Mr. sc. Igor Jakobfi, teolog

„Sredstvo kojim se pri tome Crkva treba i mora služiti jest socijalni nauk. Riječ je o nauku kojim Crkva u povijesnim zbivanjima aktualizira poruku oslobođenja i otkupljenja Kristova te svjedoči čovjeku o njegovu vlastitom dostojanstvu i pozivu na izgradnju zajedništva. Neovisno o kojim je pojavnim oblicima ropstva riječ, svi oni upućuju poziv Crkvi na promicanje svojeg socijalnog nauka“, drži mr. sc. Igor Jakobfi.

Razgovarao: Josip Vričko

Gospodin Igor Jakobfi rođen je 5. veljače 1978. u Osijeku, a od 2012. živi sa suprugom i dvoje djece u Belom Manastiru. Filozofsko-teološki studij na Teologiji u Đakovu završio je 2002. obranom diplomskog rada pod naslovom Supsidijarnost, odgovornost i solidarnost kao temelji modernog socijalnog društva. Kršćanski doprinos današnjem poimanju socijalne pravednosti napisana pod mentorskim vodstvom dr. sc. Vladimira Dugalića. Iste godine upisao je poslijediplomski studij moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koga je završio 2009. obranom licencijatskog rada pod naslovom Kršćanski doprinos nadvladavanju problema proizašlih iz krize socijalne države napisana pod mentorskim vodstvom dr. sc. Stjepana Balobana.

Akademske godine 2018./2019. upisao je doktorski studij – 4. modul: Etičko-moralna i društvena relevantnost teologije i Crkve na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Doktorski rad pod naslovom Druga biskupijska sinoda đakovačka i srijemska. Oživotvorenje socijalnog nauka Crkve po pastoralnim strukturama u Crkvi đakovačko-osječkoj napisao je pod mentorskim vodstvom dr. sc. Vladimira Dugalića i dr. sc. Stjepana Balobana.

Od 2001. do 2018. zaposlen je kao vjeroučitelj u nekoliko osnovnih i srednjih škola na području Đakovačko-osječke nadbiskupije, a od akademske godine 2018./2019. kao asistent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu na Katedri moralne teologije, socijalnog nauka Crkve i liturgike. Izlagao je na nekoliko znanstvenih i stručnih skupova te je objavio šest znanstvenih i 26 stručnih radova iz područja socijalnog nauka Crkve.

Od 2003. do danas u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji vrši razne crkvene službe od kojih je važno istaknuti službu tajnika Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve i društvena pitanja i tajnika Ureda za vjernička društva te službu člana Nadbiskupijskog pastoralnog vijeća.

Povod za razgovor s gospodinom Jakopfijem je Međunarodni dan sjećanja na žrtve ropstva i prekooceanskog odvođenja robova

Poštovani, prema odluci UN-a, u svijetu se svake godine 25. ožujka obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve ropstva i prekooceanskog odvođenja robova, čime se odaje počast milijunima Afrikanaca koji su silom napustili svoje zemlje. Danas, međutim, sve više svjedočimo modernu ropstvu.

Premda je ropstvo strogo zabranjeno davne 1948. Općom deklaracijom o ljudskim pravima, još uvijek su u mnogim krajevima svijeta prisutni različiti oblici ropstva poput trgovanja odraslima i djecom, novačenja djece u ratne svrhe, iskorištavanja radnika i prostitucije. Međutim, svjedoci smo i pojave novih veoma opasnih oblika na području rada, bankarstva, prehrane, medija, pa čak i na području sporta i obrazovanja.

Svaki je oblik robovlasničkog odnosa sramotan, ali postoji značajna razlika između onoga kada je netko svjestan vlastita robovanja i onoga kada nije. Svijest o vlastitom stanju ropstva uključuje istodobno svijest i čežnju za slobodom, a prema tome i barem najmanju mogućnost za oslobođenjem. Kada takva svijest ne postoji, živi se kao da je sve u redu. Osoba premda se nalazi u ropstvu, svoje stanje ne prepoznaje kao robovanje, već kao normalan, a ponekad i poželjan obrazac življenja. Isto tako dok su stari oblici ropstva blisko povezani s neposrednom patnjom, novi se često kriju iza iluzornih osobnih koristi onoga koji robuje.

Slažete li se, gospodine Jakobfi, da su suvremeni oblici ropstva u određenom smislu gori od prošlih? Štoviše, neki znanstvenici drže kako je „mračni srednji vijek“ igračka prema modernom ropstvu.

Suvremeni oblici ropstva zasigurno jesu opasniji od starih jer su prikriveni teško primjetnim okovima. Jedan od novih oblika ropstva je visoko plaćena prezaposlenost. Danas mnogi mladi čeznu za dinamičnim, atraktivnim i izdašno plaćenim poslom. U tomu dakako nema ništa loše. Problem nastaje kada poslovna karijera postane primarna vrijednost. Prezaposlena osoba živi u zabludi da joj karijera i novac osiguravaju puninu osobnog dobra te zbog toga ne uspijeva prepoznati da je instrumentalizirana u korist tvrtke i njezina profita. Međutim, ostvarenje poslovne karijere i zajamčena visoka plaća bivaju tek puki marketinški trikovi kojima tvrtke uspješno privlače nove zaposlenike i zadržavaju postojeće u stanju ropstva. Slično je prisutno i u zloporabi javnih rasprava o slobodnoj nedjelji. Umjesto da se u središte stave čovjekove potrebe za druženjem s obitelji i prijateljima, razonodom i vjerskim životom, naglasak se pokušava staviti na prijetnje otkazima i/ili na obećanja o povećanju plaće. Nedjeljni rad se tako opravdava očuvanjem radnih mjesta i dodatnom zaradom. Takvom obliku robovanja najpodložniji su slabo plaćeni radnici u trgovini jer će u strahu od otkaza i zbog opravdane potrebe za novcem vrlo lako podleći takvim obmanama.

Jednom ste prigodom postavili (zapravo) dvojbu: Aktivna medijska publika: veličanstveni prostor slobode ili novi oblici ropstva?Jesmo li – ipak! – bliži ovome drugom? Nažalost…

U ne tako davnom vremenu kada su postojali samo masovni mediji/publika, moglo se vrlo lako razlikovati proizvođače medijskog sadržaja i primatelje. S jedne strane bili su mediji u službi prenošenja političkih/gospodarskih „istina“. S druge strane bile su publike koje pasivno primaju medijske poruke. Mogućnosti zloporaba su dakako bile jako velike. Publike su često bile samo anonimni, depersonalizirani, neorganizirani skup/ovi pojedinaca visoke emotivnosti, impulzivnosti i sugestivnosti. Danas živimo u vremenu aktivne medijske publike u komu granica između proizvođača i primatelja nestaje. Danas se primarno proizvode personalizirani medijski sadržaji u službi zadovoljavanja, često umjetno stvorenih, potreba. Publike kao primatelji, zbog lako dostupnih medijskih uređaja i nesvjesno postaju potencijalni pošiljatelji primljena medijskog sadržaja.

Publika – nije to (više) jednoznačna kategorija...

Moguće je prepoznati tri tipa aktivne medijske publike: publika u ulozi glavnih junaka te publika kao su-stvaratelj ili stvaratelj novog medijskog sadržaja. Pojavom reality emisija i kvizova omogućeno je da se publici prida središnji medijski značaj, to jest da anonimni pojedinac postane glavni junak. Ono što ostaje neprimjetno jest da je sudjelovanje publike nerijetko vođeno dobro osmišljenim menadžmentom, a što za posljedicu ima da se u javnosti otežava razlikovanje medijske od socijalne realnosti. Dostupnost novih tehnologija omogućila je publici participaciju u novinarskom poslu. Mnoge medijske kuće u izvještavanju koriste se audio/video uradcima svoje publike. Su-stvaranje medijskog sadržaja od publike otvara mnoga etička pitanja poput provjere autentičnosti sadržaja i poštivanja prava na privatnost te izlaganja novinarske profesije tržišnoj konkurenciji upitne kvalitete. Na kraju, danas svatko imalo informatički pismen može samostalno kreirati i objavljivati vlastite vijesti i zabavne sadržaje ili dijeliti tuđe. Svatko može postati proizvođač/potrošač medijskog sadržaja, onaj koji (dez)informira i koji se (dez)informira, onaj koji zabavlja i onaj koji se zabavlja.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba