Crkva na kamenu

Isus javno djelovanje započinje pozivom: "Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko" (Mt 4,17). Otkupiteljev poziv na početku njegova javnog djelovanja jest ozbiljan i trajan poziv ljudima svih vremena. Kršćanima se može činiti suvišnim ovaj poziv jer krštenjem smo se već obratili i ušli u proces ostvarivanja vlastita spasenja. S druge pak strane može se činiti da Isusove riječi suvremenom kršćaninu zvuče samo kao fraza a ponekad i kao pomodarstvo određenoga trenutka. Zanimljivo je primijetiti da je poziv upućen neposredno nakon Isusova boravka u pustinji i trostrukoga napastovanja.

Potrebno je poći od činjenice da suvremeni kršćanin živi u vremenu već da ali ne još u potpunosti ostvarenoga kraljevstva nebeskog. Zato i jest u neprestanoj borbi sa zlom koje nastoji da sve stvoreno prisvoji sebi iako mu ni po čemu ne pripada. U čovjeku napasnik zavođenjem traži suradnika za ostvarivanje njegova plana: ovozemaljska odvojenost od Boga koja u vječnosti postaje trajna. Zbog toga je Isusov poziv na obraćenje itekako aktualan u kršćanskom životu. To je poziv na slobodu. Zato nas i naziva prijateljima a ne robovima ili slugama (usp. Iv 15,15).

Kako bismo bolje razumjeli Isusov poziv, potrebno je razumjeti riječi obratiti se i kraljevstvo nebesko.

Obratiti se

Glagol obratiti se označuje promjenu iz nečega u nešto ili iz nekoga u nešto tj. da se u vjeri ili mišljenju pretvori u drugačije. U drugom značenju može se odnositi na uspostavljanje kontakta s nekim ili oslovljavati nekoga.

Obraćenje zahtjeva promjenu života, smjer kretanja, način postojanja... U kršćanskom poimanju potrebno se okrenuti od zla k dobru, od Sotone k Bogu, od Boga kojega sam doživljavao kao objekt k Bogu subjektu-osobi. Nije toliko potrebno da mi o Njemu govorimo kad je On o sebi već sve rekao u Sinu nego je potrebno da ga počnemo pozorno slušati i da mu odgovaramo. Tako naša molitva postaje dvosmjerna: slušati Ga i govoriti Mu. Zato molitva na neki način jest i nije pokora ili jedna od pokorničkih djela. Razgovor s nekim koga se voli nije poteškoća ili kako kažemo pokora. Ali i jest pokora jer upravo zbog svladavanja vlastitog ega potrebno je postati svjestan sebe i svojih pogrješaka za koje se treba pokajati, ispričati i pokušati nadoknaditi prouzročenu štetu.

Taj prvi iskorak u obraćenju kroz molitvu, koja mijenja a ne služi za što kvalitetnije provođenje slobodnoga vremena, jest početak obraćenja. U tom molitvenom iskoraku može nam poslužiti i čitanje Svetoga Pisma koje našem razumu pomaže upoznavati Ga. Molitva i čitanje jesu način i mjesto susreta s Njim koje nadilazi naše materijalne ograničenosti upoznavanja, spoznavanja i rasta u ljubavi.

Iskorak koji slijedi jest da gledajući Njega vidimo sebe, njegova sina ili kćer. U Njemu prepoznajemo sve što jesmo a nismo trebali biti i sve što nismo a trebamo biti. Ta svijest da smo nasjeli na sotoninu prijevaru te se udaljili od Njega, i koliko god se ta daljina nama činila velikom, nismo nikad toliko daleko da Mu se ne možemo vratiti. Taj molitveni trenutak promatranja Njega i u Njemu gledanja sebe što nismo i što smo izgubili a možemo biti i imati jest odlučujući u obraćenju. Tada se donosi odluka o ustrajanju ili odustajanju.

Svijest o vlastitoj grješnosti koju ne opravdavamo nego prepuštamo Njemu da nas opravda vodi prema iskrenom kajanju, želji i namjeri da se grijehu više ne vraća. Njegov poziv na obraćenje jest poziv na savršenost i svetost: "Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!" (Lev 19,1). Svetost znači biti odvojen, izdvojen od nekoga ili nečega za nešto. Čovjekovo stanje do pada u istočni grijeh označeno je skladom između čovjeka, Boga i svega stvorenoga. Nesklad i udaljavanje od Stvoritelja započinje upravo sotoninom prijevarom i čovjekovim slobodnim pristankom. Od toga trenutka započinje čovjekova borba da se izdvoji, odvoji od prianjanja uza zlo kako bi povratio iskonsko zajedništvo sa Stvoriteljem. Njegov, Božji napor u tom procesu ostvarit će se u utjelovljenju, boravku među ljudima, muci, smrti i uskrsnuću. Čovjekova nemoć da sam povrati sklad i zajedništvo ukazuju da je u borbi s bićima koja su jača od čovjeka. Šteta koju je svemu stvorenom nanio istočni grijeh zahtijeva Božju intervenciju, sudjelovanje samoga Boga koji ljubi sve stvoreno te u svome sinu Isusu Kristu obnovi sve stvoreno. Obnovljeni i osposobljeni možemo ostvariti puninu zajedništva - svetost.

Kraljevstvo nebesko

U Novom Zavjetu izraz "Božje kraljevstvo" pojavljuje se 122 puta od čega se 99 puta pojavljuje u sinoptičkim evanđeljima, a od tih 99 njih 90 izgovorio je sam Isus. Tamo gdje Marko i Luka govore o "kraljevstvu Božjem", Matej govori o "kraljevstvu nebeskom". Značenje je isto ali kad Matej koristi izraz "kraljevstvo nebesko", poštuje židovsko jezično pravilo da se Božje ime i sam pojam Bog iz strahopoštovanje ne rabi nego se o njemu govori samo opisno. Pojam "nebo" opisno govori o Bogu. Govor o "kraljevstvu nebeskom" ili o "Božjem kraljevstvu" jest govor o Bogu koji osobno djeluje.

U židovskoj jezičnoj uporabi pojam "kraljevstvo" ne odnosi se na administrativnu jedinicu nego na aktivnu stvarnost tj. vladanje, upravljanje.

Na temelju toga zaključujemo da je Isusov govor o "Božjem kraljevstvu" ili "kraljevstvu nebeskom" govor o Božjem vladanju, o Božjoj životnoj moći nad svijetom. Isusov navještaj "Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko" (Mt 4,17) možemo shvatiti kao "Približio nam se Bog". Isus ne govori o onostranom nego o onome što Bog čini i što će učiniti ovdje na zemlji.

"Kraljevstvo nebesko" ili "Božje kraljevstvo" obećano je siromasima. Ono je usko povezano s pokorom. Evanđelist Marko to lijepo povezuje: "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!" (Mk 1,15). Iako je grčka riječ metanoeite prevedena s obratite se, ona izvorno znači činite pokoru. Činiti pokoru tj. obratiti se označuje životni zaokret od Zloga k Bogu jer Bog nam izlazi ususret, on je tu, u našoj blizini. I to ne po znakovima nego osobno. Zato "kraljevstvo nebesko" jest Isus Krist. Zato materijalni pokornički čini jesu samo odraz, slika čovjekova raspoloženja i stanja duha pred Bogom. To stanje jest siromah duhom. Onaj koji je duboko svjestan da sve što on, čovjek, jest upravo je tako jer On, Bog stvoritelj i otkupitelj, tako iz ljubavi hoće.

Naše vrijeme je vrijeme plodonosna susreta s Bogom. Taj susret je osobni. I u tom susretu vidimo sebe što jesmo i što nismo a trebali bismo biti. Nužno u nama prouzrokuje želju za ostavljanjem dosadašnjega načina života i okretanja, obraćanja k Bogu koji nam se daje. Proces je to koji je u korizmenom hodu posebno naglašen jer pratimo Isusa, ne samo u sjećanju na povijesni događaj, nego u konkretnom suvremenom sakramentalnom događanju Euharistije cijele liturgijske godine, kroz njegovo utjelovljenje, javno djelovanje, muku, smrt, uskrsnuće i uzašašće.