Crkva na kamenu

Ponovno oživljena nada


Mostar,  Sri, 03. Tra. 2024.

Crkva na kamenu

Život ide dalje. Riječi su to koje smo od prijatelja bezbroj puta čuli nakon teških trenutaka i kojima se uzajamno tješimo kada se rastajemo od dragih ljudi. Tako su zasigurno pomislili i Isusovi suvremenici kada mu je tijelo u grob položeno. Prijatelji kao utjehu svojoj neizmjernoj žalosti, neprijatelji kao olakšanje svojoj napetosti zbog njegovih djela. I doista, život se nastavio, ali drugačije od zamisli i jednih i drugih. Za apostole je to značilo život suprotan razočaranju koje je nakon Isusove smrti u njima sve slomilo, ali i različit od ideje da će u Božjemu kraljevstvu odmah zauzeti prva mjesta. Trebalo je vremena i strpljivosti da sumnje i nevjerica ustupe mjesto sigurnosti u vjeri, a ono što je bilo neshvaćeno sada postane temelj za njihovo svjedočanstvo pred svijetom.

Evanđeoski odlomak Treće vazmene nedjelje (Lk 24,35-48) podsjeća nas na jedan od onih trenutaka u kojima Isus kroz neposredan susret s učenicima učvršćuje njihovu vjeru, otvara im duhovne oči i osposobljuje za odvažno svjedočenje u vremenima koja dolaze. Nakon velikoga doživljaja susreta s Uskrslim na putu u Emaus dvojica učenika vraćaju se u Jeruzalem. Tu su se okupila jedanaestorica i oni koji bijahu s njima te slušaju pripovijest o iskustvu doživljaja na putu i znakovima po kojima su prepoznali Gospodina. I ponovo se miješaju osjećaji - usrećujuće Božje iskustvo i obeshrabrujuća Božja udaljenost, strah i sumnja, čuđenje čudom i radost do razine nevjerovanja.

Povratak natrag

Puno je toga u našim životima što nije u skladu s našim očekivanjima. Zbog toga znamo gubiti nadu i živjeti

u sumnjama. Čini nam se pritom da je Bog daleko i da nema ništa s onim što nam se događa. Uzalud nam tada i krštenje i životno opredjeljenje, vjera nam je slaba a po djelima ta slabost ne ostaje skrivena pred ljudima. U tim trenutcima malodušnosti izgleda kao da svaka nada prestaje, a bezvjerje nam iz vida izmiče Božju dobrotu i ljubav. Nadu nam može probuditi samo susret s Uskrslim, a srce zapaliti samo njegova riječ. Tako je bilo i s onom dvojicom učenika koji su ga na putu prepoznali po lomljenju kruha i stoga pohitjeli svojoj malovjernoj subraći posvjedočiti radosnu vijest. Tek kad je Isus njihova očekivanja uskladio s Božjim planovima, odvažili su se i promijenili smjer kretanja i djelovanja. Njihova slomljena vjera je oživjela.

Lukino evanđelje obiluje primjerima povratka svih koji su doživjeli milosrdno pohođenje: pastiri (2,20), sam Isus (4,1.14), apostoli (9,10), sedamdesetorica (10,17), ozdravljeni od opsjednuća (17,15) i napokon, sav svijet koji je bio svjedok raspinjanja (23,48). Svi se oni vraćaju natrag slaviti Boga i veličati u svemu što su čuli i vidjeli, izvješćivati i naviještati ono što je Bog učinio. Oba se učenika vraćaju još u isti čas, jer pohvala Bogu i naviještanje potiču na brzo djelovanje. Poruka o proslavljenom Gospodinu mora se prenijeti u Jeruzalem jer ona odatle polazi u svijet (usp. 24,47; Dj 1,8).

I eto zašto je dobro vratiti se natrag. Na izvore svjedočanstva. Sveti Luka se mnogo ne zanima za posebne predaje koje stoje na rubu apostolske. Na ovoj posljednjoj se gradi vjera Crkve i ona potvrđuje sve što su drugotni svjedoci doživjeli. Sveto Pismo, euharistijsko slavlje i ispovijest vjere Crkve temeljni su stupovi na kojima počiva pouzdanost i naše vjere u Kristovo uskrsnuće. I to što se Isus ukazuje uvijek kad su učenici na okupu valja uzeti kao poruku za praktičan kršćanski život. Moja osobna vjera mora se naći s vjerom svih koji prihvaćaju Radosnu vijest, koji okupljeni u zajedništvu lome i blaguju kruh. Preko Gospodina prisutna u takvu zajedništvu kršćanin dobiva milost prepoznati Uskrsloga. Mjesto susreta s Kristom i u Kristu je zato vidljivi znak njega nevidljivoga i već ovdje nam daje udjela u nebeskome životu.

Strah pročišćuje vjeru

Pred učenicima iz Emausa Isus iznenada nestaje. Sad odjedanput stoji posred apostolskoga zbora i onih koji su bili s njima. Za njega ne vrijede ni vremenski ni prostorni zakoni kretanja. Njegov način postojanja bitno se razlikuje od onoga prije Velikoga petka i zbog toga njegov pojavak izaziva zbunjenost i strah. Uskrsnuće i ukazanje u tjelesnu obličju nadilazi granice ljudskih shvaćanja i očekivanja. Ne pomaže tomu ni gledanje lika ni šalom iz njegovih usta iako su već došli do vjere u njegovo uskrsnuće (24,34). Nazočni se nalaze pred nizom pitanja koja naviru iz straha kao pratitelja svakoga susreta s Bogom. Taj strah, međutim, ne tjera u očaj i skrivanje, nego otvara oči novome načinu gledanja i traži odgovor života.

Učenici su svjedoci ukazanja Uskrsloga, ali ga doživljavaju kao bestjelesnoga duha, kao utvaru koju su neprijatelji uskrsnuća pokušavali tumačiti kao demonsku opsjenu, tvorevinu fantazije i anticipiranu sumnju za svako daljnje dokazivanje. Radost među njima čini se pretjerana i previše je lijepo da bi bilo istinito. Ono što je istinito i što stvarno vide jest sam Isus. Ta ja sam! Tijelo njegovo ima biljege čavala, ruke i noge su svjedočanstvo Golgote. Mogu se dodirnuti i osjetom dodira nadopuniti što vidom nedostaje. Te su rane otvori kroz koje se promatra istinitost njegova života i objava Očeva lica.

Ipak, Učitelj ne prekorava učenike zbog straha i sumnjičavosti jer je to put do zrele vjere. Takva se vjera ne da zavesti površnim doživljajem, trenutačnim raspoloženjem, senzacijom viđenja ili izvanrednošću Božjega djelovanja. Strah koji stoji na putu do vjere prerasta u ravnotežu života, u stanje koje ne poznaje ni nekontrolirani ushit ni razočaravajuću sumnju. Iz njega se rađa nova sigurnost u Bogu, a iz nje dozrijeva svjedočanstvo za ono što je ranije izazivalo bojazan. Ovdje se potvrđuje ono što psihologija kaže o strahu kao osjećaju koji je jači od radosti, štoviše, najjači među ljudskim emocijama. Učenici ne postaju svjedoci zato što su se radovali vijesti o uskrsnuću, nego stoga što su osjećali strah koji zahtijeva novi odnos prema Isusu. Odnos života koji se očekuje od svakoga od nas.

Mi smo tomu svjedoci

Strah i zaprepaštenje prepuštaju mjesto radosti, ali se iskustvo radosti ne smije pretvoriti u bezbrižnost vjere ili, drugim riječima, nebrigu za riječ i poticaje Božje. Sveti strah uvijek podupire brigu za Boga, njegova nadahnuća, blizinu i životnost njegove riječi. Biblijska duhovnost po tome razlikuje pravednika od grješnika. Pravednik nije onaj koji pred Božjom veličinom strepi zbog straha od kazne ili vječne propasti, nego onaj koji u strahu Božjemu poznaje nadmoć nad svojim ljudskim strahovima koji rađaju beznađem, očajem ili onim što često nazivamo životnom sudbinom.

Svaki susret s Isusom, već zemaljskim, a posebno uskrslim i proslavljenim donosi novu kvalitetu života. Čovjek pred njim staje na svoje noge, spoznaje da se život isplati i da je vrijedan življenja unatoč tolikim dvojbama, grijesima i padovima. Susret s Isusom je čvrsta oporba defetističkom uvjerenju da je život nesretan slučaj, a smrt neizbježna katastrofa. U isto vrijeme, potvrđuje da uskrsnuće nije samo povijesni događaj, kršćanski spomen-čin u godišnjem kalendaru svečanosti i uspomena bez odraza u današnjemu svijetu, a osobito čovjekovu srcu. On se ima dogoditi i u našoj ljubavi prema Pismu koje o njemu svjedoči i iz koga živi Gospodin progovara. I objektivno i subjektivno, u napetosti između uskrsnuća i Uskrsloga koja isključuje svaku mogućnost obmane te naglašava Isusovu fizičku i metafizičku stvarnost.

On blaguje s nama. Okusivši zalogaj pečene ribe, Učitelj nas podsjeća da je ognjem svoje ljubavi isušio našu ranjenu narav koja je plivala u slanom moru ovoga života, da je isušio svu vlagu koju je upila iz dubokih voda i valova svijeta i tako učinio Bogu ugodnim ono što je bilo nečisto. Njegovo tijelo je blisko našemu, predano tebi i meni u našoj braći koja pate. Po njima ga možemo dodirnuti, prepoznati i razlikovati od bezlična duha. Sad je prilika i nemojmo je propustiti.

Viktor Zubac


AUDIO: Biskup Petar Palić: Imenovanjem vizitatora za župu Međugorje jasno je što je papi Franji na srcu…

Međugorje,  Pet, 17. Svi. 2024.

AUDIO: Biskup Petar Palić: Imenovanjem vizitatora za župu Međugorje jasno je što je papi Franji na srcu…

Mostarsko-duvanjski biskup i apostolski administrator trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić gostovao je u emisiji „Susret“ Radiopostaje „Mir“ – Međugorje

Bleiburg: Euharistijskim slavljem obilježena 79. obljetnica Bleiburške tragedije

Bleiburg,  Pet, 17. Svi. 2024.

Bleiburg: Euharistijskim slavljem obilježena 79. obljetnica Bleiburške tragedije

Euharistijsko slavlje za sve žrtve Bleiburške tragedije i križnih puteva s kraja Drugoga svjetskog rata, u petak 17. svibnja 2024. godine u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Bleiburgu, predvodio je provincijal

Kardinal Ratzinger o razlici između nadnaravnosti i duhovnih plodova

Vatikan,  Pet, 17. Svi. 2024.

Kardinal Ratzinger o razlici između nadnaravnosti i duhovnih plodova

U knjizi-intervjuu s Vittoriom Messorijem "Razgovor o vjeri" (1985.), kardinal Joseph Ratzinger, tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, a kasnije papa Benedikt XVI., govorio je i o razlici između nadnaravnosti i duhovnih plodova.

Papa: Posjet katakombama tijekom Jubileja jača vjeru i nadu

Vatikan,  Pet, 17. Svi. 2024.

Papa: Posjet katakombama tijekom Jubileja jača vjeru i nadu

Primivši sudionike plenarnoga zasjedanja Papinskoga povjerenstva za sakralnu arheologiju papa Franjo je kazao koliko cijeni rad na valorizaciji tih groblja koja svjedoče iščekivanje uskrsnuća