Crkva na kamenu

Nakon uvodnih misli o sinodi, sinodalnosti, značenju sinode, dolazimo do temeljnih pitanja, odnosno temeljnih misli o sinodi: što znači kročiti zajedno? Potrebno je, također, zapitati se i odgovoriti na pitanje konkretnoga zajedničkog hoda u Crkvi, odnosno našim biskupijama, kao i koji su to koraci na koje nas Duh Sveti poziva kako bismo rasli u našem "zajedničkom hodu".

Kao pomoć u iznošenju iskustva i boljem savjetovanju, Pripremi dokument za Sinodu donosi deset tematskih cjelina ili jezgri koje artikuliraju razne oblike "žive sinodalnosti".

Kročiti zajedno

Jedna od značajki nas ljudi jest da smo putnici. Krećemo se i poduzimamo razne vrste putovanja. Putujemo izvan svojih mjesta i država ili samo do prve trgovine. Kročiti zajedno znači puno više nego ići u istom smjeru. Biti Crkva znači hodati zajedno, kako uobičajeno to činimo u župi, u raznim zajednicama, u biskupiji. Jedan od ciljeva Sinode jest osluškivati Duha Svetoga koji nas poučava što zapravo znači kročiti zajedno, a ne kročiti jedni pokraj drugih. Kročiti zajedno znači biti suradnički raspoložen, otvoren, darežljiv.

Kao kršćani putujemo u zajedništvu jedni s drugima kao Božji narod. Naše je poslanje, kao naroda Božjega, putovati zajedno s cijelom ljudskom obitelji. Ove dvije perspektive obogaćuju jedna drugu i pomažu našem zajedničkom razlučivanju prema dubljem zajedništvu i plodnijem poslanju.

U Svetom Pismu nailazimo na mjesta i situacije koje govore o zajedničkom hodu. Evanđelist Marko zabilježio je Isusov poziv učenicima da idu i u obližnja sela da i tamo propovijeda, jer je zbog toga i došao. Putovao je po Galileji (usp. Mk 1,38).

Djela Apostolska izvješćuju nas o Pavlovim putovanjima. Sa svojim drugovima putovao je Frigijom i Galacijom. Djela nam opisuju i Pavlovo viđenje čovjeka iz Makedonije koji ga moli da dođe i u Makedoniju i pomogne im (usp. Dj 16,6-9).

U jednom od ukazanja uskrsloga Isusa evanđelist Luka zabilježio je Isusovo ukazanje dvojici učenika na putu u Emaus. Dok su oni putujući razgovarali i raspravljali, Isus im se približava i s njima nastavlja hod (usp. Lk 24,15).

Kao što nam je poznato, Isus je svoje poslanje započeo u gradu Kafarnaumu. Način na koji je navijestio dolazak Božjega kraljevstva i njegova moć iscjeljivanja bolesnika učinili su ga preko noći poznatim posvuda. Mnogo je naroda dolazilo odasvud slušati ga i vidjeti ga. Isus bi u Kafarnaumu imao dovoljno posla do kraja života. Međutim, postavlja se pitanje je li Otac to želio. Isus provodi noć u osami u molitvi i čuje Očev poticaj ići, poći u sva sela propovijedati Radosnu vijest.

Isus je uvijek bio na putu, ali nikada sam. Kretao se uokolo u pratnji svojih učenika i naroda. Nije bilo zacrtana plana. Nisu znali gdje će biti sutra. Isus se pustio vodstvu Duha, a njegova mala zajednica vjerovala mu je dovoljno da ga slijedi.

Tijekom stoljeća Crkva se ustalila, organizirala se lokalno u župe i biskupije, osnivali su se samostani, gradile se škole i bolnice, promicala umjetnost i stvarao pravni sustav. Povijest nam svjedoči da su sve ove institucije učinile nevjerojatno mnogo dobra, promijenivši društvo nabolje. Međutim, Crkva je postala moćna, a Isus je znao upozoravati na opasnost moći, odnosno i on je sâm doživio kušnju moći u pustinji. Vjerovalo se da je Crkva "savršeno društvo" i smatralo se da joj nije bila potrebna promjena, dok se svijet oko nje dramatično mijenjao.

Crkva "putnica"

Drugi vatikanski sabor dao nam je, između ostaloga, sliku Crkve kao hodočasničkoga Božjeg naroda, zajednice koja je krenula, gledajući naprijed, uvijek na putu poput Isusa sa svojim učenicima. Sabor u svojim konstitucijama Crkvu predstavlja kao putnicu (Sacrosanctum concilium, 2) i naglašava hodočasničku narav Crkve: ona ima svoje uporište u poslanju Isusa Krista, kojega je Otac poslao; mi polazimo od njega, živimo po njemu i k njemu smo upravljeni, a Duh upravlja našim putovanjem koje slijedi staze Kristove (usp. Lumen gentium, 7-9; Ad gentes, 5).

U sinodalnom procesu cijela Crkva želi krenuti na put. Nije cilj Sinode ni zajedničkoga hoda stvoriti neposredan pastoralni program, niti izmisliti neku "novu" Crkvu. Sinodalni hod je dug i težak put, a ne znamo kamo će nas Duh odvesti. Kao i svako putovanje, počinje prvim korakom, odnosno pitanjem što Duh i naš svijet sada traže od nas, od Crkve?

Poslušni Duhu, koji uvijek čini sve novo, pokušajmo i mi odgovoriti na pitanja:

- Tko su u vašoj mjesnoj Crkvi oni koji "kroče zajedno"?

- Kada kažemo "naša Crkva", na koga pritom mislimo?

- Tko traži od nas da hodimo zajedno?

- Tko su suputnici, također izvan crkvenoga kruga?

- Koji su ljudi ili skupine ostavljeni na margini, metaforički ili doslovno?

Biskup Petar Palić

Crkva na kamenu