstvo kulture i Hrvatski restauratorski zavod rade na odgovarajućoj preventivnoj zaštiti starog ruha.

»Kad obilazim župe, često čujem da je to ruho staro, puno moljaca, i da zauzima prostor u ormarima. To mi je uvijek žao čuti. S druge strane, u Ninu sam zatekla časnu sestru koja o tome lijepo brine i pazi da se ne uništi. Loše je što je taj tekstil pohranjen na neprimjeren način; nalazim ih na tavanima ili u donjim ladicama ormara gdje su izloženi vlazi i štetočinama. Bilo bi divno kad bi se u dogovoru sa župama ruho skrojeno od starog tekstila donijelo u središnju čuvaonicu koja bi se osnovala pri Nadbiskupiji i pohranilo na primjeren način. Izradio bi se inventarni katalog a svaki bi komad bio položen u posebne kutije od beskiselinskog kartona, po standardima usvojenima u inozemstvu. Tekstiloteka u španjolskoj Terassi čak ima i on-line katalog s fotografijama svakog predmeta, ali s takvim se vizijama ne zanosim«, kaže mr. Banić.

Ona ističe da je potrebno samo malo razumijevanja i volje, jer novca ne treba mnogo. I zaključuje: »Postoje uvjeti osnivanja čuvaonice tekstila pri Zadarskoj nadbiskupiji. Kad bi se u njoj po muzejskim i konzervatorskim standardima sabrao sav najvredniji tekstil iz svih župa, s napomenom da to ne bi bilo izvlaštenje, već samo dislociranje tog dijela njihova sakralnog inventara, bio bi to važan doprinos očuvanju pokretne kulturne baštine; primjer Zadarske nadbiskupije slijedile bi i druge biskupije. Ujedno, tu bi se s postupcima katalogizacije liturgijskog ruha mogli upoznati i zadarski studenti povijesti umjetnosti koji tijekom diplomskog studija imaju i konzervatorsku praksu. Vjerujem da bi mnogo studenata zavoljelo taj materijal koji bi, kao i ja, nakon diplome nastavili s radom u tom smjeru. U Zadru ima studenata iz sjeverne Hrvatske, Istre, Šibenika, Splita, Dubrovnika koji bi po povratku u svoje rodne gradove mogli postati »anđeli čuvari« staroga crkvenog ruha u svojim biskupijama. Kad bi se krenulo u tom pravcu, Zadar bi postao prvi grad u Hrvatskoj gdje stasaju budući povjesničari tekstila.«

Piše: Ines Grbić
Glas Koncila