Crkva na kamenu

Sveti Matej Evanđelist u evanđeoskome odlomku Dvadeset i prve nedjelje kroz godinu (16,13-20) opisuje dobro poznati događaj u kojemu Isus apostolu Petru daje vlast slikovito upriličenu u ključevima kraljevstva nebeskoga. Iz krajeva tirskih i sidonskih Isus sa svojim učenicima dolazi u krajeve Cezareje Filipove, grada koji je Herodov sin dao sagraditi podno Hermona, gorja oko izvora rijeke Jordan. Tu su bili dovoljno udaljeni od galilejskoga mnoštva koje i dalje ostaje u stanju neizvjesnosti glede Isusove mesijanske uloge, dok i sami učenici traže odgovor na to pitanje. Tu se nalazi i pod prijetnjom zadržava.

Mudrost Božja opjevana u himnu Pavlove poslanice Rimljanima (11,33-36), koja prethodi nedjeljnome Evanđelju, uvodi nas u misterij ovoga objaviteljskog događaja. Zgoda je to kojom Matej prvi put bilježi izričito Isusovo izjašnjenje o vlastitoj ulozi iako je veći dio do tada spomenutih naučavanja nepogrješivo vodio u tome smjeru.

Mesijanski identitet

Različiti odgovori učenika na Isusovo pitanje pokazuju da njegovi suvremenici nisu potpuno prepoznali njegovu mesijansku ulogu, unatoč tomu što su bili neposredni svjedoci njegova navještaja i čudesnih djela koja je činio u narodu. Nije tomu pridonio ni njegov naziv proroka koji je imao mesijansku vrijednost, a duh proroštva po židovskom očekivanju bio znak mesijanskoga vremena. Ipak, učenici su očito dobro uočili što se to u narodu govori o njihovu Učitelju. Stoga su odgovori bili brzi i u svakome slučaju očitovali raspoloženje javnosti o Isusu kao o posebnu čovjeku iz reda velikana vjere i povijesti.

Pitanja prožeta dubokim iskustvom potrage za smislom zahtijevaju isto tako duboko smislene odgovore. Ona neutralno postavljena ne traže osobita napora i odgovora. Isusovo prvo pitanje izgleda tako sociološki, neutralno postavljeno: "Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?" Kao da Isus želi ispitati javno mišljenje i na temelju dobivenih odgovora donijeti određeni zaključak. Ništa od toga. Odgovore koje doznaje nikoga ne obvezuju niti se na njih uopće obazire. Pitanje u Isusovim ustima nije postavljeno radi interesa. Cilj mu je u Evanđelistovu smislu izdvojiti pravo shvaćanje Kristove osobe od površnih i pogrješnih interpretacija. Od Heroda smo čuli da neki u njemu vide Ivana Krstitelja. Narod je Iliju častio kao Mesijina preteču kojega je Bog čudesno uzdignuo te su očekivali njegov slavni povratak. Jeremijin lik postao je gotovo mitološki prisutan u duhu naroda, a neki od proroka također su bili visoko cijenjeni.

Odgovori i u njima nabrojane osobe svjedoče o redu veličine u koji se svrstavalo Isusa. Sve su one, međutim, predmesijanske i podmesijanske. Istina ipak nije u propitivanju javnoga mnijenja. Put do nje vodi preko onoga "a" jer nitko ne daje osobni odgovor po onome što je od drugih čuo. "A vi, što vi kažete tko sam ja?" - drugo Isusovo pitanje nije tek retorička figura kojom Evanđelist želi Petrovu ispovijest uokviriti u vjeru Crkve i tako zaključiti prvi dio prvoga evanđelja kao uvod u navještaj Kristove muke. U tom pitanju ne krije se ni namjera spoznaje i definiranja objektivnog izričaja. Ono pripada vrsti pitanja koja u riječima odgovora potvrđuju sve ono što čovjek vjeruje i jest. Tom pitanju stoga valja pristupiti s ljubavlju i životno, a odgovor mora biti odjek duše koju Božja riječ pogađa i pokreće. Pitanje koje voliš u tebi rađa istinski odgovor.

Pravi odgovor

Nije nikakva novost da Petar nastupa kao onaj koji prvi daje odgovor. U ovome slučaju i jedini. Pita se sve, a odgovara samo jedan. Poznato je da je kao ribar bio čovjek iz naroda, ni prorok, ni isposnik, ni učen čovjek, pomalo grub i brz na jeziku. Ali Šimun, sin Jonin isprve pogađa. I ne samo pogađa, nego očituje opću ispovijest vjere svih učenika. Mesija, Hristos, Pomazanik je nositelj Božje vlasti, njega više nitko ne može nadvisiti i po rabinskome vjerovanju njegova je riječ posljednje ispravno tumačenje Zakona. Njegov dolazak određen je kao posljednje vrijeme i završni znak koji Bog postavlja u ovaj svijet.

Petar svojoj ispovijesti ponovo dodaje: Sin Boga živoga (usp. Mt 14,33). Te su riječi dodane samo u Matejevu tekstu a njima se teži k uvjerenosti u Isusov osobit odnos s Bogom. Pridjev živi, uz dobro utemeljeno starozavjetno podrijetlo, osobito uspostavlja oprjeku istinskoga Boga naspram mjesnih božanstava čiji kult je bio razvijen u onome kraju.

Isusovo je blaženstvo izgovoreno samo Šimunu, Petru, a drugi su učenici mogli dijeliti njegov uvid kao onoga koji ih predvodi. Blaženstvo se stječe po objavi Oca nebeskoga, a ne po tijelu i krvi. U biblijskom shvaćanju tijelo i krv su oznake čovjekove naravne slabosti i ograničenih sposobnosti. Stoga je poznavanje Isusa kao Mesije Božji dar koji se dodaje onome koji već nešto ima. Petar je krenuo korak dalje od slušanja i vjerovanja i usudio se na Božju riječ hodati po vodi. Njegovoj malenoj vjeri nadodat će se potpuna spoznaja i pravo znanje te će od Šimuna postati Petros. Taj prijevod aramejske riječi kefa što znači "stijena" ovdje postaje ne samo novo ime nego nova služba. U njoj se valja ostvariti kao siguran i postojan temelj na kojem će se na posve nov način podići pali šator Davidov (usp. Am 9,11), ekklesia, Crkva kao skupština vjernih i novi Izrael.

Iako će i dalje ostati čovjek krhke vjere te u više primjera pokazati svoju malodušnu slabost, Petar postaje nositelj Kristova obećanja i stijena Crkvi njegovoj. Jaka stijena, jaka i Crkva. U trenutcima slabe vjere, poljuljane kušnjama i strahovima, zajedno s njime počinje tonuti na uzburkanu moru.

Ključevi kraljevstva

Drugi dio Kristova obećanja Petru govori o ključevima kraljevstva nebeskoga te o vezanju i odrješivanju. Kraljevstvo je Božje uspoređeno s gradom koji zatvara gradska vrata ili kućom u koju se kroz vrata ulazi i izlazi. Za otvaranje su potrebni ključevi. Slika ne ističe toliko vratara koji nadgleda ulazak i izlazak iz kuće nego ukazuje na opunomoćenog nadstojnika koji upravlja njezinim službenicima. Izrazi svezati i odriješiti imaju korijene u rabinskome načinu izražavanja a označavaju vlast kojom netko nauk proglašava ispravnim ili zabludnim. Petrova odluka kojom je ovlašten vrijedi i u nebu, a to znači pred Bogom. Zato slika ključeva uprisutnjuje svetu pravnu vlast apostolovu koja se provodi ovdje na zemlji, a vrijedi pred Bogom. Tko će pripasti među izabrane i ući u njegovo kraljevstvo, ipak je tajna Božje odluke. Crkva je njegova, a Krist joj je uvijek i jedini kamen temeljni i zaglavni (usp. 1 Kor 3,11; 1 Pt 2,4-6). I zbog toga ne će propasti.

Šimun, sin Jonin i svaki njegov nasljednik kao čovjek od tijela i krvi može biti Petros - Stijena samo zahvaljujući Kristu kao temelju i zaglavnome kamenu. A Bog, za razliku od nas, u svome odabiru gleda na čovjekovo srce i izabire ponizne i neznatne kako bi u slabosti i malenosti njegova ljubav i slava njegova imena obasjali čitav svijet. Upravo po tom iskustvu dobro znamo kako Crkva nije opstala više od dvije tisuće godina računajući na ljudske snage i oslanjajući se na ljudske zasluge, nego jedino po Božjoj vjernosti danim obećanjima i sili Duha Svetoga koji je na nevidljiv način predvodi i prati.

Kristova Crkva na stijeni izgrađena i danas je kao i u svojim početcima u svome tijelu krvavo ranjena i obilježena brojnim padovima. Ali je i Krist padao i ustajao. Umro i uskrsnuo. U Crkvi i danas nalazimo mnoge sjajne primjere slobodna, velikodušna i bezuvjetna služenja Bogu i ljudima. Po tim primjerima, kojima se ne moramo diviti nego ih nasljedovati, u paradoksu Božjega misterija rađa se neizmjerna ljubav, snaga oproštenja i vjernost obećanjima. Vrata paklena bila po njima uvijek daleko od nas.

Viktor Zubac