Crkva na kamenu

Strpljen-spašen! Zar to nismo bezbroj puta čuli, rekli?! Sve više i više postajemo alergični na čekanja prijevoznih sredstava, posebice taksija, autobusa, vlaka, a sve manje i manje imamo strpljenja čekati prijatelja ili dragu osobu dok nazove ili dođe po nas. Ludimo dok čekamo odgovor na poslanu poruku/e-mail ili poziv za posao. Mi smo bića koja čekaju: čekamo početak/kraj školske godine, čekamo druge, čekamo dobitak na igrama na sreću koje nismo ni igrali/uplatili, čekamo bolje dane, čekamo da nam se ljubav dogodi, čekamo ručak, čekamo povišicu plaće, čekamo kad će snijeg/kiša pasti, čekamo ljetni/zimski odmor, čekamo početak/kraj sezone, čekamo početak/kraj svete Mise, čekamo prinovu u obitelji, čekamo kad će nam voljena osoba izaći iz bolnice, čekamo termin za pregled ili kontrolu, čekamo da nam se netko javi, čekamo oprost, čekamo prestanak rata, čekamo početak/kraj utakmice, čekamo da dijete naraste, čekamo - slobodno se nadoveži. Čekamo nagradu za svoj trud, ali "kajmak" pokupi netko drugi. Čekamo unapređenje na poslu, a dobijemo otkaz. Zato se divimo ljudima koji su strpljivi, koji znaju čekati. U nadi, protiv svake nade. Na žalost, živimo u vremenu kad je čekanje - luksuz. Nemamo vremena čekati. A stalno nešto čekamo. I jednostavno ne volimo čekati.

Teško je biti strpljiv, jer sve želimo odmah. Ovaj čas. Ni sekunde više. Kako se osjećamo kad nas netko jednostavno natjera čekati? Poziv: "Vi ste na čekanju, molimo strpite se." Kako vam ovo zvuči? Frustrirajuće, zar ne. A život nas uči strpljenju. Ono što zaslužujemo doći će u pravi trenutak. Najbolju školu života imamo u prirodi u kojoj živimo. Ona ne poznaje žurbu. Ako si nešto posadio ili posijao, ne možeš ubrzati rast. Što više "napredujemo", to ćemo više čekati, a sve manje ćemo imati vremena za to. Prije je bilo dovoljno natočiti gorivo za minut-dva i vozimo dalje, a sada treba imati vremena na raspolaganju kako bismo mogli napuniti električni automobil. Ali, sve u svoje vrijeme, odnosno sve ima svoju cijenu. Ili, kako veli knjiga Propovjednikova: "Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog" (Prop 3,1-2). Onaj tko zna čekati, sposoban je živjeti u nadi. Tko ne zna čekati, on je sposoban upropastiti i više nego što je svjestan.

Kažu kako je neki čovjek svoju malu njivu dobro pripremio, uzorao i zasijao. Čudio se što prvih nekoliko tjedana sjeme tako sporo niče dok je kod svoga susjeda vidio već jake zelene klasove. Iz dana u dan postajao je sve nestrpljiviji. Od brige nije mogao ni spavati. Napokon smisli bezumnu ideju. Otrča na svoju njivu i započe male, nježne vlati povlačiti prema gore. To bijaše, naravno, mučan posao. Kad je konačno bio gotov, krene kući. Susretne putem susjeda i pohvali se kako je pomogao svome žitu rasti. Znatiželjnici otrčaše na njivu. Vidješe sve uništeno i uvenulo. I još dugo su u tom selu ismijavali čovjeka koji nije znao čekati.

Postavlja se pitanje: znamo li čekati? Naše svakodnevno čekanje mnogih stvari ili događaja možemo gledati i kroz duhovnu prizmu čekanja i iščekivanja. Na duhovnom planu čekamo da nas zahvati Božja ljubav pa da se konačno ispovjedimo, da svoju vjeru istinski svjedočimo i živimo. Čekamo pogodan trenutak reći bratu koji nas je uvrijedio - oprosti. Trudimo se jedni druge ne mrziti, ne ogovarati, raditi na sebi kako ne bismo bili zavidni jedni drugima, da znademo prihvatiti druge upravo onakve kakvi jesu. Koliko god smo nestrpljivi, ipak čekamo. Jednostavno, treba znati čekati. Zanimljivo je promatrati ljude koji čekaju. Jedni (čitaj najveći broj) su "na mobitelu", dok drugi čitaju knjigu. Jedni razgovaraju, dok drugi grizu nokte. Jedni spavaju, dok drugi mole. Svatko izabere ono što mu najviše i najbolje odgovara dok čeka. Sve te radnje imaju isti korijen - čekanje - koje nekoga izluđuje, a nekoga smiruje. Na kraju krajeva, zar ne leži opasnost u činjenici da zaboravljamo u čemu je uopće svrha nekog čekanja. Jer, to je mnogo važnija stvar nego što nam se čini.

Vrijeme u koje smo zakoračili, vrijeme došašća, pomaže nam vratiti se smislu čekanja. Dok čekamo u nekomu redu: banka, trgovina, semafor - to je, obično, pasivno čekanje, nekada i dosadno pa čak i pravi primjer gubljenja vremena. Za razliku od toga čekanja, imamo aktivno čekanje. Dok čekamo na voljenu osobu to je vrijeme pripreme kako ju dočekati. Osim (ne)potrebnog spremanja, na što potrošimo najviše vremena - što inače pripremamo? Pripremamo svoja srca za susret. Trudimo se svaku pojedinost pretvoriti u poruku ljubavi i dobrodošlice za dragu osobu koju iščekujemo. Zar se to sve isto ne odnosi i na proslavu rođendana Isusa Krista. Bojim se napisati da će biti više vremena posvećenoga kupovanju darova, a ne darivanju srca. Nije li istinska čežnja našega srca upravo biti bolji i plemenitiji ljudi? Nije isto čekanje: s vjerom i bez vjere. Čekanje uključuje i nadu. Kad ne bi bilo nade, uzalud bi bilo i čekanje. Zato želimo da se Isus rodi u našim srcima, želimo da svakodnevno dolazi u naš život čineći nas navjestiteljima boljega i ljepšega (su)života. Zar nije Božić uvijek u srcu čovjeka koji u njemu nosi Boga!?

Ne čekajmo pogodno vrijeme biti bolji ljudi - ne će to vrijeme samo doći. Ne čekajmo "veliku ispovijed" kako bi se na brzinu ispovjedili - jer ne ćemo ništa u životu promijeniti. Ne čekajmo "sunčano vrijeme" poći u crkvu - jer uvijek će nešto "na taj dan" drugo iskrsnuti. Ne čekajmo posljednje dane života kako bi se "nesvjesno" pripremili za Susret - jer bojim se da do njega ne će doći! Mi čekamo Boga, ali ne zaboravimo da čeka i On nas! Zapamtimo, nije ovo ravnodušno čekanje niti smije biti, jer nas Onaj koga iščekujemo ne ostavlja ravnodušnim. Pođimo ususret! Vjerujmo u susret! Ne gubimo nadu za susret! I ne zaboravimo ljubiti Onoga koga čekamo! Tako će radost čekanja biti kraća a susret draži.  (www.cnak.ba)