Crkva na kamenu

Pred smrću svaki čovjek zastane, protrne i samo promišljanje pred pitanjem što nakon smrti ostavlja ga bez daha. Mudri ljudi pokušavali su nad otvorenim grobom svoga postojanja ponuditi odgovor sebi i drugima. Na temelju ljudske spoznaje sve su to bili pokušaji odgovaranja na pitanje što nakon smrti. Predivne misli pretočene u pisanu riječ nastale su u promišljanjima o smrti i što je nakon smrti.

Drugi su pred smrću istražili mogućnosti kako je pobijediti tj. barem produljiti ovozemaljski život. Čini se da je suvremeni čovjek pod utjecajem raznih filozofija, ideja i znanosti skloniji tražiti odgovor na pitanje o smrti u produljenju ovozemaljskoga postojanja ili čak u pobijedi smrti na način da se ostvari besmrtno postojanje ovdje, sad i ovako kako nam je to poznato.

Suvremeni deklarirani kršćanin podrazumijeva da u Kristu ima odgovor na pitanje što je nakon smrti. Istini za volju, smatram, da je upravo to deklarativno papagajsko ponavljanje iskaza u Kristovo uskrsnuće jedan od razloga što se Europa dekristijanizira i sve više postaje poganska. Sakramentalizacija na temelju životne dobi a ne spremnosti i uvjerenoj vjeri ne doprinosi kršćanskoj postojanosti. Unatoč znakovima rastuće dekristijanizacije u nama susjednoj Hrvatskoj vjerujemo, a neki se nadaju, da s vjernicima naše Hercegovine ne će biti isti slučaj kao što je to na tom bezbožnom Zapadu. Samouvjerenost je dobra ali i opasna u pretjeranim količinama. Nije pitanje hoće li nam se dogoditi dekristijanizacija u korist poganštine nego je pitanje kad će se dogoditi.

Naši napori

Potrebno je napomenuti da Crkva u Europi pokušava pronaći odgovore na napuštanjâ krila Crkve. Povijest Crkve pamti da je uvijek bilo onih koji su odbacivali Krista i Crkvu. To nije ništa novo. Različiti su razlozi odbacivanja Krista i Crkve. Čini se da je odustajanje od Krista i Crkve danas u većem broju nego što se to događalo nekada prije. Traže se razlozi takvu ponašanju. Neki od tih razloga konstantno se navode u medijima, neki dobronamjerno a neki likujući. Crkva izgovarajući kolektivni mea culpa priznaje grijehe svojih članova i propuste koji su pri tome učinjeni na štetu slabijih. Može se i treba se Crkva, i kao institucija i kao zajednica, suočavati s grijesima svojih pastira i vjernika, kako istaknutih tako i manje utjecajnih članova. Može se i treba svijet zgražati nad tim grijesima. Može i treba se pozivati žrtve bilo koje vrste da progovore o zlu koje im se činilo zloupotrebljavajući i Boga i Crkvu. Je li sve to dovoljno da Crkva zadrži sve one koji kažu i čak se trude biti vjernicima? Treba li se Crkva uopće truditi da ih zadrži? Ili se samo traži razlog da se Boga ostavi a vraga prihvati?

Pastoralna inovativnost ide od navještaja do povlađivanja trendovima življenja. Često je to mješavina tradicionalnih i modernih sredstava. Na različite načine kršćani postaju aktivisti koji se trude riješiti ovozemne posljedice prisutnosti zla u svijetu. Taj trud se očituje bilo učinkovitim djelovanjem bilo priopćenjima. Pastoralni djelatnici nastoje pronaći nove načine aktualiziranja Radosne vijesti. I kao u valovima diljem ovoga planeta i u vremenu uoči se učinkovitost. Dolaskom novoga župnika ili novoga kapelana u župu osjeti se njihova angažiranost, žar. Imenovanje novoga (nad)biskupa izazove divljenje i protivljenje utemeljeno na osobnim procjenama, očekivanjima i prohtjevima vjernika i klerika. Različiti pokreti i udruge zablistaju u svome djelovanju kao kometi u tamnoj noći. Ali ostavlja nas bez teksta sama pomisao da Evanđelje više nije interesantno, aktualno i životvorno. I ako je tako, je li to zbilja istina? Ili je s ljudske strane samo riječ o indiferentizmu?

Unatoč svemu čovjek traži vječnost, besmrtnost, jednom riječju - besmrtno postojanje. I onako nekad svjesno a nekad podsvjesno čovjek nastoji svoje postojanje pretočiti u svoje potomstvo ili u neki trajniji "spomenik" koji će ga nadživjeti na ovoj zemlji i svjedočiti o njegovu postojanju makar u sjećanju. Tu čovjek doživljava neuspjeh i razočaranje. Pred njim se otvara bezdan nepostojanja u smrti. Čovjekovo traženje postojanja izvan Onoga koji jest beskorisno je i uzaludno.

Božji napori

Svaki čovjek teži za ljubavlju. "[...] ljubav zahtjeva beskonačnost, neuništivost, još više, ona jest u neku ruku krik za beskonačnošću. No ovo znači i to da je ovaj njezin krik neispunjiv, da ona zahtijeva beskonačnost, ali da je ne može i dati; traži vječnost, ali da je, zapravo, prožeta svijetom smrti, njegovom samoćom i razaralačkom snagom. Tek odatle možemo razumjeti što znači 'uskrsnuće'. Ljubav jest jača od smrti. To je suština uskrsnuća", pisao je davne 1968. Joseph Ratzinger, blagopokojni papa Benedikt XVI., u knjizi Uvod u kršćanstvo.

Odgovor na ljudska misaona i djelujuća lutanja kroz povijest nužno dovode do Sinaja i odgovora Ja jesam. Upravo u susretu s Ja jesam čovjek milosno tj. nezasluženo dobiva odgovor na zastrašujuće pitanje što nakon smrti. Ja jesam utjelovio se i bio nama u svemu jednak osim u grijehu. Do te mjere nama jednak da je iskusio i bol i patnju i smrt kao svaki čovjek. Jedini On, Ja jesam, Isus Krist prošavši kroz smrt stao je pred ljude i pokazao kakvo je stanje nakon smrti, koja je naša budućnost nakon smrti. Takvo što nismo zaslužili, to je milost. Dar ljubavi. I zato ljubav nije samo jaka kao smrt (Pj 8,6) nego je jača od smrti. Unatoč silnoj ljudskoj želji da iz ljubavi obiteljsko i bilo koje zajedništvo učini vječnim, besmrtnim, to ostaje samo na razini želje. Jedino Ja jesam koji je Ljubav može naše postojanje učiniti besmrtnim. Od stvaranja do otkupljenja, od otkupljenja do Njegova drugog dolaska Ljubav je iz ljubavi omogućila čovjeku besmrtnost. Ta naša besmrtnost ovisi i o našem je li i kako ljubimo. On ljubi ali naš odgovor određuje našu besmrtnost, našu vječnost, s Njim ili bez Njega. Naš ovozemaljski život određuje naše stanje u vječnome životu.

Uskrsli svojim pojavkom nakon smrti otvara besmrtnost dokazavši je samim sobom jer On je Ja jesam. Gledati Uskrsloga, vjerovati svjedocima Uskrsloga znači primiti "Mir vama" (Lk 24,36; Iv 20,19). Sva ljudska pitanja o smislu postojanja odgovor dobivaju u Uskrslom. Vjerovati Njemu i njegovim svjedocima znači imati mir. Mir koji nam On daje nije mir što ga svijet daje (usp. Iv 14,27) i zato se kršćanin smrti ne boji nego joj pjeva: "Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o, kada ću doći i lice Božje gledati?" (Ps 42,3).

Evanđelje tj. Krist aktualan je, interesantan i životvoran jučer, danas i sutra. Pouzdavanje u ljudske sposobnosti davno je kao takvo nazvano prokletstvom: "Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom i čije se srce od Jahve odvraća" (Jr 17,5). Povijest je puna brodoloma postojanja ljudi koji su se pouzdavali u sebe ili u druge i u ljudska postignuća. Vjera u Krista uskrsloga najveće bezdane besmislâ premošćuje nudeći puninu postojanja u beskonačnosti. Oni koji su Mu povjerovali pred najvećim teškoćama nisu se slomili nego su iznijeli breme i jaram života jer "jaram je moj sladak, breme je moje lako" (Mt 11,30).

I ova povijesna epizoda ljudskih lutanja u potrazi za smislom pred smrću jest izdaja zdravoga razuma i zdrave vjere. Božja strpljivost sa svakim od nas opominje i poziva nas u ljubavi. Ne sudi, ne odbacuje nego nudi, poziva i strpljivo čeka. Dok je stariji sin u kući, On izlazi i očima prebire po horizontu je li mu mlađi sin došao do sebe i vraća li se kući.