Crkva na kamenu

Pripremni dokument Biskupske sinode među deset tematskih jezgri koje valja produbiti u pripravi za Sinodu navodi i teme slavljenja i suodgovornosti u poslanju.

Dokument naglašava da je "Zajednički hod" moguć samo ako se temelji na zajedničkom slušanju Riječi i na slavljenju euharistije, te da je "sinodalnost u službi poslanja Crkve u kojoj su svi njezini članovi pozvani sudjelovati".

John Ronald Reuel Tolkien (1892.-1973.), autor Gospodara prstenova, napisao je svojim sinovima sljedeće: "Iz tame svoga života, toliko frustriran, stavljam pred vas jednu veliku stvar koju trebate voljeti na zemlji: Presveti Sakrament. Tamo ćete pronaći romantiku, slavu, čast, vjernost i pravi put svih svojih ljubavi na zemlji".

Tolkien je imao pravi osjećaj za ono što je sveti Ivan Pavao II. nazvao "euharistijsko čuđenje". To je nešto što bismo mi katolici trebali ponovo zapaliti u vlastitom duhovnom životu. Kako možemo ponovo zapaliti taj osjećaj u vlastitim župnim zajednicama?

Rutina doista može biti smrt za naše poštovanje nečega. Najozbiljniji rizik s kojim se izlažemo kao učenici jest da se toliko naviknemo na Euharistiju da je uzimamo zdravo za gotovo ili je čak banaliziramo.

Mi ne slavimo Euharistiju da bismo se zabavili. Ne radi se toliko o dobru propovjedniku ili dobro "organiziranoj" Misi. Krist je prisutan kada je homilija dosadna, kao što je prisutan kada je homilija posebno dirljiva i zanimljiva.

Dok je Gospodin prisutan među nama na mnogo načina, u Svetom Pismu, svojoj Crkvi i ljepoti stvaranja, Isusova prisutnost u Euharistiji način je na koji je Gospodin prisutan u jedinstvenu i najpotpunijem smislu. Zbog toga od svih sedam sakramenata Euharistiju nazivamo "Presvetim sakramentom". To je zato što to nije samo znak ili simbol, nego sam Krist prisutan u svom tijelu, krvi, duši i božanstvu, u obliku kruha i vina. Sigurno možemo reći, Euharistija nije nešto nego netko.

U evanđeljima susrećemo ovaj sakrament nagoviješten čudom umnažanja kruhova i potom, naravno, ustanovljen od Gospodina na Posljednjoj večeri. Pashalni stol toga Velikog četvrtka navečer postao je kršćanski oltar oko kojega se okuplja Crkva. Tada je Isus nad kruhom i vinom izrekao riječi koje će ih čudesno promijeniti u njegovo tijelo i krv. To je radnja koju svećenik nastavlja "činiti u spomen" na Isusa.

Crkva je tu promjenu nazvala "transsupstancijacijom". To znači da dok kruh i vino, njihova boja, težina, okus i oblik ostaju isti, nakon posvećenja njihova se tvar, odnosno bit mijenja, tj. ta se tvar kruha i vina pretvara u pravo tijelo i krv Kristovu. Ta "stvarna prisutnost" ostaje i nakon Mise. Zato tabernakul ima važno mjesto u našoj crkvi. Zato upaljeno "vječno svjetlo" nije ukras za crkvu, nego znak i podsjetnik da je u njoj prisutan Isus.

Upravo je zbog svoje neizmjerne ljubavi prema nama Gospodin Isus ustanovio ovaj sakrament. U molitvi Gospodinu, sveta Katarina Sijenska rekla je: "Ti si nam se potpuno darovao, kao hrana, da ne padnemo od umora tijekom našega hodočašća u ovom životu, nego da budemo utvrđeni Tobom - nebeskom hranom".

Kako su rani kršćani sve više cijenili stvarnu prisutnost našega Gospodina, Euharistija je bila čuvana u tabernakulu kako bi se mogla donijeti bolesnima i umirućima. Ljudi su također počeli doživljavati veliku utjehu što su imali priliku moliti, provoditi vrijeme u prisutnosti Gospodnjoj.

Ono što je Drugi vatikanski sabor rekao i govorio o liturgijskoj svijesti i praksi čini se da u potpunosti, barem na Zapadu, nije ostvareno. Tome u prilog govori i činjenica o sudjelovanju na euharistijskim slavljima u Europi, SAD-u i Australiji. Broj katolika koji redovito idu na Misu u tim dijelovima svijeta kreće se između 10 i 25 %. Stoga nije iznenađujuće da izniman broj onih koji se na Zapadu izjašnjavaju kao katolici imaju vrlo malo pojma što je zapravo Misa. Čak i za velik broj onih koji sudjeluju na Misi, liturgija ponekad predstavlja "kamen spoticanja" vjerske tematike.

Euharistija je središte našega života, jer je Isus Krist središte našega života. Stoga nam i ova Sinoda i teme koje ona predlaže za promišljanje žele pomoći da shvatimo bit i središte svoje vjere. Jer, iz slavlja Euharistije izvire i poslanje, a nema suodgovornosti u poslanju ukoliko nismo svjesni koja je naša polazišna i koja je naša odredišna točka.

Svaka krštena osoba pozvana je upotrijebiti svoje naravne i nadnaravne darove za sudjelovanje u životu i misionarskom poslanju Crkve.

Lothar Zenetti, njemački svećenik, dao je jednomu svomu tekstu naziv "Nedosljedno". U tom tekstu piše:

"Pitaj stotine katolika što je najvažnije u Crkvi - odgovorit će Misa!

Pitaj stotine katolika što je najvažnije u Misi - odgovorit će pretvorba!

Reci stotini katolika da je u Crkvi najvažnija pretvorba, promjena, oni će bijesno odgovoriti: ne, ne, sve treba ostati po starom!"

Neka nas Božji Duh trajno nadahnjuje da se po slavlju Euharistije sami mijenjamo, a učinimo i mi sami da se po našoj suodgovornosti u poslanju mijenja i sve oko nas.

 

Crkva na kamenu