S. M. Ljilja Marinčić, tajnica Družbe Služavki Maloga Isusa Sarajevske provincije

Redovnici su hodajući znakovi Božje prisutnosti i ljubavi


Sarajevo,  Sri, 14. Vel. 2024.

S. M. Ljilja Marinčić, tajnica Družbe Služavki Maloga Isusa Sarajevske provincije

Izvor: Katolički tjednik

Povodom Dana posvećenog života, koji se obilježava 2. veljače, na blagdan Svijećnice, sugovornicu smo pronašli u tajnici Družbe Služavki Maloga Isusa Sarajevske provincije s. M. Ljilji Marinčić...

Razgovarao: Željko Ivković

S. Ljilja je rođena 27. svibnja 1967. u Lužanima u župi Skopaljska Gračanica. Za sebe kaže da je imala sreću živjeti u obitelji u kojoj su Bog i vjera zauzimali prvo mjesto te smatra da je njezino zvanje izmoljeno. Nakon završene osnovne škole u Gračanici kod Bugojna ušla je u kandidaturu Družbe sestara Služavki Maloga Isusa u kolovozu 1982.

Vrijeme kandidature i školovanja provela je u Sarajevu, a na Veliku Gospu 1985. započela je novicijat. Dvije godine poslije na istu svetkovinu položila je prve redovničke zavjete, a doživotne 15. kolovoza 1994.

Studij teologije započela je 1989. na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu gdje je završila dvije godine filozofije, a zbog ratnih okolnosti u BiH 1992. nastavila je studij teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, nakon koga je na istom sveučilištu magistrirala povijest Crkve.

Nakon povratka u BiH vršila je službu odgojiteljice novakinja i sestara juniorki te u tajništvima različitih ustanova i kao takva bila je odlična sugovornica na temu života Bogu posvećenih osoba...

Poštovana s. Ljiljo, na blagdan Prikazanja Gospodinova obilježava se Dan posvećenog života. Čini se kako je ta činjenica manje poznata. Recite nam stoga koliko je, prema Vašem mišljenju, važno obilježavanje ovoga Dana?

Dan posvećenog života ima u sebi vrijednost, bez obzira na to koliko to netko prepoznao ili ne. U svojoj poruci za Prvi dan posvećenog života 6. siječnja 1997. papa Ivan Pavao II. je jasno rekao da se slavljem ovog dana želi pomoći Crkvi da sve više vrjednuje svjedočanstvo osoba koje su pozvane i izabrale slijediti Krista izbliza.

Ovaj dan u isto vrijeme želi biti prilika nama Bogu posvećenim osobama obnoviti svoje odluke i oživjeti osjećaje koje naše darivanje Gospodinu mora potaknuti. Stoga je slavlje ovoga dana dar Crkvi i redovništvu. To je ponajprije govor Crkvi o redovništvu, a onda govor redovništvu o redovništvu. Crkvu se na ovaj dan podsjeća da joj je Gospodin podario „biser“ – redovništvo pozivajući unutar Crkve osobe da ga slijede izbliza i da budu Njegov vidljivi znak. Na ovaj se dan Bogu posvećene osobe podsjeća na primljeni dar i na obećanja koja su dali Bogu i Crkvi. Ovaj dan nas uvijek iznova vraća na naše izvore i na osjećaje zahvalnosti za djela koja nam učini Gospodin. Slavlje ovog dana nama je poticaj i poziv da s Bogom pogledamo na svoj dosadašnji hod za Gospodinom, te da u Njegovu Duhu nastavimo još žarče i odvažnije. Smatram da je slavlje Dana posvećenog života jedan od načina čuvanja, poticanja i promicanja Bogu posvećenog života. Tko će čuvati „biser“ redovništva ako ne Crkva i redovništvo?

Prema Vašem mišljenju, što bi to bio posvećeni život i kakvu ulogu u svijetu današnjice imaju redovnici i redovnice?

Hvala Vam na ovom pitanju. Važno je vidjeti što mi Bogu posvećeni mislimo o sebi, a i to što svijet misli o nama. Papa Franjo je u homiliji na Dan posvećenog života 2022. između ostaloga rekao: „Kakva je naša vizija posvećenog života? Svijet ga često doživljava kao neko 'uzaludno rasipanje': 'Ma vidi, taj mladić je tako dobar, a otišao je u fratre', ili 'ta djevojka je tako dobra, a otišla u redovnice… prava šteta. Da je barem ružan, da je barem ružna, ali ne, dobri su, to je stvarno šteta.' Tako mi razmišljamo. Svijet na posvećeni život gleda kao na neku stvarnost iz prošlosti, kao nešto beskorisno. A mi, kršćanska zajednica, redovnice i redovnici, što vidimo? Osvrćemo li se s nostalgijom za onim čega više nema ili smo sposobni za dalekovidan pogled vjere, koji prodire i unutra i pruža se dalje? Valja imati mudrost gledanja – a nju daje Duh – gledati dobro, dobro mjeriti udaljenosti, razumjeti stvarnost.“

Tako nam reče papa Franjo. Vidite, svijet može imati svoju viziju redovništva, no Riječ nam Božja jasno kaže „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu“ (1 Sam 16,7). Mi se bitno razlikujemo od svijeta po pogledu, jer imamo milost pogleda vjere; imamo milost vidjeti dublje, vidjeti iza onoga što se vidi, jer na sve gledamo s Kristom i kroz Krista. Nama je dana milost izbliza slijediti Krista. U središtu našeg života jest Krist i njegovo evanđelje, i to je ono što mijenja naše poglede i živote. Mi Bogu posvećeni smo pozvani biti u svijetu ono što je vječno svjetlo u Crkvi. Naše je da svojim stavom, hodom, habitom, riječju i životom podsjećamo na Gospodina, na Njegovu riječ i prisutnost. Mi smo poput hodajućih znakova Božje prisutnosti i ljubavi. Naše je da u vremenitosti podsjećamo na vječnost, u prolaznosti na neprolaznost, u vanjštini na nutrinu.

Na tragu toga pitanja, kroz kakve etape prolazi redovništvo danas? Što reći onima koji kažu da je ono izgubilo svoj smisao?

U homiliji na Dan posvećenog života 2022. papa Franjo je upozorio: „Danas smo u napasti vraćati se unatrag, zbog sigurnosti, zbog straha, zato da sačuvamo vjeru, da sačuvamo karizmu utemeljitelja. To je napast. Napast da se vraćamo unatrag i kruto se držimo 'tradicije'.“ Zatim dodao: „Zapitajmo se dakle: kome puštamo da nas prvenstveno pokreće: Duhu Svetom ili duhu svijeta? To je pitanje s kojim se svi moramo suočiti, a posebno mi Bogu posvećene osobe. Dok nas Duh navodi na to da vidimo Boga u malenosti i krhkosti djeteta, ponekad smo u opasnosti da razmišljamo o našemu posvećenju u terminima rezultata, ciljeva i postignuća: tražimo prostor, vidljivost i brojke: to je napast. Duh, međutim, to ne traži. On želi da njegujemo svakodnevnu vjernost, dajući se poučiti malim stvarima koje su nam povjerene.“

Dakle, prva napast na koju nas upozorava Papa jest držati pogled unatrag, u prošlost, u tradiciju. Lakše je držati se onoga što smo imali, negoli s vjerom pogledati naprijed i iščitati što Gospodin od nas očekuje danas. Ponekad nas i drugi, namjerno ili nenamjerno, vraćaju unatrag podsjećajući nas na nekadašnja „zlatna vremena redovništva“. Mi ne možemo živjeti u prošlosti. Gospodin nas je stavio u ovo vrijeme i povjerio nam misiju za ovo vrijeme. Druga napast i opasnost tiče se onoga što nas pokreće. Ako na redovništvo gledamo kroz rezultate, brojke, ciljeve i postignuća, onda se može činiti da ono gubi svoj smisao. Onima koji kažu da je redovništvo izgubilo svoj smisao, postavila bih pitanje: Kroz kakve „naočale“ gledaš redovništvo, kroz Božje ili kroz svjetovne?

Kako prepoznati i razvijati poziv do plodova istinskoga nasljedovanja Isusa Krista?

Bog utiskuje u dušu svakog čovjeka klicu poziva. U ostvarenju tog poziva krije se čovjekova sreća, ispunjenje i ostvarenje. Prorok Izaija o svom pozivu kaže: „Gospodin me pozvao od krila materina“ (Iz 49,1). Moglo bi se reći da se naš poziv rađa s nama. Međutim, potrebno je otkriti za što je moje srce stvoreno. To ćemo najbolje otkriti gledajući što nas privlači, gdje se i u čemu osjećamo sretno i ispunjeno. Oni koji su pozvani u redovništvo, npr. u našu redovničku zajednicu, osjetit će u nutrini snažnu želju slijediti Krista onako kako ga je slijedio sluga Božji nadbiskup Josip Stadler skrbeći za siročad, zapuštenu djecu, zaboravljene starce, bolesnike i siromahe. Oni koje Gospodin poziva da ga slijede, izbliza osjećaju u sebi privlačnost za duhovnim životom, molitvom, bratsko-sestrinskim pristupom i služenjem Bogu u bratu čovjeku. Djevojke s duhovnim pozivom će često razmišljati o tome kako bi bilo da one postanu redovnice. Ponekad će se zamišljati da žive sa sestrama i provode vrijeme u molitvi, u služenju siromasima i u druženju sa sestrama. Za duhovni je poziv također bitna motivacija. Nije svejedno što osobu privlači u duhovni poziv. Ispravan motiv dolaska u samostan jest radi Boga, da služim Bogu u bratu čovjeku, da pripadam Bogu u redovničkoj zajednici i da budem njegov svjedok u ovome svijetu. Mi dolazimo u samostan, ne da ostvarimo svoje planove, nego da se stavimo na raspolaganje Bogu u dotičnoj zajednici, pa da Bog ostvari u nama i po nama ono što on želi. Poticaj za duhovni poziv može biti susret s nekim redovnikom ili redovnicom preko kojega nam Bog otkrije ljepotu duhovnog poziva. No, redovnička je osoba u ovom slučaju samo posrednik do Boga i do Božjeg poziva u nama. Dug je put od prepoznavanja Božjeg poziva do odaziva i istinskog nasljedovanja Isusa Krista. Potrebno je puno molitve, čitanja Biblije i duhovne literature, sudjelovanja u sakramentima, duhovnim obnovama i ponuđenim seminarima. Kroz to će se vrijeme iskristalizirati naš poziv i zajednica u koju nas Bog poziva.

Kako ste Vi prepoznali taj dar i odabrali baš tu Družbu u kojoj svjedočite danas?

Rođena sam i odrasla u župi Srca Marijina, Skopaljska Gračanica, u kojoj su djelovale sestre zajednice kojoj pripadam – Služavke Maloga Isusa. Od malena me privlačila njihova molitva, jednostavnost i pristupačnost ljudima, sestrinski stav prema svakomu, te blizina sa siromasima i briga za njih. Od petoga razreda osnovne škole osjećala sam privlačnost prema takvom načinu života. Nikomu nisam govorila o tome, ali sam rado gledala kako sestre mole, kako rade jednostavne poslove, kako pomažu svakomu i kako su uvijek tu za svakoga. Od kada sam osjetila u sebi taj poticaj, gledala sam sestre i molila za jasnoću. Od početka sam molila da, ako me Bog zove u duhovni stalež, da mi dade milost ustrajnosti do smrti. Kako nisam nikomu ništa govorila o pozivu koji osjećam, svi su se iznenadili, pa i sestre koje su djelovale na mojoj župi, kada sam se nakon završene osnovne škole prijavila za samostan. Župnik mi je predstavio različite družbe i njihovu karizmu, ali sam mu odgovorila da želim biti onakva kakve su sestre koje djeluju u našoj župi, konkretnije da želim biti kao s. M. Mercedes Mijatović koja je bila jednostavna i služila Isusu kao vrtlarica.

Što na planu primanja novih članica čini Provincija čija ste tajnica? Što biva ako neka djevojka iskaže želju za stupanjem u vašu zajednicu? Kakve „stepenice“ mora proći ta osoba da bi postala „punopravnim“ članom?

Mi sestre Služavke Maloga Isusa nastojimo „pripremiti teren“ kako bi u našu zajednicu Gospodin pozvao i poslao nova duhovna zvanja. Svakoga četvrtka na tu nakanu imamo klanjanje pred izloženim Presvetim. Subotom prikazujemo molitve i žrtve za nova duhovna zvanja. Uz molitvu koja u svemu zauzima prvo mjesto, nastojimo svjedočiti ljepotu služenja Bogu u bratu čovjeku. Svjesne smo da je svjedočanstvo života najbolja promocija. Naše Konstitucije kažu da je svjedočanstvo sveta i krjeposna života najsnažniji poticaj mladima da prigrle redovnički život. Stoga kao pojedinci i kao zajednica molimo, potičemo jedna drugu i zalažemo se za svet i krjepostan život. Djevojkama koje osjećaju duhovni poziv zajednica pruža mogućnost vikend-susreta sa sestrama. Sestre su također otvorene za kontakt s djevojkama koje osjećaju potrebu praćenja u razlučivanju duhovnog poziva.

Kada neka djevojka stupi u našu Družbu, zajednica ju povjerava brizi odgojiteljice koja ju vodi kroz odgojna razdoblja pripravništva, koje čine kandidatura i postulatura, novicijata i juniorata nakon koga slijedi polaganje doživotnih zavjeta. U tom odgojnom razdoblju djevojka se razvija u naravnoj i kršćanskoj zrelosti, raste u duhovnom životu i postupno otkriva i usvaja način života i djelovanja koji odgovara karizmi naše Družbe. Svrha je odgoja rast ljudske osobe u njezinoj cjelovitosti, neprestanu slušanju Božjega poziva, u odgovaranju na njega i u trajnom usklađivanju s Božjom voljom. Nakon što sestra položi doživotne zavjete, slijedi razdoblje trajne formacije koje traje do smrti.

Kao i sve, i redovnički život ima svoje težine, ali i radosti. Kako biste iskustvo osobnog redovničkog života ispričali nekomu tko nije redovnik?

Osobama koje nisu iskusile ovo što mi kao Bogu posvećene osobe živimo rekla bih ono što je Isus rekao učenicima koji su ga željeli upoznati „Dođite i vidjet ćete“ (Iv 1,39). Ne bih im puno govorila o sebi, o svom životu, njegovim ljepotama i poteškoćama. Jednostavno bih im priuštila iskustvo koje živim kao Bogu posvećena osoba. Pozvala bih ih da budu dio našeg života, da gledaju u Maloga Isusa u kojega mi svakodnevno gledamo i da iskuse ono što mi svakodnevno živimo. Vjerujem da bi tada najbolje shvatili ljepotu i uzvišenost Bogu posvećena života.

Prije nekoliko godina papa Franjo je potaknuo redovnike i redovnice na „obnovu Crkve“, odnosno da „probude svijet“, „iziđu iz sebe“ i „budu Crkva koja izlazi“. Kako to tumačite?

Papa s pravom poziva nas Bogu posvećene da „iziđemo iz sebe“ i da „probudimo svijet“. Od redovništva se s pravom očekuje da započne s obnovom najprije u svojim redovima, a to onda od nas iziskuje autentičnost i usklađenost života sa zvanjem. Ako mi ne obnovimo svoje živote i zajednice, nećemo biti sposobni potaknuti obnovu Crkve. Stoga je prvi korak započeti obnovu nas i naših zajednica. A onda će Crkva u redovništvu imati svijetle primjere i poticaj na obnovu. Smatram da su hvale vrijedne aktivnosti koje poduzimaju mnogi redovnici i redovnice, no ne smijemo zaboraviti da smo najprije pozvani biti svjedoci. Naš je poziv očitovati Božju blizinu i ljubav ponajprije onima s kojima živimo, a onda svakomu koga nam Gospodin stavi na životni put. Obnova se tiče našeg svakodnevnog života i stava. Redovnik/ca koja/i živi autentično svoje posvećenje, svakim svojim korakom poziva na posvećenje. Sestre koje žive autentično svoje sestrinstvo, najsnažnije svjedoče o ljepoti bratstva/sestrinstva u Kristu. Riječi iza kojih ne stoji život, slabo prodiru u nutrinu.

Stoga kao Provincija nastojimo potaknuti sestre na autentično življenje i svjedočenje. Drugi korak jest poticati ih da iziđu iz sebe i svjedoče potpunu predanost Bogu ovdje i sada. Već dugi niz godina nastojimo ići u susret bolesnima, ostavljenima, nemoćnima i siromašnima. Ne čekamo da nam siromasi dođu na vrata tražeći komad kruha, nego mi idemo u susret njima u njihove domove pomažući im uz pomoć onih koji pomažu i podržavaju naš apostolat brige za nejaku siročad, zapuštenu djecu, zaboravljene starice, bolesnike i siromahe. To je na tragu onih četiriju „zvijezda“ o kojima je govorio papa Franjo Regularnim lateranskim kanonicima Presvetoga Spasitelja 19. lipnja 2023., a to su: molitva, zajedništvo, dijeljenje dobara i služenje Crkvi. Naša Sarajevska provincija sestara Služavki Maloga Isusa nastoji svijetliti molitvom, zajedništvom, dijeljenjem dobara najpotrebnijima i služenjem Crkvi.

Što bi bila Vaša poruka osobama koje razmišljaju o redovničkom pozivu?

Onima koji osjećaju da ih Bog zove u redovnički život poručila bih: Ne bojte se slijediti Krista! Ne bojte se da ćete izgubiti sebe ili svoju slobodu! S Kristom samo možete pronaći sebe, te smisao i ljepotu života. Ako vas Krist zove u redovništvo, onda vas je obdario milostima potrebnim za redovnički život. Stoga, odvažite se krenuti za Kristom i ne okrećite se natrag.

Na što Provincija Bezgrješnog začeća BDM-a SMI-a tijekom 2024. stavlja naglasak? Imamo li prostora za nabrajanje najvažnijih duhovnih projekata, molitvenih okupljanja, graditeljskih pothvata? Kakav je odnos Provincije s vlastima na svim razinama?

Ova mjesna Crkva započela je svoj rast i obnovu zahvaljujući prvom vrhbosanskom nadbiskupu i našem utemeljitelju, sluzi Božjem nadbiskupu Josipu Stadleru. On je duhovni velikan koji je ostavio neizbrisiv trag u životu Crkve vrhbosanske. Stoga ćemo i tijekom ove 2024., kao njegove duhovne kćeri i kćeri ove mjesne Crkve, svakodnevno moliti za njegovo proglašenje blaženim, pohađati njegov grob i poticati vjernike da u svojim potrebama mole zagovor sluge Božjega nadbiskupa Stadlera. Smatramo se pozvanima poticati vjernike da ne zaborave svoga prvog nadbiskupa i velikana Stadlera.

Smatram da rast i napredak Crkve uvelike ovisi o prepoznavanju i priznavanju zasluga onih koji su živjeli prije nas. Stoga ćemo kao Stadlerove duhovne kćeri moliti i poticati na molitvu i hodočašća na njegov grob. Svi imamo toliko potreba, a u svojoj sredini imamo grob velikana duha prvog Vrhbosanskog nadbiskupa koji je volio ovu zemlju i u potpunosti se uložio i založio za dobrobit ljudi ove zemlje i mjesne Crkve. Stoga, što više budemo molili, Bog će nam sve više davati i očitovati svoju svetost u životima velikana našega naroda i kraja. Istina, mi nismo u mogućnosti učiniti onoliko koliko bismo željele, ali dokle god bude živjela i jedna članica Družbe sestara Služavki Maloga Isusa, svjedočit će o Božjoj veličini očitovanoj u životu sluge Božjega nadbiskupa Stadlera.

Ove godine naša Družba slavi 50. obljetnicu posvete Presvetom Srcu Isusovu. Stoga će se u nedjelju, 9. lipnja 2024. u sarajevskoj katedrali okupiti sestre cijele naše Družbe. Tu ćemo, pored groba oca Utemeljitelja, sluge Božjega nadbiskupa Stadlera, obnoviti svoju posvetu Presvetom Srcu Isusovu.

Ove godine također obilježavamo 125. obljetnicu osnutka Stadlerovih zdanja na Bjelavama u Sarajevu, a to su Betlehem i Egipat. Betlehem je služio kao kuća matica naše Družbe, kao zavod Maloga Isusa za žensku siromašnu djecu, te kao osnovna škola. Godine 1946. Zakonom o agrarnoj reformi i eksproprijaciji sestrama je uz tolika druga zdanja i imovinu oduzet Betlehem koga je tadašnja država dala za Srednju medicinsku školu koja i dandanas djeluje u tom Stadlerovu zdanju.

Drugo Stadlerovo veliko zdanje na Bjelavama jest Egipat koji je služio kao sklonište za starice, dječje zabavište i muško sirotište. Danas je u toj kući Stadlerov dječji Egipat, Predškolska ustanova Dječji vrtić Egipat, zajednica sestara i Uprava Provincije. U sklopu tog jubileja nastojat ćemo na razini Provincije živjeti Stadlerovu ljubav – Caritas u konkretnim djelima ljubavi i milosrđa prema bližnjima.

Kažu da za kršćanina postoje samo dva puta, obiteljski život ili duhovni poziv. Čini se kako danas postoji sve više i „treći put“. Muškarci i žene koji ne ulaze u brak, niti se zavjetuju i zaređuju, ali su bliski i aktivni u Crkvi i župama. Kakva je budućnost redovništva s obzirom na takav stil života?

Istina, čini se da je sve više onih koji ostaju „na raskrižju života“, te se ne opredjeljuju niti za brak, a ni za samostan. To je jedna od kriza koje pogađaju Crkvu i redovništvo. No, za tu, kao i za sve druge krize imamo utješne riječi pape Benedikta XVI. koji 2010. reče da posvećeni život „nikada ne može umrijeti“. Razlog tomu jest u tome što se redovništvo ne oslanja na sebe, nego na Gospodina. U Crkvi je uvijek bilo kriza, ali je Crkva iz njih izlazila pročišćenija. Stoga vjerujem da će i iz ove krize redovništvo izići čvrsto i pročišćeno. Osobno ne želim slušati „zloguke“ proroke koji naviještaju svršetak ili besmisao posvećenog života u Crkvi. Duboko vjerujem da će uvijek biti onih koji Krista izbliza slijede. 


Pozvani biti radosni

Rim,  Čet, 18. Tra. 2024.

Pozvani biti radosni

Približavajući se Svjetskom danu molitve za zvanja (4. vazmena nedjelja), za izdanje lista „L`Osservatore Romano“ od 17. travnja 2024., Andrea Monda, ravnatelj toga lista, razgovarao je s kardinalom Lazzarom You Heung-sikom, prefektom Dikasterija za kler

Proljetna korona svećenika Tuzlanskog dekanata

Breške kod Tuzle,  Sri, 17. Tra. 2024.

Proljetna korona svećenika Tuzlanskog dekanata

U srijedu, 17. travnja 2024., održana je redovita proljetna korona svećenika Tuzlanskog dekanata, na kojoj su sudjelovala desetorica svećenika.

Održan koncert sakralne glazbe pod nazivom Daruj nam mir

Zagreb,  Sri, 17. Tra. 2024.

Održan koncert sakralne glazbe pod nazivom Daruj nam mir

Koncert sakralne glazbe pod nazivom Daruj nam mir održan je u utorak, 16. travnja 2024. Godine u zagrebačkoj župnoj crkvi Svete Obitelji

Nadbiskup Caccia: Priznati ulogu domorodačke mladeži

New York,  Sri, 17. Tra. 2024.

Nadbiskup Caccia: Priznati ulogu domorodačke mladeži

Izlaganje stalnoga promatrača Svete Stolice pri Ujedinjenim narodima na 23. zasjedanju Stalnog foruma Ujedinjenih naroda za pitanja starosjedilačkog stanovništva