Crkva na kamenu

Crkva je kroza svoju povijest često isticala važnost dostojanstva ljudske osobe i dostojanstvo imena, tj. čast. Dobar glas temeljno je pravo koje nitko ne smije protuzakonito povrijediti. Održavanje dobrog ugleda i glasa drugoga dužnost je samog subjekta. No ponajprije treba znati što je dobar glas (ugled)? Dobar glas je pozitivan sud koji netko uživa među onima koji ga poznaju o njegovu poštenju, moralu i vjeri. To je zapravo javno poštovanje koje netko ima prema nekoj osobi, bogatstvo velike moralne vrijednosti. To je ujedno i pravo koje ni pojedinci ni država ne mogu i ne smiju nezakonito povrijediti.

Na Drugom vatikanskom saboru Crkva je dala još veći doprinos u zaštiti ljudske osobe te su saborski oci željeli istaknuti važnost svake osobe, čovjeka kao slike Božje. Nauk Sabora na više mjesta, a osobito u dokumentu Gaudim et spes,ističe kako svatko ima pravo na dobar glas i zaštitu privatnoga života (GS, 26). Slijedeći taj nauk Sabora papa Ivan Pavao II. donosi normu u Zakonik o tomu kako bi zaštitio dostojanstvo osobe. Zakonik, iako trenutačno ne predviđa precizne odredbe u tom pogledu, u svakom slučaju navodi pravo svakoga na dobar glas i zaštitu povjerljivosti u privatnom životu. U kanonu 220., koji čini dio odredbi o pravima i obvezama svih vjernika, ističe se da "nikome nije dopušteno nezakonito naškoditi dobrom glasu koji netko ima, niti povrijediti pravo bilo koje osobe da štiti svoj intimitet". Crkva štiteći dobar glas osobe štiti ponajprije ljudsko dostojanstvo svake osobe koje neki žele ili mogu povrijediti. Osobito je to važno u situacijama kada se nekoga za nešto prijavljuje ili se traži istraga o nekome djelu ili zločinu. Kako se to može dogoditi, kako se dobar glas, ugled neke osobe može ozloglasiti? Ponajprije se u kanonu ističe riječ nezakonito. Naime, moralno i pravno je dopušteno navoditi mane, grijehe i zločine ljudi tj. barem u nekim aspektima - kada je u pitanju veće dobro ljudi, društva i Crkve i kada je nešto pravno dokazivo i zakonski određeno. Zato pravo na dobar glas nije apsolutno i neograničeno pravo: to pravo ustupa pred većim pravom dobra ljudi, građanskog društva, Crkve. No povrjeda tuđeg ugleda zabranjena je i kažnjava se samo kad je protupravno, nezakonito uzrokovana. Tako npr. kada vjernik, po utvrđenoj pravnoj proceduri, bude razriješen službe, isključen iz udruge, proglašen ekskomuniciranim, očito je da gubi i svoj ugled u društvu i među vjernicima. A ako je osoba nezakonito izgubila ugled zbog kleveta, ima pravo na povrat ugleda u društvu. Naime, čest je gubitak ugleda, dobroga glasa zbog lažnih prijava. Zato se nikoga ne smije oklevetati, lažno optužiti. Zakonik zabranjuje klevetu te se poziva na kan. 1390., gdje se propisno kažnjava lažna kleveta, kao i povrjeda ugleda. Klevetničko prijavljivanje kao i nezakonito narušavanje dobrog ugleda drugih uvijek su postupci za osudu, a često ozbiljno štetni. Tako prema kaznenim mjerama, u kanonu 1390. propisuje se: "§ 1. Tko lažno prijavi crkvenom poglavaru ispovjednika o kažnjivom djelu o kojem u kan. 1385. upada u zabranu unaprijed izrečenu i, ako je klerik, također u obustavu; § 2. Tko crkvenom poglavaru podnese drugu klevetničku prijavu o kažnjivom djelu, ili drukčije nezakonito povrijedi dobar glas drugoga, neka se kazni pravednom kaznom prema odredbi kan. 1336., §§ 2-4, kojoj se osim toga može dodati cenzura; § 3. Klevetnika se može također primorati da dadne primjerenu zadovoljštinu."

Ovdje se smatra lažnom optužbom optužba protiv nedužne osobe za zločin koji ta osoba nije počinila. Stoga se postavlja pitanje kazne za onoga koji je takvo nešto počinio. Naime, subjekt koji crkvenom poglavaru klevetnički prokazuje osobu, optužujući je za zločin, neko zlodjelo, sam čini zločin. Prema postojećim normama na osobe koje su nezakonito naštetile ugledu druge osobe i njezina glasa od Katoličke Crkve mogu se primijeniti različite crkvene kazne i zabrane. Optuženi, koji ima pravo štititi svoje dobro ime, može osim naknade za pretrpljenu štetu tražiti i pravičnu naknadu povrata ugleda i dobroga glasa. Treći paragraf ovoga kanona stoga predviđa da se klevetnika može primorati na nadoknadu štete koju je počinio prema dobrom ugledu drugih, uzrokovanu na bilo koji način, bilo kroz klevetu ili kroz nezakonito otkrivanje činjenica ili tajnih okolnosti. Kakve se kazne mogu primijeniti na takve osobe? Zakonik u svojim kaznenim mjerama napominje da su moguće određene crkvene kazne. Kaznama u Crkvi njezini članovi bivaju lišeni određenoga dobra, duhovnoga ili vremenitoga, ili dobra vremenitoga povezanog s duhovnim. Tako prema kanonu 1312. to su: 1. popravne kazne ili cenzure, koje se nabrajaju u kann. 1331.-1333.; 2. okajničke kazne o kojima se govori u kan. 1336.

Cenzurama se, a tu pripadaju izopćenje ili isključivanje iz vidljiva zajedništva Crkve (ekskomunikacija) i zabrana bogoslužja (interdikt), koje se mogu primijeniti na sve članove Crkve, i obustava crkvene vlasti ili službe (suspenzija), koje se primjenjuju samo na klerike a vjernici se lišavaju duhovnih dobara. Okajničkim kaznama članovi Crkve lišavaju se dobara vremenitih ili duhovnih. Okajničke se kazne uglavnom primjenjuju na klerike, i mogu biti različite, jer prema kanonu 1312., §2 "zakon može odrediti druge okajničke kazne koje vjernika lišavaju nekog duhovnog ili vremenitog dobra, a u skladu su s vrhunaravnom svrhom Crkve".

Don Pero Miličević