Prim. mr. sc. Siniša Skočibušić, dr. med., ravnatelj Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH

Kao nikada dosad potreban je pastoral zdravstvenih radnika


Sarajevo,  Pet, 23. Vel. 2024.

Prim. mr. sc. Siniša Skočibušić, dr. med., ravnatelj Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH

Prim. mr. sc. Siniša Skočibušić, dr. med., ravnatelj Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH

Čitajući Sveto pismo, možemo zapaziti kako je Isus često dolazio u doticaj s bolesnicima – koje je ozdravljao i kod kojih je pobuđivao vjeru. To je poslanje Crkva nastavila tijekom svoje povijesti. Povodom Svjetskoga dana bolesnika i zdravstvenih djelatnika, iz Katoličkog tjednika razgovarali su s dr. Sinišom Skočibušićem, ravnateljem Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH.

Razgovarao: Josip Vajdner

Životopis dr. Skočibušića otkriva da je rođen 1981. u Mostaru gdje je stekao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje te diplomirao na Medicinskom fakultetu. Specijalizirao je infektologiju, a subspecijalizirao intenzivnu medicinu u Mostaru, Sarajevu i Zagrebu. Poslijediplomski studij iz biomedicine odslušao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.

Prvo zaposlenje 2007. našao je u Hitnoj medicinskoj pomoći Doma zdravlja Čitluk, a od 2008. radio je u Klinici za infektivne bolesti Sveučilišne kliničke bolnice Mostar. Od 2015. u Centru za prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti Mostar bavi se adiktologijom. Osim službe ravnatelja Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH, na koju je imenovan u svibnju pandemijske 2021., viši je asistent na Katedri za infektologiju Medicinskoga fakulteta u Mostaru.

Sudjelovao je i organizirao brojne molitvene susrete ekumenske Zajednice iz Taizea u Mostaru, BiH, Europi, Africi i Južnoj Americi. Više od 20 godina pjevao je u župnom zboru Sv. Cecilije u Mostaru te bio član Vijeća za laike BK-a BiH u dva mandata.

Povod za razgovor s dr. Skočibušićem bio je Svjetski dan bolesnika i zdravstvenih djelatnika koga je 1992. ustanovio sveti papa Ivan Pavao II., a obilježava se na spomendan Gospe Lurdske, 11. veljače.

Poštovani, jedan od kriterija koje Isus, u slikovitu prikazu konačnoga suda, daje za razlučivanje dobrih od loših jest i pohod, tj. njega bolesnika (Mt 25,36). Što biste iz te perspektive onda kazali da je zvanje zdravstvenoga djelatnika? Je li to samo posao kao i svaki drugi?

Ovoga smo tjedna na misnom čitanju Radosne vijesti čuli kako je Isus od ognjice izliječio punicu apostolskog prvaka Petra. Ako je Bog uzeo sebi u nadležnost, da se izrazim administrativnim rječnikom, onda je doista božanski milosrdno pomagati i liječiti ljude. Svaki posao koji se radi samo da se odradi, odnosno da se ne unese u posao, neće biti praćen srećom i zadovoljstvom. Zdravstveni radnici stoga mogu biti sretni da imaju priliku imati dodatnu vrijednost svoga rada.

Zasigurno svaki čovjek ima iskustvo bolesti. Ipak, očito je kako se za susret s njom nikada ne može adekvatno pripraviti. Što, prema Vašem mišljenju, može pomoći kako ne bi pao u očaj kada ga zadesi bolest? Što zdravstveni djelatnik može sugerirati?

Najveća sreća je imati nadu. Tko ima nadu, on može naći snagu. U susretu s bolešću je više nego teško prihvatiti neizvjesnost, bol i patnju, ljudsku degradaciju. Svaki liječnik, medicinska sestra, njegovatelj i svatko treba pokazati prije svega poštovanje prema bolesniku do samoga kraja, pa čak i onda kad se doima da više nije pri razumnoj svijesti. Tako možemo prihvatiti bolest kao dio života i ne bojati se smrti.

I djelatnik u zdravstvu je samo čovjek podložan svim „krhkostima“. Papa Ivan Pavao II. je, svjestan toga, 1985. utemeljio Papinsko vijeće za pastoral zdravstvenih djelatnika koje je od 2017. sastavni dio Dikasterija za cjeloviti ljudski razvoj. Što bi, prema Vašem iskustvu, bila najveća potreba medicinara danas? I na koji način zapravo biti od stvarne pomoći onima koji, kada je riječ o zdravlju, pomažu svima?

Možda je kao nikada dosad potreban pastoral zdravstvenih radnika, iz najmanje dvaju razloga. Prvi je što nikad nije bilo manje obiteljske zajednice koja će skrbiti za svoje potrebite članove, a drugi je što nikad nije bilo više potrebitijih pomoći. Ovi trendovi će se nastaviti. Stoga je potrebno raditi da se povisi svijest zdravstvenih radnika da oni ne rade, nego pomažu. A posebno će se morati raditi na boljim odnosima između zdravstvenog osoblja, gradeći zajednički osjećaj svrsishodnosti.

Katolička Crkva, može se reći od svojih početaka, na osobit način njeguje poslanje brige za bolesna čovjeka. Tako su tijekom vremena nastale brojne redovničke družbe s karizmom skrbi za bolesnike. No, svaki bi čovjek mogao i trebao voditi brigu o svome zdravlju. Kako prenijeti tu poruku i što se na tom planu može učiniti?

I prije nego li je razvijen zdravstveni sustav u našoj zemlji, poznato je da su redovnici pomagali ljudima preporučujući liječenje, o čemu svjedoče brojne „ljekaruše“. Neke od tih vrijednih dokumenata čuva i Zavod. I za vrijeme zlog bezbožničkog komunizma redovnice su ostale vidljive u svojim dobrim djelima u bolnicama. Danas, samo nastojeći živjeti zdravo psihički i fizički, poštujući suvremena saznanja medicine i trudeći se prevenirati bolest, možemo raditi na kvalitetnijem zdravlju.

Vi ste na službu ravnatelja Zavoda za javno zdravstvo FBiH stupili u jeku pandemije koronavirusa koja je odnijela dosta života i ostavila dosta kontroverzi. Jedna od tih je i pitanje cijepljenja. Nije malo onih koji će danas kazati kako je ono bilo beskorisno i besmisleno. Koji je Vaš stav: je li riječ o neznanju i nepovjerenju u struku ili nešto drugo? Jer vidimo da su virusom COVID-19 bivali zaraženi i oni koji su se cijepili…

Posljednja pandemija koju je naš svijet osjetio je pandemija Španjolske gripe koja je u tri vala kod nas odnijela veliki broj života i dodatno osiromašila ljude nakon Velikog rata ispunjena smrću na bojištima u Galiciji, Solunu ili Soči. Pandemija COVID-19 imala je razliku da smo imali razvijen javni zdravstveni sustav, stručna znanja, iskustva i cjepiva. Ali smo istodobno imali i novi fenomen, a to je nerazumijevanje, težnja za komforom i brzim odgovorima, crno-bijelo slikanje života, nerazumno ponašanje i nesolidarnost. Oni koji su izgubili svoje najdraže, koji su uglavnom umrli jer nisu imali zraka, vjerojatno ne bi bili „generali poslije bitke“. Cijepljenje je nedvojbeno pokazalo svoje pozitivne učinke, na što možemo biti ponosni, bez obzira što nije ispunilo naša „on-off“ očekivanja.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba


Online duhovni susret na temu: “Svećenik, običan čovjek?”

Sarajevo,  Čet, 18. Tra. 2024.

Online duhovni susret na temu: “Svećenik, običan čovjek?”

Nadbiskupijski centar za pastoral mladih „Ivan Pavao II.“ u Sarajevu, 25. travnja 2024. s početkom u 20 sati organizira online duhovni susret u sklopu projekta 'InSpirit – DigitalYouth'. Prijave su otvorene do 24. travnja

Pozvani biti radosni

Rim,  Čet, 18. Tra. 2024.

Pozvani biti radosni

Približavajući se Svjetskom danu molitve za zvanja (4. vazmena nedjelja), za izdanje lista „L`Osservatore Romano“ od 17. travnja 2024., Andrea Monda, ravnatelj toga lista, razgovarao je s kardinalom Lazzarom You Heung-sikom, prefektom Dikasterija za kler

Proljetna korona svećenika Tuzlanskog dekanata

Breške kod Tuzle,  Sri, 17. Tra. 2024.

Proljetna korona svećenika Tuzlanskog dekanata

U srijedu, 17. travnja 2024., održana je redovita proljetna korona svećenika Tuzlanskog dekanata, na kojoj su sudjelovala desetorica svećenika.

Održan koncert sakralne glazbe pod nazivom Daruj nam mir

Zagreb,  Sri, 17. Tra. 2024.

Održan koncert sakralne glazbe pod nazivom Daruj nam mir

Koncert sakralne glazbe pod nazivom Daruj nam mir održan je u utorak, 16. travnja 2024. Godine u zagrebačkoj župnoj crkvi Svete Obitelji