Nikola Pavlović, vjeroučitelj

Ususret korizmi, 40-dnevnoj intenzivnoj pripravi za Uskrs, sugovornika za ovu neiscrpnu temu koja uvijek nanovo podsjeti čovjeka na prolaznost i važnost pokore, pronašli smo u vjeroučitelju Nikoli Pavloviću.

Razgovarala: Josipa Miler

Nikola Pavlović rođen je 20. listopada 1995. u Mostaru, u obitelji oca Dragoslava i majke Smilje, rođ. Prskalo iz Kiseljaka. Osnovnu i srednju školu završio je Kiseljaku, a filozofsko-teološki studij 2019. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu okončao je radom iz kanonskog prava na temu Teološko-pravna pozadina communicatio in sacris.

Od školske 2019./2020. radi kao nastavnik katoličkog vjeronauka u Osnovnoj školi Ivan fra Frano Jukić Sivša.

Poštovani gosp. Pavloviću, potaknuti Isusovim 40-dnevnim boravkom u pustinji, katolici svake godine prije Uskrsa 40 dana provedu posvećeni molitvi, postu i djelima milosrđa. No, što je konkretno korizma i kako bi je trebalo shvaćati?

Korizma za katolike trebala bi se shvaćati kao povlašteno vrijeme posvećenja i susreta s Bogom. Isus kaže: "Primjer sam vam dao", ovaj boravak u pustinji je jedan od primjera. Isus boravi u pustinji prije svoga javnog djelovanja, priprema se za djelovanje i biva iskušavan, ali nije napušten. Svatko od nas je ponekad iskušavan, boravi u nekoj svojoj pustinji gdje se osjeća sam i usamljen. Čovjeku je potrebna ponekad samoća kako bi sredio vlastite misli i posvetio se Bogu. Ali nipošto se ne treba osjećati usamljeno jer koliko god se daleko činio, Bog nikad ne napušta.

U starozavjetnom shvaćanju pustinja je mjesto susreta s Bogom jer ako se prisjetimo Izraelaca koje Bog vodi kroz pustinju i kušnje 40 godina, oni na kraju toga putovanja postaju narod Božji u obećanoj zemlji. Tako bismo i mi trebali korizmu gledati kao našu godišnju pustinju i osmisliti je na način putovanja prema Bogu kroz činjenje dobrih djela, molitvu i pokoru, te puta obraćenja gdje ćemo na kraju potvrditi ono što je rečeno na krštenju, da smo djeca Božja.

Korizma započinje Pepelnicom kada se prilikom pepeljanja izgovaraju riječi: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti.“ Zašto Crkva na početku ovoga vremena daje podsjetnik na smrtnost i ovozemaljsku prolaznost?

Život se shvaća kao dar Božji, ali nije on sam sebi svrha, nego putovanje prema vječnoj sreći. Na tome putovanju, koliko god ono trajalo, pozvani smo koristiti dobivene talente i stjecati nove kako bismo osigurali sebi mogućnosti ulaska u vječnost gdje ćemo uživati blaženo gledanje Boga.

Za vjernika katolika smrt, koliko god bila teška, nije kraj, nego prijelaz iz privremenog, ovozemaljskog života u onaj vječni. Teško nam se pomiriti s vlastitom smrtnošću, a još teže sa smrtnošću naših najmilijih, no tu nam pomaže kršćanska vjera i nada u vječni život i uskrsnuće mrtvih.

Moderni čovjek na sve načine pokušava produljiti ovozemaljski život, te ponekad se boji smrti koja se promatra kao nešto strašno jer je nepoznato, tako strano svemu što poznajemo. Mi bismo trebali ovozemaljski život shvaćati kao jedinstvenu i neponovljivu priliku za činjenje dobra.

O korizmi se, možda ponekad s više ili manje površnosti, govori kao o vremenu pokore. Što je to kršćanska pokora i koji je njezin smisao?

Kršćanska pokora se shvaća kao sredstvo obraćenja i zadovoljština za učinjene grijehe, a ne kao kazna. Tijekom povijesti pokora je bila stroža nego li danas i to smanjenje pokore pojedini tumače kao umanjenje njezine važnosti. Ispravna pokora neodvojiva je od molitve, posta i milostinje. Ne smijemo upadati u zamku kako je korizma jedino pokorničko vrijeme u godini gdje ćemo se kajati za sve što smo učinili u prethodnoj godini, a nakon toga možemo zanemariti do iduće korizme. Pokora ima za cilj utvrditi nas u osobnom kajanju za sve loše učinjeno i dobro propušteno, ona treba dozivati u naša srca nakanu popravljanja i ponovnog uspostavljanja prijateljstava s Bogom i ljudima.

Najčešće pitanje koje se može čuti tijekom četrdesetnice je: "Čega ste se odrekli?" Zašto se korizma najčešće povezuje s odricanjem od nečega, a ne s dubljim povezivanjem s osobama i Bogom?

Odricanje od nečega postalo je više običaj jer dosta lakše se odreći nečega materijalnog, često je to neki porok. Samo po sebi nije pogrješno, ali ne smije se svoditi na poboljšanje zdravlja ili pomodarstvo. Odricanje od materijalnih stvari treba biti prvi korak, a nastaviti s dubljim obraćenjem i promjenom mentaliteta. Odricanje tijekom korizme početak je novoga čovjeka i stvaranja novih pozitivnih navika koje treba nastaviti nakon što prođe tih 40 dana. Odricanje najprije treba biti od grijeha i sredstvo jačanja duha osobe.

Korizmeno odricanje je samo jedan dio korizmene duhovnosti, treba gledati cjelinu u koju ulazi pobožnost, molitva, Sveto pismo i dublji sakramentalni život. Ako se odricanje od materijalnih stvari izdvoji iz te cjeline, samo po sebi je onda samo uskraćivanje nečega samome sebi bez dublje svrhe.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba