Profesor emerit mons. Niko Ikić, voditelj hrvatskih katoličkih zajednica Ulm i Ehingen

Uz svetkovinu Svisvetih i Dušni dan, kada se Katolička Crkva sjeća sastavnog i neizbježna dijela čovjekova života – smrti, te u danima kada se vjernici intenzivnije prisjećaju dragih osoba s kojima više ne dijele svakodnevicu, iz Katoličkog tjednika razgovarali su s umirovljenim profesorom Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, voditeljem dviju hrvatskih katoličkih zajednica u Njemačkoj, mons. Nikom Ikićem.

Razgovarala: Josipa Miler

Mons. Ikić rođen je 15. kolovoza 1952. u Boću kod Brčkog. Maturirao je 1971. u Zagrebu, a za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1977. Studij teologije na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu apsolvirao je 1978., a na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču magistrirao je 1984. te 1988. doktorirao iz područja ekumenske teologije.

Autor je i urednik nekoliko knjiga, brojnih studijskih članaka i recenzija.

U prosincu 2019. promoviran je u počasno zvanje profesor emerit, a u službu voditelja hrvatskih katoličkih zajednica Ulm i Ehingen uveden je u ožujku 2020.

Poštovani prof. Ikiću, smrt je jedina istina ovozemaljskog života zajednička svim ljudima, u svim vremenima i bez obzira na društveni stalež. Brojni su tijekom povijesti pokušavali dati odgovore na pitanja o ovom fenomenu koji zauzima posebno mjesto u ljudskom životu. Kakve odgovore nudi Katolička Crkva?

Iz katoličke perspektive smrt i život su jedno kao rijeka i ocean. Mi gledamo smrt, a vidimo besmrtnost. Smrt je jaka, ali ljubav je jača. Smrt rastavlja od zemaljskog života, a ljubav rađa za onaj nebeski. Smrt je kraj ovozemaljskog, a početak nebeskog života. Isti Bog koji nam je podario ovaj život On nas po smrti poziva u vječni. Stoga smrt izgleda kao vraćanje neprocjenjiva dara Onomu koji nam ga je darovao i otvaranje za dar nebeskog života. Kršćanski stav o smrti mogli bismo sažeti: čovjek živi da umre, a umire da bi živio.

Smrt, ponekad čak samo i njezin spomen, izaziva egzistencijalni strah jer je riječ o nečemu nepoznatom. Taj strah zahvaća sve ljude, pa čak i one koji za sebe kažu da su uistinu vjernici. Odnosi li se taj strah na susret s nepoznatim ili je zahtjevna vjera da smrt nije kraj?

Smrt izgleda kao kraj, ali je za nas kršćane prolaz kroz tunel prema svjetlu. Neizbježna činjenica smrti ulijeva strah i neizvjesnost. Danas općenito proživljavamo invaziju straha i okupaciju nesigurnosti. U takvom okruženju činjenica smrti hrani strah. Strah govori ono što srce ne bi htjelo. Srce drhti pred nemoći. Zato neki kažu da svi ljudski strahovi izviru iz straha od smrti. Strah od smrti je gori od same smrti. Taj strah je posljedica ranjene ljudske naravi. Ali iz kršćanske perspektive ni strah, ni smrt ne znače kraj, nego novi početak.

Zbog vjere u uskrsnuće mrtvih kršćani bi trebali imati optimističan pogled na fenomen smrti, ali svjesni smo da to nerijetko nije slučaj. Zašto?

Zato što se strah čini jačim od čovjekove vjere. Apostoli su se često plašili i preplašili, drhtali pred vojnicima na Maslinskoj gori; Petar je zatajio Isusa iz straha; sam Isus je molio da ga mimoiđe gorka muka i smrt (Mt 14,34). Naravno da je strah ovozemaljska stvarnost koja obuzima i vjernike. Vjernici su pak usmjereni na onozemaljsku stvarnost i vjeruju da Bog izbavlja od svake zamke smrti (Izr 14,27), jer On je Ljubav, a u ljubavi nema straha (1 Iv 4,18). Dakle, strah od smrti vjerniku bi trebao biti početak mudrosti, a ne ludosti (Izr 1,7), vjerskog optimizma, a nikako pesimizma.

Kako vjera može biti ohrabrenje u trenutcima kada se bliži osobna smrt ili smrt bližnjega i može li se reći kako je ono što nakon smrti slijedi moguće spoznati jedino u vjeri?

Vjera nije zanimanje, a ni znanje. Ona je dar i simbioza božanskog i ljudskog. Ona je poput dvogleda: pojačava i izoštrava sliku, čak i onu poslije smrti. Bez djela ona je mrtva. Gdje ima vjere, ima i molitve. Vjera bez molitve je isto što i pustinja bez vode. Potvrđena dobrim djelima, molitvom i životom, vjera je moć u nemoći. To se posebno osjeća u teškim bolestima i na smrtnim posteljama. Ako je pak čovjek vjeran Bogu u vremenu, onda će Bog biti vjeran čovjeku u vječnosti. Takva vjera daje čovjeku mir u smrtnom nemiru. Ona je svjetlo u ljudskoj tami.

Nastavak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba