Mons. Giuseppe Baturi, nadbiskup Cagliarija i generalni tajnik Talijanske biskupske konferencije

U povodu proslave svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije za Katolički tjednik razgovarao je mons. Giussepe Baturi, nadbiskup Cagliarija i generalni tajnik Talijanske biskupske konferencije.

Razgovarao: Dražen Kustura

Mons. Baturi rođen je u Cataniji 21. ožujka 1964. Za svećenika je zaređen 2. siječnja 1993., a za nadbiskupa u Cagliariju imenovan je 16. studenog 2019. Biskupsko ređenje imao je 5. siječnja 2020. kada je i preuzeo upravu nad povjerenom mu nadbiskupijom. Osim toga u Talijanskoj biskupskoj konferenciji (CEI) vrši i službu generalnog tajnika.

S njime smo razgovarali o važnosti svetkovine Velike Gospe u današnjem vremenu, fenomenu hodočašća u velika marijanska svetišta, ali i o ekumenizmu i međureligijskom dijalogu…

Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo jedan je od većih misterija katoličke vjere. Što ta dogma poručuje vjernicima danas?

Među brojnim značenjima ovog lijepog slavlja istaknuo bih dva. Uznesenje nudi ljudima nadu u dobru sudbinu, u životni cilj i istinu koja može objasniti radosti i teškoće životnog puta. Mnogi problemi s kojima se ljudi suočavaju proizlaze iz sumnje u njihovu životnu priču. Stvoreni smo za vječnu radost, za istinu, odnosno stvoreni smo za Boga. Ova duboka istina sprječava i očaj i cinično zadovoljstvo te nas pokreće u potrazi, u pokretu prema budućnosti. Ako zaboravimo nadu u život i sreću, postajemo nasilni, očajni ili nam je dosadno. Nadalje, Uznesenje Djevice Marije skreće nam pozornost na vrijednost tijela, na konkretnu i jedinstvenu stvarnost našeg „ja“. Tijelo žeđa Boga kao i duša jer očekujemo da se ništa od našeg postojanja ne izgubi poput ljubavi, radosti, prijateljstva… Ono što se događa tijelu postiže se zagrljajem Vječnoga.

Marija kao majka i dalje okuplja svoju djecu diljem svijeta, osobito u svetištima. Koliko takva masovna okupljanja pomažu u razvoju istinske pobožnosti? Jesu li ona pogodna za osobna obraćenja?

Velika hodočašća su pomoć našoj vjeri jer nas postavljaju na put, da shvatimo kako je cijeli život putovanje, te u molitvi da shvatimo kako je veličina čovjeka stajati pred Bogom zazivajući spasenje. Kako mijenja život odlazak na ova okupljanja? Mnogo ovisi o „žeđi“ s kojom sudjelujemo, o spremnosti da se pustimo iznenaditi Božjom ljubavlju, o njihovoj sposobnosti da ožive kršćansko sjećanje. Marija je za nas uvijek živa točka sjećanja. Poput nje, moramo znati zadržati u srcu (u dubini duše) događaj prisutnosti Gospodina.

Gospu se naziva i „novom Evom“. Kakvu bi ulogu žena danas trebala imati u svijetu, ali posebno u Crkvi o čemu se sve više govori?

Žene su u Crkvi znak potrebne korespondencije s Kristom zaručnikom. U Crkvi su pozvane svjedočiti ljepotu ženstvenosti, kako bi bila sretnija, nemirna u potrazi za Zaručnikom i sposobna brinuti se za svoju djecu s autentičnom majčinskom ljubavlju.

Često se pod utjecajem radikalnog feminističkog pokreta i prividne borbe za jednakost spolova srozalo dostojanstvo žene kao supruge i majke. Koliko je lik Blažene Djevice Marije privlačan današnjim djevojkama?

Marija privlači naklonost i želju djevojaka jer su njezino djevičanstvo i majčinstvo posve ženski odgovor na Božju inicijativu koja traži prebivalište među nama. Marija odgovara cijelim srcem i svojom osobom kao žena. Bog postaje tijelom u Djevici da nastani svu ljudsku stvarnost. Djevičanstvo nije razumljivo ako kod mladih ne njegujemo religiozni osjećaj, svijest da se svaki primjer života i sreće ostvaruje u „Da“ kojim odgovaramo na Božju prisutnost. Marijino djevičanstvo i majčinstvo ne čine ideale ljepote za sebe, nego u odnosu na putovanje Boga s nama.

Iako se često govori o sve većoj nezainteresiranosti za Boga, vjeru i Crkvu, osobito na Zapadu, ipak svjedočimo kako su marijanska svetišta puna hodočasnika. Kako objasniti taj fenomen?

Religiozni osjećaj čovjeka, njegova otvorenost prema vječnom, prema beskrajno velikom, nikad se ne gasi. Ponekad se izražava u svjesnom sudjelovanju u životu vjere, ponekad kao potreba za srećom i smislom života ili kao želja da se neka želja ispuni. Svi smo mi na putu, u potrazi za onim što naše postojanje može učiniti punim smisla. Marijanska svetišta i dalje privlače jer razgovaraju s tjeskobama i najdubljim traženjima čovjeka koji je uvijek Božji hodočasnik. Nadalje, svetišta su sjećanje na veliku kršćansku povijest koja je utemeljila našu civilizaciju i prirodno privlače one koji žude za autentičnošću i obnovom. Usred tolikih lažnih obećanja o sreći, svetišta znaju kako ponuditi čistu vodu koja zadovoljava našu žeđ za životom.

Nastavak intervjua pročitajte na portalu nedjelja.ba ili u tiskanom izdanju