Crkva na kamenu

Piše: Viktor Zubac / Crkva na kamenu

Od početka čovječanstva pitanje bolesti i patnje stoji pred ljudima kao golema nepoznanica. Čovjek bi ga najradije izbjegao koliko je to god moguće, ali ako je već pogođen, razmišlja i pokušava naći objašnjenje. Mnoge su povijesne kulture na to pitanje razvile vlastito viđenje odgovora, a u Bibliji se ono evolutivno primjećuje kroz iskustva starozavjetnih patnika, ali i u dijelovima gdje se pokušavaju protumačiti razlozi patnje nevinih. Ipak, prije pojave Sina Božjega nijedan od ponuđenih odgovora nije dovoljno temeljito zahvatio misterij čovjekova trpljenja. Isusov odgovor nije teorija ili objašnjenje, nego aktivan postupak bez raskoraka između riječi i djelâ. Često u riziku od pogrješna shvaćanja i inkriminacije.

U službi riječi Pete nedjelje kroz godinu Crkva je istaknula čovjekovu patnju i bol kao sudbonosne stvarnosti neraskidivo povezane s navještajem Radosne vijesti. Prvo čitanje s Jobovom jadikovkom zbog vlastite patnje i Pavlova poslanica braći u Korintu o trpljenju radi pravednosti i evanđelja, nalaze otkrivenje i potvrdu u Markovu izvješću o Isusovu boravku u Kafarnaumu (1,29-39). Nakon što je utvrdio kako je narod bio oduševljen Isusovom riječju, Evanđelist ga sada želi predstaviti kao moćna iscjelitelja. Pred njega dolazi mnoštvo bolesnika, a on k jednoj, izrijekom spomenutoj bolesnici u kući za koju su mu kazali. Uputa je to svakom vjerniku: Isus koji nema svoje kuće, može se naseliti u tvojoj i mojoj.

Izliječeni služitelj

Ulaskom u Šimunovu i Andrijinu kuću, Isus vidi bolest koja tamo prebiva. Punica je Petrova u ognjici. Gospodin je uzima za ruku i podiže, te ona ustaje posluživati. Kada primimo Isusa u svoj dom, u svoj osobni životni prostor, On najprije opaža i iscjeljuje bolest. Time se otvara prostor za oduševljeno i radosno služenje kao odgovor na Isusovu pozornost, blizinu i ozdravljenje. Onaj koji tako daje odgovor, ustao je na put nade. On uspravno i ponosno hodi i podiže vrijednosti danima koji su duši teški, ne pada kada izdaja život čini bolnim, kada grijeh satire i daje gorak okus postojanju.

Iako je izvješće o ozdravljenju Petrove punice Marko mnogo sažetije opisao od egzorcizma u kafarnaumskoj sinagogi, ipak se u njemu može prepoznati još jedna karakteristika Isusa koji iscjeljuje. Prvi spomen njegovih riječi u Markovu evanđelju (1,15) poziv je na vjerovanje koje se nedugo zatim ostvaruje u pozivu prvih učenika. Oni koji su s njim tada stječu posve novo iskustvo: njegova riječ istjeruje zloduha. U ovoj zgodi otkriva se dohodište procesa izlječenja - ozdravljenica počinje služiti. Isusova blizina raskida, dakle, i fizičke i duhovne spone uvjeta za normalan život. Evanđelist u toj postupnosti otkrivanja uspostavlja hodogram učeničkoga iskustva: vjerovati - vidjeti - iskusiti - služiti. Kao što je razvidno iz primjera ozdravljenice, završni stupanj osposobljuje učenika za služenje koje nije usmjereno samo prema dobročinitelju, nego prema svima prisutnima koji svjedoče. Onaj komu je život izmicao iz ruku, sada podupire i obnavlja život drugih. A Isusova moć ne ograničava se samo na život pojedinca, nego djeluje prema okupljenoj masi u kojoj će mnogi i od raznih bolesti ozdravljati.

Isusovi iscjeliteljski zahvati jesu dio njegova djelovanja, ali nisu njegova glavna briga što se jednostavno može zaključiti iz završnoga dijela odlomka. Ipak, po njima je Učitelj uzdrmao i nadišao postojeće društvene i religiozne norme. Nije se uspio zamisliti, a još manje zabilježiti sličan slučaj ugledna proroka koji izvan svoga doma dotiče rukom ženu i dopušta joj da ga poslužuje. I to u dan subotnji. Upravo stoga Marko posebnu pozornost posvećuje Isusovim čudotvorstvima orijentiranim prema potrebitima koje u biblijskom smislu prepoznajemo kao siromahe.

Molitva u samoći

Nakon subotnjega zalaska sunca nagrnu pred Isusa mnoštvo bolesnih i opsjednutih. Ozdravljenje jednoga privlači pozornost drugih koji žele biti zdravi, koji vapiju za lijekom i ozdraviteljem. Svi sada Isusa traže i on postaje središte zanimanja cijeloga mjesta. Marko bilježi da on ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali. Postoji govor koji nije dobrodošao, ni Isusu ni drugima. Postoji, vjerojatno, opasna zamka da se govor o Isusu pretvori u znanje koje bi htjelo nad njim imati moć. Onaj koji ne dopušta govoriti onima koji moraju slušati pokazuje tko ima stvarnu moć. Isus ne želi da za njega svjedoče demoni koji dobro poznaju što sve u ime Očevo može i želi činiti. Ljudi razmišljanjem o Božjim spasenjskim djelima moraju sami proniknuti u smisao Isusova djelovanja. Stvarna moć je u rukama onoga koji može i govoriti i šutjeti. I kada šuti djeluje, a djelotvornom šutnjom nadvladava sve povijesne nejasnoće.

Nasuprot očekivanju, Isus zbog čuda koje učini i oduševljenja mnoštva ne koristi priliku pridobiti ljude za sebe, nego se povlači na molitvu u osamu. On ne želi da se njegovo poslanje shvati kao uloga službenog iscjelitelja te stoga poučava učenike da trebaju poći i u druga mjesta kako bi i tamo propovijedao. Naviještati novost kraljevstva Božjega u svjetlu dana otkriva cilj njegova poslanja. Ozdravljenja bolesnika i izgoni zloduha vode u istome smjeru kao znakovi spasenja koje Bog daruje ljudima. Promatrani samo kao čudesni događaji, u sebi nose opasnost navezanosti na izvanjsku formu uklanjanja zemaljskih muka i neposrednoga zaborava razmišljati o njima u dubljem smislu Božjih spasenjskih namjera. Voditi se valom narodnoga oduševljenja, za Isusa je više od napasti. On traži samoću, kao nakon krštenja i prije svih važnih događaja koje kao Božji sin poduzima u povijesti spasenja. U molitvi promišlja i brzom odlukom prekida svoj boravak u onom gradu.

Za Isusa molitva nije obveza koju mora izvršiti ili možda izričaj njegove osobnosti koja je takvoj vrsti izlaska iz sebe sklona. Molitva je za njega puno više od toga, ona je on sam, njegovo jedinstvo s Ocem u Duhu. Po toj duhovnoj samoći Isus nas poučava da u molitvi nikada nismo sami. Iako sami nismo molitva kao što je on, po njoj postajemo ono što još nismo. U njoj pronalazimo sebe u Bogu, a onaj tko ne moli, ne pronalazi ništa i osamljen je koliko je god okružen mrežom različitih odnosa.

Oslobođeni čovjek

Svi te traže. Svijet je gladan i žedan Boga. Galileja svijeta je prostor prepun ojađenih i izgubljenih ljudi, materijalne bijede u pustinji i pustinje osamljenosti u metropolama blagostanja. Među njima smo i mi kao Kristovi sljedbenici poslani propovijedati i za to koristiti svaku prigodu. Često je za to potrebno samo malo riječi, a ponekad ni jedna jedina. Opasno je i pomisliti da za to nismo sposobni ili da je to posebna zadaća onih koji su se odlučili izbližega slijediti Krista, sakramentalno ili zavjetno. Svjetlo kojim kršćanin u svijetu svijetli ne može se sakriti, a ako ne svijetli, onda i nije kršćanin.

Preko naše ispružene ruke, Bog i danas mnoge ustaje, a preko njihova služenja postajemo jedni drugima bližnji. Po našoj blizini i solidarnosti Bog nevoljniku udahnjuje nesagledivu strpljivost da može krenuti iznova, a svoju patnju okrenuti u radost. Možda nikada ne ćemo biti sposobni nekoga čudesno ozdraviti, još manje zloduha istjerati, ali ćemo uvijek ostati sposobni za čudo služenja, a po njemu će nam svitati vrijeme suosjećanja. I nikada ne ćemo biti sami. U trenutku kada ispružimo ili primimo nečiju ruku i dodir pun poštovanja, upravo tada počinjemo ozdravljati i ustajati jači.

Biti učitelj života, ruka koja podiže, biti kršćanin nije jednostavno i lako. Ne poznavati mlakost i kompromise sa svijetom što bi zadatak učinilo mnogo lakšim. Ipak je moguće, unatoč tomu što u sebi osjećamo groznice bolesti i demonski glas koji želi vikati, što osjećamo strah da ne ćemo moći izdržati i na kraju uspjeti. To i jest jedna od tajni ljudskoga postojanja. Slab u sebi može nositi snagu, pa čak i umirući u sebi nositi život Isusov (usp. 2 Kor 4,10-13). Nakon što Učitelj pruži svoju ruku, slab učenik odmah može pružiti svoju i početi posluživati. I takav život življen za Boga te iz ljubavi prema Bogu darovan za bližnje pokazat će se kao jedini istinski život. Život koji nema samo obličje života i koji ne će prestati u raspadanju. Po njemu ćemo biti oslobođeni i naći ćemo lijek dušama svojim.