Crkva na kamenu

Iako još uvijek nije službeno započela predizborna kampanja uoči izbora koji su najavljeni za jesen 2010. god., prema onome što se dade zapaziti na medijskoj sceni, ona je svakako stvarno već poodavno započela. O pitanju političkih programa pojedinih stranaka i njihovih predstavnika neka se izjašnjavaju politolozi i drugi stručnjaci za to područje, a konačan odgovor na njega svakako će dati biračko tijelo. No, o nekim pojavama koje su već uočljive, a nema nikakve dvojbe da nikome ne će donijeti korist nego samo šte¬tu, a misli se prije svega na hrvatski, odnosno katolički dio društvene stvarnosti, treba progovoriti i katolički teolog.

Naročito je uočljiv kontinuitet nedostatka hrvatske sloge koji se vrlo dugo uočava na društvenoj sceni i nikako da mu dođe kraj. Naime, jedva da postoji neko područje, na kojemu bi se očitovao dogovor i zajedničko planiranje. Umjesto svojskoga promicanja zajedničkih narodnih i katoličkih interesa i potreba, vrlo često nekako u prvi plan izbijaju ambicije i interesi pojedinaca ili interesnih grupa. No, to možda i ne bi bilo na štetu kad skoro redovito iznošenje različitih stanovišta ne bi bilo popraćeno optužbama, ponekad i teškim, na račun onih koji drukčije misle.

Potrebna kritika ideja, zamisli i programa uvijek je dobrodošla radi njihova poboljšanja. Zdravo društvo i zrele osobe vrlo rado ih saslušaju, pa i prihvaćaju. Ali sve to nikako ne bi smjelo prijeći u moguće osobne animozitete ili, ne daj Bože, neprijateljstva, a i to se, na žalost, događa. Osim što nikako ne može biti prihvatljivo, posebice je to štetno kad se takve pojave očituju u statistički malim zajednicama jer dodatno slabi ionako malu društvenu snagu takvih grupa. A sadašnja hrvatska narodna i katolička vjerska zajednica u BiH ide upravo u tu kategoriju jer, prema zaključcima različitih analiza, njihova prisutnost izračunava se s nekih 15 postotaka od ukupnoga društvenog tijela.

Osobito bi bilo važno da katoličko svećenstvo ne upada u "jeftine" i ničim potkrijepljene šablone paušalnih polemika i podjela na dobre i loše Hrvate, vjerne i sumnjive katolike, političke Bosance ili političke Hercegovce, nostalgičare bivšega i one koji to nisu, slugane vlasti i slobodare. S druge strane, u nositeljima dobronamjerne kritike, kad se možda pojedinačno po¬jave ovakve stvari, jer grupnih i nema, ne bi se smjelo gledati protivnike jer oni to i nisu. A ni jedan dio, bez obzira o čemu se radi, nikada se ne bi smjelo poistovjećivati s cjelinom.

Neka vrsta "narogušenog" odnosa prema drukčijem skoro da je opća pojava. Naspram tomu, zapravo, naša je i narodna i katolička stvarnost mozaična. Kao što je takva i stvarnost svih drugih, ne samo na ovim područjima nego i uopće. I mudrost se sastoji ne samo u tome da se to uoči i analizira, nego i tolerantno prihvati, te pretvara u kreativno suradništo. To bismo, i kao narodna i kao crkvena zajednica, trebali učiti i primjenjivati. A ako to svedemo na primjer katoličkoga klera ili možda, ako je nekome tako draže, na primjer običnih vjernika, onda je istina da postoje samo katolički svećenici, odnosno katolički vjernici, u svoj mozaičnosti vlastite duhovnosti, pogleda, ideja. Svako drugo nazivlje, a ima ga - i to nekako sve češće!, i koje uglavnom završava kao etiketiranje pojedinaca ili grupa, zavičajnih ili unutarcrkvenih, običan je i neozbiljan pristup vrlo složenoj stvarnosti.

Svakako treba zapaziti također pojavu koja se sastoji u kontinuitetu nedovoljnoga nastojanja da se uočava, vrjednuje i javno afirmira dobro koje objektivno postoji na svim stranama. Ponekad je podlijeganje toj napasti vidljivo i u crkvenim redovima također. Nekako kao da se uopće nije svjesno koliko je snažna povezujuća snaga afirmacije dobra koje su drugi učinili - i društvena i unutarcrkvena snaga. A toliki su primjeri dobra, kako u prošlosti tako i u novije vrijeme, no nekako kao da za njih nema ni volje, mjesta ni prostora. A jedna od najgorih mogućih moralnih zabluda u kršćanstvu jest šutnja o dobroti drugoga.

Kršćanstvo i Crkva poslani su propovijedati u svakom vremenu, ali i u svakom društvenom uređenju i sustavu. Svako vrijeme, svako društvo i svaki politički sustav jesu mjesta kršćanskoga poslanja, ali na način da se kršćanstvo ni s jednim ne poistovjećuje. Tako je evangelizacija, odnosno unošenje kršćanskih načela i vrjednota u društvo i u konkretne ljudske živote, tim veći zahtjev što ie napast podjela izraženija. .

Piše: dr. Tomo Vukšić
Crkva na kamenu