Glas Koncila

U jednome znanstvenom članku o odnosu komunističkih vlasti prema bl. Alojziju Stepincu nakon montiranoga sudskog procesa i poslije nadbiskupove smrti iznijet je vrlo zanimljiv zaključak: »Njegovom smrću nije prestao i obračun komunističkog režima u Jugoslaviji s njim. Komunistima je u prvom trenutku laknulo, ali im je njegov lik bio stalno pred očima jer je i nakon smrti ostao opasan za režim. Iz dana u dan rastao je strah od moći umrlog Stepinca. Bojali su se snage njegova mučeništva... Sustavno su vršili pritiske na biskupe i svećenstvo, pa i na samu Svetu Stolicu, da se prestane slaviti kardinala Stepinca, kojega su nazivali ratnim zločincem. Međutim, svi ti pritisci, sve mjere i analize, ne samo da nisu uspjele izbrisati kardinala Stepinca iz sjećanja naroda nego ga nisu uspjele izbrisati ni iz sjećanja njegovih progonitelja, koje ih prati sve do dana današnjega.« Napisao ih je dr. Miroslav Akmadža, viši znanstveni suradnik u Hrvatskome institutu za povijest - Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. One, čini se, pogađaju bit svih rasprava i analiza o »povijesnom diptihu« nakon završetka Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima: o komunizmu i katolištvu, progoniteljima i progonjenima, zločinu i mučeništvu. One su inspirativne, emotivne i potiču na razmišljanje, ali i iziskuju argumentiranu potvrdu. Stoga smo i zamolili za razgovor dr. Akmadžu da pojasni citirane misli.

»Obziri zbog svećeničke mantije«

Dr. Akmadža, Vaše višegodišnje znanstveno bavljenje bl. Alojzijem Stepincem pruža cijeli niz dragocjenih i zanimljivih tema, no pođimo kronološkim redom. Kakvo je bilo ozračje u redovima komunističke vlasti nakon što su osudile zagrebačkoga nadbiskupa?

Vrhovi komunističke vlasti brzo su shvatili da su za državu napravili više štete nego koristi. Stepinca su pretvorili u mučenika, Katoličku Crkvu u protivnika, ugled među zapadnim zemljama srozali do dna. Zato su nastojali uvjeriti domaću i svjetsku javnost u nadbiskupovu krivnju i opravdanost presude. Tako je tadašnji predsjednik Hrvatske vlade Vladimir Bakarić na I. kongresu Narodnoga fronta Hrvatske izjavio: »I danas nakon svih tih argumenata, nakon svega što se osvijetlilo i dokazalo, nakon svega što smo čuli na ovom procesu, dolaze nam prigovori: vi ste izveli Stepinca pred sud, vi progonite Crkvu. To je, drugovi, svakako najlakši prigovor. Time bi htjeli reći da progonimo Crkvu, jer da smo protiv vjere, da smo materijalisti. Takav prigovor znači da nitko ne bi imao pravo da se miješa i da kontrolira što se tamo radi, taj bi prigovor u krajnjoj liniji značio oduzeti jednom narodu suvereno pravo da vlada sobom i svojim životom.« Potpredsjednik jugoslavenske vlade, Edvard Kardelj, šest godina kasnije na sjednici vanjskopolitičkog odbora Narodne skupštine FNRJ o suđenju nadbiskupu Stepincu izjavljuje: »Ako se jugoslavenskim vlastima, u pogledu postupka s tom ličnošću išta može prigovoriti, onda je to samo prevelik liberalizam, preveliki obziri zbog njegove svećeničke mantije.«

Uvjerenje da će se nakon presude Stepincu ostali biskupi u Jugoslaviji prestrašiti, bilo je pogrešno. Velika većina biskupa izbjegavala je bilo kakve kontakte s državnim vlastima. Vlasti su smišljale način kako se izvući iz novonastale situacije te su se nadale da će Stepinac pristati na ponudu da napusti zemlju i ode u Vatikan.

I nakon premještaja nadbiskupa u Krašić, vlasti nisu mirovale smišljajući nove planove da ga se prikaže okorjelim zločincem. Jedan od tih je i pokušaj tijekom suđenja svećenicima i bogoslovima đakovačkog sjemeništa. Tada je osuđen i kasniji đakovački biskup Ćiril Kos. Možete li nam temeljem dokumenata rekonstruirati tu policijsku akciju?

To se događalo uoči Stepinčeve smrti, kada je već bio teško bolestan. Državne su vlasti još početkom jeseni 1959. zastupale stajalište da se u Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu već duže vrijeme zapaža neprijateljska djelatnost, koja se izražavala u ograničavanju građanskih prava i sloboda pitomaca te u sustavu odgoja, s ciljem stvaranja sumnje kod bogoslova prema jugoslavenskom socijalističkom poretku. Kao glavni krivci za takvo stanje isticani su profesori i odgajatelji, posebice Ćiril Kos, Marijan Prepunić i Ivan Kopić, koji su optuženi da su koristili razne prigode da pred pitomcima omalovažavaju jugoslavensko socijalističko uređenje te su često otvoreno neprijateljski istupali. Kao najrašireniji oblik neprijateljske aktivnosti u Visokoj bogoslovnoj školi smatrana je neprijateljska promidžba te širenje šovinizma i klevetanje socijalističkoga društvenog uređenja.

Na temelju toga i nekih drugih podataka pokrenut je 2. listopada 1959. izviđaj od strane Okružnog javnog tužilaštva u Osijeku, nakon čega je pokrenut kazneni postupak i određen pretres prostorija Visoke bogoslovne škole u Đakovu. Pretres je izvršen 5. listopada 1959. po službenicima SUP-a Osijek, te su po navodima službenika SUP-a pronađeni materijali koji potvrđuju podatke o navedenoj neprijateljskoj djelatnosti. Kod Ćirila Kosa pronađen je i izvornik pisma kardinala Stepinca koji je uputio duhovniku Kosu 3. srpnja 1959. i još dva prijepisa kardinalovih pisma u kojima kritizira Staleško društvo katoličkih svećenika. Kardinal u pismu duhovniku Kosu od 3. srpnja 1959. navodi da ne zna kad će ovo pismo stići primatelju, jer da on živi u teškim prilikama što se tiče kontakata sa svijetom, jer da po želji vlastodržaca nitko živ ne smije s njim kontaktirati da bi ga se uvjerilo da je svijet zaboravio na njega i da je on samo »bivši nadbiskup«, kako se godinama pisalo u jugoslavenskom tisku. Također ističe da on nije napustio svoju dužnost jer ne smije »ostaviti svoga stada u nevolji, osim da sveti otac odredi drukčije«. Ističe uvjerenje da će bogoslovi, koji prolaze kroz vatru i vodu do svoga svećeništva, biti doista pravi pastiri duša, a nikada »mercenariji« (plaćenici, podmitljivci).

Na sastanku u Saveznoj komisiji za vjerska pitanja održanom 28. listopada 1959. dogovoreno je da se kardinala Stepinca pozove kao svjedoka u postupku u đakovačkom slučaju, u svezi s njegovim pismima. Cilj je bio prikupiti što više dokumentacije protiv kardinala Stepinca, da bi se što bolje argumentiralo protivljenje njegovu povratku na nadbiskupski položaj, te istaknuti njegovu odgovornost za posljedice koje će imati đakovačka bogoslovija.

Policija je od već skoro nepokretnoga Stepinca zahtijevala da svjedoči na suđenju u Đakovu. Stepinac je to odbio, potpisavši i izjavu u kojoj oštro kritizira takvo ponašanje vlasti. Vlasti su osudile Kosa i nekoliko bogoslova.

»Ali ovo je politički biskup«

U cilju razjedinjavanja biskupa i svećenika komunističke su vlasti osmislile i forsirale tzv. svećenička udruženja. Do kojega ste zaključka došli u svojim istraživanjima: Kakav je bio odnos nadbiskupa Stepinca prema takvim pokušajima?

Osnivanjem svećeničkih udruženja vlasti su poticale neposlušnost svećenstva prema biskupima i Svetoj Stolici. Na jačanju udruženja posebno je radio svećenik ministar u komunističkoj vladi Hrvatske Svetozar Ritig. Ta je ideja najveći neuspjeh doživjela u Hrvatskoj, zahvaljujući ponajprije Stepincu koji je prozreo namjere državnih vlasti i tražio od svih biskupa da se tom zlu najoštrije odupru. Znao je reći: »To je čista izraslina pakla, da se razbije Crkva Božja.« Ulazak svećenika u udruženje tumačio je kao izdaju Boga te je znao reći da mu je najveća bol kad čuje da je neki svećenik pao na komunistički lijepak. Slikovito je govorio da si ne dopuste takvo poniženje zbog novca i da budu vođeni »ko psetance za uzance«, ističući da je »bolje Isusovo siromaštvo nego Judin dinar«. Kada su 1952. biskupi, uz podršku Svete Stolice, zabranili udruženja, Jugoslavija je optužila Vatikan za miješanje u unutrašnje stvari i prekinula diplomatske odnose. Iz toga se vidi koliku je važnost komunistički režima poklanjao tim udruženjima.

U tom, u biti zločinačkome odnosu komunističkih vlasti prema bl. Stepincu, glavnu je riječ imao, dakako, Josip Broz Tito. Nije zgorega u tom kontekstu podsjetiti njegove današnje poklonike u Hrvatskoj na neke njegove izjave i odluke.

Treba znati da se nijedan postupak prema Stepincu nije smio dogoditi bez Titova znanja. Tito je u Stepincu vidio jedinoga dostojnog protivnika u zemlji te je tražio najprikladniji način da ga se riješi. On je osobno donio odluku o suđenju Stepincu. Poslije se pravdao pritiskom pravoslavnoga stanovništva, indirektno priznavši da Stepinac nije bio kriv. Nudio je Vatikanu premještaj Stepinca u Rim, što je Vatikan odbio. U govoru u Smederevskoj Palanci g. 1952. Tito je zajamčio da se Stepinac više nikada neće vratiti na nadbiskupsku dužnost: »On (Vatikan) je napravio i takvu podlost da je ratnog zločinca Stepinca proglasio za kardinala i hoće da mu metne kardinalski šešir. Vidite, on je uvrijedio čitavu našu zemlju. Zar nema u Jugoslaviji još drugih biskupa (ima ih starih kao Metuzalem), ali ovo je politički biskup. On je poslužio u aranžmanu između Aleksandra i Vatikana prilikom konkordata i postao je biskup preko noći. Nije on to postao zbog neke svetosti i velikih zasluga, kao što bi to mogao reći papa, nego je to bilo i onda političko pitanje kao što je i danas. Ali oni neće dočekati da Stepinac bude biskup u Zagrebu. Ja im to garantiram.« To je jamstvo i ispunjeno, jer je Stepinac preminuo nedugo uoči isteka kazne.

Nadbiskup Stepinac: »Neću moliti za 'pomilovanje'«

Poznato je da su vlasti nudile Stepincu pomilovanje. Možete li objasniti: Koji su stvarni razlozi i motivi doveli do takvoga njihova »obrata«?

To što je Stepinac bio u zatvoru, vlastima je bio velik teret, posebice na međunarodnom planu. Bakarić je već 1947. nudio Stepincu da potpiše obrazac zahtjeva za pomilovanje, pod uvjetom da napusti zemlju, što je Stepinac odbio. Te su ponude učestale nakon što je Staljin prekinuo odnose s Jugoslavijom. Jugoslaviji je trebala pomoć sa zapada, ali je ta pomoć, na poticaj Vatikana, često uvjetovana puštanjem Stepinca na slobodu. Rijetki su bili slučajevi da Titu i ostalim predstavnicima vlasti u kontaktima sa zapadnim diplomatima nije podastrt slučaj Stepinac. Vlasti su nudile Stepincu slobodu ako zatraži pomilovanje. To je potvrdio i Titov bliski suradnik, a kasnije disident, Milovan Đilas u svom razgovoru sa slavnim hrvatskim kiparom Ivanom Meštrovićem u SAD-u, kad ga je ovaj pitao o nadbiskupu Stepincu: »Ne mislim ni ja, ni ijedan drugi inteligentan komunist da je Stepinac kriv. On je integralan čovjek i čvrst, nepokoriv karakter. Ukratko, priznajem vam da je nepravedno osuđen, ali koliko se puta zbilo u povijesti da su pravedni ljudi bili osuđeni iz političke nužde. Da je on čvrst u svojem hrvatstvu, to je prirodno i to nas ne bi smetalo, kad samo ne bi bio isto tako čvrst u svojoj odanosti katoličanstvu i papizmu. Da je poslušao Tita, mogao je biti slobodan, ali što mu se može kad se ne da svijati. Priznajem da nam je njegovo pitanje krupna nezgoda.«

Sam tužitelj Jakov Blažević je u razgovoru za »Polet« priznao: »Taj proces protiv Stepinca nama je nametnut. Da je Stepinac bio malo elastičniji, nije trebalo procesa. A on ga je nametnuo jer je bio politički ograničena osoba.« A jugoslavenski diplomat Vladimir Popović kazao je Ivanu Meštroviću: »Da je popustio samo u jednoj stvari, on bi bio sutradan oslobođen. I nas bi poštedio mnogih neugodnosti. Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu, odcijepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka uzdigli.«

Podsjetite nas na nadbiskupovo držanje i njegov odgovor na te ponude.

Stepinac je te ponude ustrajno odbijao. Jednom prigodom je kazao: »Neću danas svoje slobode. Neću moliti za 'pomilovanje' dok se svih četiri stotine svećenika, koji su utamničeni od ovog komunističkog režima, ne pusti na slobodu.« Stepinac je znao da bi molba za pomilovanje značila prihvaćanje krivnje, te je tražio obnovu postupka pred neovisnim međunarodnim sudom.

Beatifikacija - neprijateljski čin

Nakon nadbiskupove smrti došlo je do novih »političkih igara« oko mjesta i obreda ukopa, uslijedili su: zabrana, pregovori, zapreke, uvjeti i, napokon, dopuštenje da se pokopa u zagrebačkoj katedrali. Na djelu je već spomenuti veliki strah od Stepinca?

Vlasti su prvo zabranile Stepinčev pokop u katedrali, da bi nakon prosvjeda nadbiskupa Franje Šepera i političkih konzultacija ipak odobrili pokop u katedrali. Naime, procijenjeno je da bi takav politički potez dobro odjeknuo u domaćoj i svjetskoj javnosti. Okrivili su Stepinca za sve dotadašnje probleme u crkveno-državnim odnosima i pokrenuli akciju za normalizaciju tih odnosa, kao i odnosa s Vatikanom. Bili su svjesni da je Stepinac mučenik, te su nastojali ublažiti napetosti i baciti Stepinca u zaborav.

Kako jugoslavenske vlasti reagiraju na nadbiskupov sve veći ugled u širokim vjerničkim slojevima nakon smrti?

Moglo bi se reći da su se vlasti više bojale Stepinca mrtvoga nego živoga. Poduzimale su sve moguće mjere protiv njegova štovanja i veličanja. Oštro su reagirali na svaki javni spomen Stepinčeva imena. Pokrenuli akciju protiv pokušaja Stepinčeve beatifikacije. Pratili i analizirali strane medije koji su isticali Stepinca kao pozitivnu osobu. Zabranjivali Glas Koncila ako je spominjao Stepinca u pozitivnom kontekstu. Zbog spominjanja Stepinca svećenici i vjernici završavali su i u zatvorima.

Sve češćim glasinama o beatifikaciji kardinala Stepinca vlasti su se odlučile suprotstaviti već iskušanim promidžbenim metodama ocrnjivanja pojedinaca koje su smatrali opasnima za režim. Tako je na sjednici Savezne komisije za vjerska pitanja, 15. lipnja 1961, predsjednik Komisije, Dobrivoje Radosavljević, predložio da se u Hrvatskoj nađe čovjek koji će napisati knjigu o kardinalu Stepincu, da bi se u slučaju postavljanja pitanja beatifikacije imali svi podaci na jednom mjestu i na više jezika. Iveković je kazao da bi to mogao napraviti poznati režimski novinar i publicist Ivo Mihovilović, ali da je on previše grub u mržnji prema Katoličkoj Crkvi.

O beatifikaciji kardinala Stepinca bilo je govora na sjednici Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske, 25. rujna 1964. Tajnik Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske, Ivan Lazić, kazao je da je on u Beogradu ustrajao na tome da se svaki korak u cilju beatifikacije kardinala Stepinca treba smatrati neprijateljskim činom prema Jugoslaviji, jer da se radi o ratnom zločincu. Upozorio je da bi to značilo ne samo rehabilitaciju kardinala Stepinca kao ratnoga zločinca nego i izvjesnu zadovoljštinu najreakcionarnijim snagama u Jugoslaviji, jer bi se tako proglasilo Stepinca nacionalnim junakom i mučenikom. Na sjednici su iznesena i stajališta da bi Stepinčeva beatifikacija izazvala nacionalnu nesnošljivost, posebice zbog moguće reakcije Srpske pravoslavne Crkve. Predsjednik komisije, Ivo Senjanović, ustvrdio je da je kardinal Stepinac bio jedan od čimbenika koji su skrivili »bratoubilački rat« na području Jugoslavije i da se radi o ratnom zločincu. Predložio je da se u pregovorima sa Svetom Stolicom u svezi s beatifikacijom Stepinca dovede u pitanje daljnji tijek pregovora. S tim prijedlogom složili su se svi članovi komisije.

Sada sve češće optužbe Stepinca

Možete li pojasniti svoju misao da lik kardinala Stepinca prati i njegove progonitelje sve do današnjih dana.

Svjedoci smo sve češćih optužaba pojedinih skupina protiv djelovanja Stepinca i Katoličke Crkve u vrijeme rata. Oni su pored svih dokaza o tim vremenima ustrajni u ponavljanju optužaba u kojima nema nimalo istine. Žele izvrnuti pravu istinu o Stepincu i tim vremenima slaveći Tita kao nepogrešivu osobu bez mrlje. One koji donose dokaze o Stepinčevoj nevinosti i Titovim nedjelima optužuju za revizionizam i ustaštvo. Vjerojatno postoji i strah da se ne ostvari vapaj dijela hrvatskoga naroda za Stepincem današnjega vremena koji će znati istinski braniti interese Crkve i naroda. Nažalost rijetko se rađaju osobe poput Alojzija Stepinca.

Istina je da im je smetao čak i izgled Stepinčeva groba?

DR. AKMADŽA: Stepinčev grob postao je mjesto hodočašća mnoštva vjernika. Međutim na grobu su vlastima najviše smetala hrvatska nacionalna obilježja, svijeće sa hrvatskim povijesnim grbom i zastavom. Insistirali su kod crkvenih vlasti da se ta obilježja maknu, pa čak i natpisi na ulazu u katedralu koji su upućivali posjetitelje gdje se grob nalazi.

Razgovarao: Tomislav Vuković
Glas Koncila