Crkva na kamenu

Nakon što smo u prošlom broju progovorili o prvoj tematskoj jezgri Sinode "Suputnici", u ovome ćemo broju svoje misli i riječi posvetiti drugim dvjema tematskim jezgrama: "Osluškivati" i "Govoriti jasno".

Osluškivati

Govoreći o Sinodi općenito, papa Franjo je rekao da sinodalni proces zamišlja kao "vježbu međusobna slušanja koja se provodi na svim razinama Crkve u kojoj sudjeluje cijeli Božji narod". Njegova je namjera potaknuti Crkvu da sluša.

Pojam "slušati" ne odnosi se na proces dekodiranja nekih riječi, ali podrazumijeva ići dalje, a ne samo slušanje. Da bismo slušali, prije svega, potrebno je šutjeti i čuti što drugi ima reći. Drugo, slušanje zahtijeva da osoba mora napustiti svoj svijet kako bi uronila u svijet drugoga. Buka je samo ako nema slušanja i dijaloga. U svijetu u kojem nema dijaloga nalazimo porast nasilja, jer "mišljenja drugačija od moga postaju opasnost za mene". Društvo koje ne osjeća i ne sluša tuđu bol gluho je i nasilno društvo. Papa Franjo kaže: "Slušanje je mnogo više od slušanja. Sluh se odnosi na sferu informacija; slušanje se, s druge strane, odnosi na sferu komunikacije i zahtijeva bliskost. Slušanje nam omogućuje da zauzmemo ispravan stav, napuštajući stanje gledatelja".

Sinodalna Crkva osporava kulturu klerikalizma, što papa Franjo redovito kritizira i predlaže kulturu slušanja, razgovora i konsenzusa. Sinodalnost, bez ikakve sumnje, inzistira na potrebi slušanja i upuštanja u dijalog kako bi se stvorili potrebni odnosi koji izgrađuju Crkvu, smatrajući je Božjim narodom. Drugim riječima, "sinodalnost znači da ljudi u Crkvi imaju mnogo veću moć donošenja odluka na svim razinama". No, pojedinim se klericima ta Papina odluka ne sviđa jer se boje da će njihova uloga i moć biti prebačeni na vjernike laike. S druge strane, sinodalnost ne ograničava niti uklanja ulogu i moć odlučivanja ni Pape ni biskupa i klerika. Ali, potiče na promišljanje o načinu odlučivanja tako da njihove odluke trebaju proizaći iz iskrene i istinske rasprave te konzultacija i dogovora.

Jedinstvenost sinode o sinodalnosti jest u tome što za razliku od prošlih sinoda, ovo nije jednomjesečna sinoda koja se bavi nekim posebnim pitanjima, nego dvogodišnji sinodalni proces u kojem je cijeli Božji narod pozvan od Boga da postane sinodalna Crkva. Sav je Božji narod pozvan i nitko ne smije biti ostavljen ili isključen. Svi zajedno koračamo, usred stvarnosti današnjega svijeta! Ne radi se samo o ispunjavanju određena upitnika, nego o prikupljanju plodova onoga što nam Duh Sveti govori ovdje i sada. Sinodalnost je poziv cijeloj Crkvi da se naš glas čuje. Možemo ići naprijed samo ako radimo i hodamo zajedno. Na sinodi se sluša glas svakoga jer Bog govori preko svakoga uključujući biskupe, svećenike, đakone, braću i sestre. Svi su pozvani na sudjelovanje i dijalog kroza sinodalni hod. To znači da svakoga člana Crkve treba slušati i pomoći jedni drugima da zajedno hodaju naprijed.

Govoriti jasno

Ima ljudi koji mogu govoriti javno bez straha. Nekome je javni govor u "opisu posla" (profesori, političari, svećenici itd.). Ima i onih koji se teško izražavaju javno. Čak i pred najboljim prijateljima oni se ne mogu otvoriti i ne mogu jasno izreći i artikulirati ono što nose u sebi.

Papina je želja da u sinodskom procesu svi govore hrabro, slobodno i istinito, kao braća i sestre. Iako sinodalni dijalog inzistira na otvorenu doprinosu svega naroda Božjega, ipak, i u govoru i u slušanju mora postojati dubok osjećaj hrabrosti i otvorenosti da čujemo, a onda i kažemo sve što Duh Sveti može nadahnuti.

Cilj Sinode jest pomoći svima kako bismo kročiti zajedno i kako bismo stvoriti atmosferu da se svakoga može čuti, ali i da svatko može i smije reći ono što osjeća u cilju izgradnje Crkve, Božje obitelji. U promišljanju o govoru valja nam odgovoriti na pitanje što nas potiče da govorimo jasno o vjeri, molitvi, Crkvi, Bogu tamo gdje jesmo, gdje živimo i radimo. Također, morali bismo bez straha reći što nas sputava u našem govoru o vjeri, duhovnosti, Isusu Kristu, sakramentima.

Papi Franji je osobito na srcu kako ohrabriti one koji su na rubu, na periferiji, da se ne osjećaju odbačenima, nego da se i njihov glas čuje.

Sinodalna Crkva želi biti upravo to: Crkva zajedničkoga hoda, osluškivanja, govora bez straha, jer svi imamo glas i želimo da nas se čuje. Jednako je važno i znati čuti drugoga. Samo ćemo tako moći pokazati svoju odgovornost i ispravno razumijevanje i sinodalnosti i svoga kršćanstva i Isusova načina odnosa i pristupa drugima.

Biskup Petar Palić

Crkva na kamenu