Crkva na kamenu

Dva nedavna događaja, jedan na široj (europskoj ili svjetskoj), a drugi na lokalnoj razini, dovela su u središte kršćanske medijske pozornosti katolike istočnoga obreda. Prvi je bio Papin posjet Slovačkoj, gdje je u gradu Prešovu predvodio liturgiju po bizantskom obredu, a drugi nedavna proslava 120. godišnjice doseljenja Ukrajinaca grkokatolika u Hrvatsku, što je također obilježeno svečanom liturgijom istočnoga obreda u Križevcima. Prigoda je to podsjetiti se na grkokatoličku prisutnost u ovom dijelu svijeta.

Unutar Katoličke Crkve, osim vjernikâ i biskupijâ rimskoga ili latinskoga obreda, postoje još 23 zajednice, koje obavljaju bogoslužje prema jednoj od nekoliko istočnih liturgijskih predaja. Obično se nazivaju Crkvama sui iuris [vlastita prava], a gotovo dvije trećine, odnosno 14 Crkava, pripada bizantskoj liturgijskoj predaji, od čega sve, osim jedne na Bliskom istoku, svoj nastanak i sjedište imaju u području srednje, istočne i južne Europe.

Najveća među njima, s oko 5,5 milijuna vjernika, jest Ukrajinska grkokatolička Crkva, sa sjedištem u Kijevu, a na čelu joj je veliki nadbiskup kijevski i galicijski Svjatoslav Ševčuk. Svoje korijene ima u 1596. godini, kada je Unijom iz Bresta skupina pravoslavnih biskupa prihvatila autoritet rimskoga pape, zadržavši bogoslužje po istočnom, odnosno bizantskom obredu. Osobit progon Crkva je doživjela za vrijeme komunističke vladavine u SSSR-u, kada joj je djelovanje bilo potpuno zabranjeno, gotovo sva imovina oduzeta, uključujući i crkve, a brojni biskupi i svećenici utamničeni i politički progonjeni. Preživjevši u "podzemlju", obnovila je službeno rad 1989. godine. Godine 1996. svečano je proslavljena 400. godišnjica Unije iz Bresta, liturgijom bizantskoga obreda koju je u Vatikanu predvodio papa Ivan Pavao II.

Druga nasljednica Unije iz Bresta je Bjeloruska grkokatolička Crkva, koja danas zbog mala broja vjernika nema svoje biskupe, nego pastoralnu skrb o tamošnjim vjernicima istočnoga obreda vode biskupi latinskoga obreda, te svećenik kojemu je dodijeljena služba apostolskoga pohoditelja.

Marčanskom unijom iz 1611. godine u zajedništvo s Rimom stupili su dotad pravoslavni stanovnici s područja Hrvatske, Slavonije i dijelova Ugarske. Iz te je unije nastala današnja Križevačka eparhija, koja okuplja vjernike istočnoga obreda na području Hrvatske i BiH, dok je za grkokatoličke vjernike u Srbiji uspostavljena eparhija sa sjedištem u Ruskom Krsturu. Ove dvije eparhije danas broje oko 40 tisuća vjernika. Križevačkoj eparhiji pripadali su i vjernici na području Makedonije, koji su od 2001. organizirani u zaseban egzarhat, kasnije uzdignut na stupanj eparhije. Makedonskoj grkokatoličkoj Crkvi, koja je imala svoj vikarijat početkom XX. stoljeća, danas pripada oko 11 tisuća vjernika.

Albanska grkokatolička Crkva svoje korijene ima u 1628. godini, kada tamo odlaze prvi svećenici istočnoga obreda. Biskupija je uspostavljena u Draču, 1660. godine, ali se zbog različitih pritisaka održala tek jedno stoljeće. Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća manje skupine vjernika stupile su u zajedništvo s Katoličkom Crkvom, pa je 1939. uspostavljena administratura za vjernike istočnoga obreda, kojoj pripada nešto manje od 4 tisuće vjernika.

Rusinska grkokatolička Crkva nastala je iz Unije u Užgorodu, 1646. godine, a s vremenom su se ovoj Crkvi pridružile zajednice u raznim mjestima. Sjedište je u Ukrajini, u gradu Mukačevo, a postoji i zajednica u Češkoj, kojoj je na čelu apostolski egzarh. Velik broj vjernika živi u SAD-u, gdje djeluju četiri eparhije Rusinske grkokatoličke Crkve.

Iz iste unije potječe i Slovačka grkokatolička Crkva, koja je nastala formiranjem eparhije u Prešovu, od vjernika i teritorija koji su prethodno pripadali eparhiji iz Mukačeva. Upravo je tu zajednicu pohodio papa Franjo u rujnu ove godine. Danas unutar ove Crkve postoje četiri eparhije, tri u Slovačkoj i jedna u Kanadi, s oko 220 tisuća vjernika.

Konačno, od mađarskoga dijela eparhija u Mukačevu i Prešovu formirana je Mađarska grkokatolička Crkva, čija je prva eparhija uspostavljena 1912. godine. Tri eparhije koje je danas čine nalaze se na krajnjem sjeveroistoku Mađarske, a ukupno broje između 250 i 300 tisuća vjernika.

Rumunjska grkokatolička Crkva nastala je 1698. godine, kada je u zajedništvo sa Svetom Stolicom stupio metropolit Atanasie Anghel. Njegovi nasljednici na čelu Crkve danas nose naslov velikoga nadbiskupa Făgărașa i Alba Iulije. Crkva je organizirana u šest eparhija u Rumunjskoj i jednoj u SAD-u i brine se o oko pola milijuna vjernika.

Bugarska grkokatolička Crkva nastala je iz nekoliko pokušaja za jedinstvom s Rimskom Stolicom u drugoj polovici XIX. stoljeća. Prvi grkokatolički biskup djelovao je u Bugarskoj od 1861., a nakon što su gotovo čitavo stoljeće bili organizirani kao egzarhat, oko 10 tisuća grkokatoličkih vjernika od 2019. godine pripadaju eparhiji sv. Ivana XXIII. u Sofiji.

Malobrojni vjernici u Grčkoj katoličkoj Crkvi bizantskoga obreda od 1911. pripadaju egzarhatu u Istanbulu, od kojega je kasnije odcijepljen poseban egzarhat za Grčku, koji danas duhovno skrbi za oko šest tisuća vjernika.

U XX. stoljeću formirana je i Ruska grkokatolička Crkva, za također malobrojne tamošnje katolike istočnoga obreda. Dva egzarhata koja su osnovana još od pedesetih godina prošloga stoljeća nemaju svoje biskupe.

Konačno, trinaesta sui iurs Crkva u Europi jest Italo-albanska Crkva, koja čuva sjećanje na nekad raširenu grčku prisutnost, osobito u južnom dijelu Italije, a koja nikada nije ni prekinula zajedništvo s rimskim biskupom. Nakon osmanlijskog osvajanja Albanije zajednica istočnoga obreda proširila se novopridošlim vjernicima koji su bili prisiljeni napustiti svoju domovinu. Danas je organizirana u dvije biskupije i s jednom opatijom, te broji oko 60 tisuća vjernika.

Zajedništvo svih partikularnih Crkava s Crkvom u Rimu nužan je uvjet za jedinstvo, podsjetio je papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Da budu jedno, naglasivši da Crkva mora disati s oba svoja plućna krila - istočnim i zapadnim. Potvrđuje to i stoljetna praksa dobrodošlice svim vjernicima istočnoga obreda koji su iskazali svoju želju biti u zajedništvu s Katoličkom Crkvom, a istovremeno zadržati svoj vlastiti obred i bogoslužje.

Mario Glibić

Crkva na kamenu