Crkva na kamenu

Dva mjeseca u liturgijskoj godini posvećena su Blaženoj Djevici Mariji: svibanj i listopad. Valja se podsjetiti kako je nastala najomiljenija molitva kršćana. Zasigurno je krunica Blaženoj Djevici Mariji najzastupljenija marijanska pobožnost, ako ne i uopće kao pobožnost, među vjernicima. Nastaje krajem 12. stoljeća. Širenju ove marijanske pobožnosti najviše su doprinijeli cisterciti (Ordo Cisterciensis osnovali su sv. Robert, sv. Alberic i sv. Stjepan /Etienne/). Zdušno su je promovirali i prosjački redovi (dominikanci i franjevci).

Pobožna tradicija navodi da je u 13. stoljeću bio običaj moliti 50 do 150 Zdravo Marijo popraćeno poklecanjem i prekidane molitvom Oče naš. Nepismenu puku nije preostajalo ništa drugo nego izgovarati molitve naučene napamet. Samo jedna zapisana molitva u Svetom Pismu, Oče naš, bila je sveopće poznata. Znači, molitve Oče naš i Vjerovanje u vjerničkoj praksi postojale su otprije. Ubrzo se u najkraćoj formi (Lk 1,26-38) proširio i Anđeoski pozdrav među vjernicima. Vjernički puk okupljen u različitim bratovštinama toga vremena molio je Psaltir Blažene Djevice Marije. Kako bi se olakšalo zajedničku molitvu korištena je krunica. Ranije se koristila u sličnim pobožnostima. Vjerojatno su prve krunice bile od konopa s čvorićima. Prvotno su se te krunice koristile kao pomoć za serije molitava. Kasnije krunica postaje nabožni predmet koji se s lakoćom proširio među vjernicima.

Kartuzijanac Henrik Kalkar (1328.-1408.) navodno je prvi koji je molitvu 150 Zdravo Marijo isprekidao na 15 desetica stavljajući iza svake desetice molitvu Oče naš.

Misteriji iz Isusova i Marijina života postaju sastavni dio krunice. Na taj se način razbijala monotonija prouzročena ponavljanjem, podsjećajući molitelje na temeljne članke kršćanske vjere. Kartuzijanski (cistercitski) prior Alfon želio je poučiti u molitvi mlađahna redovnika Dominika von Preussena (1384.-1460.). Poučavajući ga iznio mu je sljedeće iskustvo moljenja krunice: "Nema tako pokvarena čovjeka koji ne bi osjetio vidan popravak samo ako bi godinu dana molio krunicu." Suhoparno ponavljanje Zdravo Marijo isprekidano molitvom Oče naš cistercita Dominika niti je molitveno ispunjalo niti mu je održavalo sabranost. Početkom došašća 1409. godine odlučio je uz 50 Zdravo Marijo dodati promišljanja o Isusovu životu prije početka javnoga djelovanja, o Isusovu javnom djelovanju, Isusovoj muci i smrti te o Isusovu uskrsnuću i Marijinoj proslavi u nebu njezinim krunjenjem. Na ovakav način 15 otajstava dodavani su u sredinu molitve Zdravo Marijo ili na početku svake desetice: radosna, žalosna i slavna. Ovakva podjela na tri otajstva pripisuje se Alanu de la Roche († 1478.), a podjela otajstava iz Kristova života, kako je to ostalo više-manje neizmijenjeno do danas, pripisuje se Jakovu Sprengeru († 1496.). Prvi tekst krunice dali su tiskati dominikanci iz Ulma 1481. godine. Dominikanac Alberto da Castello pojednostavio je taj način moljenja krunice da bi bio lako pamtljiv. Papa Pijo V. (1566.-1572.) potvrdio je 1569. taj način molitve krunice. Ipak, ne može se sa sigurnošću govoriti na koji su način molili krunicu cisterciti, dominikanci i franjevci. Službeno je poznato da je Pijo V. nakon pobjede protiv Turaka kod Lepanta 7. listopada 1571. u sjećanje na taj događaj definirao Zdravo Marijo kao molitvu kako je mi danas molimo. Dominikanske bratovštine Svete krunice širile su molitvu krunice među vjernicima. Na poseban način širenju molitve krunice doprinio je dominikanac Alano de Rupe (1428.-1475.).

Potrebno je naglasiti da je krunica pobožnost koja je potekla iz puka a Crkva ju je kao takvu očuvala od bilo kakvih natruha. Molitva krunice poprima različite aspekte: trajna krunica, živa krunica, dječja krunica, krunica bolesnika. Papa Lav XIII. (1810.-1903.) enciklikama i apostolskim pismima na poseban način promovira molitvu krunice. Upravo zbog toga je prozvan "Papa krunice". Promotori molitve krunice su i pape Benedikt XV. (1914.-1920.), Pijo XI. (1922.-1939.), Pijo XII. (1939.-1958.), sv. Ivan XXIII. (1958.-1963.), sv. Pavao VI. (1963.-1978.), sv. Ivan Pavao II. (1978.-2005.).

Don Ivan Turudić

Crkva na kamenu