Mons. Ferenc Fazekas, subotički biskup

U povodu najveće kršćanske svetkovine – Uskrsa, sugovornika smo pronašli u subotičkom biskupu mons. Ferencu (Franji) Fazekasu.

Razgovarao: Dražen Kustura

Mons. Fazekas rođen je 29. rujna 1958. u Bečeju. Biskupijsku klasičnu gimnaziju Paulinum u Subotici pohađao je kao pitomac istoimenog malog sjemeništa. Zatim je bogoslovske dane od 1977. do 1984. proveo u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu gdje je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu studirao filozofiju i teologiju.

Za svećenika Subotičke biskupije zaređen je 29. lipnja 1984. Prve dvije godine svećeničke službe djelovao je kao župni vikar u župi Presvetog Trojstva u Somboru, da bi potom dvije godine vršio službu župnog vikara u Bačkoj Topoli te je 1986. bio imenovan i upraviteljem župe u Bajši. Službu župnog upravitelja u Bogojevu i Srpskom Miletiću obnašao je od 1988. Župničku službu vršio je od 1994. u župi Sv. Franje u Senti, zatim od 1998. u Bačkoj Topoli, te od 2021. u župi Sv. Jurja u Subotici.

U razdoblju između 2005. i 2012. bio je dekan Bačkotopolskog dekanata, a od 2012. do 2020. bio je arhiprezbiter Potiskog arhiprezbiterata. Generalnim vikarom Subotičke biskupije imenovan je 2020. Tu je službu obnašao sve do smrti biskupa Slavka Večerina kada je najprije postao dijecezanski upravitelj, a zatim je 7. listopada 2023. imenovan i biskupom. S njim smo razgovarali o otajstvu uskrsnuća, križu kao sredstvu spasenja, pobjedi života nad smrću…

Preuzvišeni, slijedeći misao Sv. Pavla koji je u Poslanici Korinćanima poručio da „ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša“ (usp. 1 Kor 15,14), možete li pojasniti što otajstvo uskrsnuća znači za čovjeka današnjice?

Nedvojbeno da otajstvo uskrsnuća ostaje zauvijek temelj naše kršćanske vjere, koje je u sebi bogato, neiscrpno. Ono je zaista velika tajna za čovjeka i ne možemo nikada do kraja shvatiti svu njegovu dubinu. Zbog toga otajstvo uskrsnuća oduvijek je imalo i može imati svoju poruku, snagu i utjehu današnjem čovjeku. Zacijelo, događaj Isusova uskrsnuća pruža onu neiskorjenjivu nadu da patnja, smrt nema svoju zadnju riječ. Tako uskrsli Isus ostaje i dalje istinsko uporište čovječanstvu jer drugoga nema. Sva druga rješenja su pala na ispitu povijesti. Jednom prigodom mladi su Sv. Ivana Pavla II. pitali: „Može li Isus nešto reći današnjem čovjeku?“ On je odgovorio: „Jedino On može reći!“ Uistinu, ako čovjek u vjeri prihvaća zbilju Isusova uskrsnuća, naći će smisao u vrtlogu i previranju suvremena svijeta. Takva će osoba postati nositeljem nade cijelom čovječanstvu koje, nažalost, živi u nekom beznađu, bespuću.

Znamo da put do nedjeljnog jutra prolazi preko događaja Velikog petka. Kako u suvremenom svijetu, koji često želi izbjeći bilo kakav oblik žrtve, svjedočiti da je križ sredstvo spasenja i blagoslova, a ne prokletstva?

Svakako ne smijemo odvojiti Isusovu muku i smrt od njegova uskrsnuća. Sve to moramo zajedno promatrati. Uskrsnuće Isusovo nam je dalo novi vid, novi pogled na patnju i na sve naše osobne žrtve. Ako čovjek ljubi, on je spreman prihvatiti sve žrtve, jer na neki način zna da će se nešto lijepo i dobro ostvariti po njegovu trudu. Današnji čovjek kao da ne vjeruje u istinsku ljubav jer se možda razočarao u nju, i zato ne nalazi niti smisao u samoodricanju i žrtvovanju. Međutim, prava sreća, radost je u tome ako se znamo žrtvovati za drugoga jer ćemo samo tako biti blagoslovom za svoje bližnje. Naš Spasitelj Isus Krist ostaje nam primjerom jer je On išao do kraja u svojoj ljubavi prema nama, bio je spreman čak i svoj život dati za sve nas. Svi mi znamo iz svoga vlastitoga života da ono čega smo lijepog i dobrog ostvarili uvijek je bilo u znaku križa i žrtve. Nerijetko smo i mi sami prošli svoj Veliki petak da bismo se onda radovali svom uspjehu, dostignuću. Uvijek se isplati žrtvovati se u ljubavi jer komfor, udobnost nikada ne pruža pravu radost čovjekovu srcu.

Nažalost i ovaj Uskrs mnogi neće dočekati u miru jer smo svjedoci brojnih ratova i stradanja diljem svijeta, osobito u Ukrajini i Isusovoj domovini. Na koji način otajstvo najveće kršćanske svetkovine može pomoći u tjeranju tame grijeha i bratoubilačkih ratova?

Nažalost, kroz povijest čovječanstva je uvijek bilo ratova, nasilja i raznih sukoba. Sve je to kao zla sjena koja nas neprestance prati. Najveća je tragedija u svemu tome da nerijetko bude to bratoubilački rat u kome ratuju oni koji su iste kršćanske vjere, koji se pouzdaju u Isusa Krista. A i vi ste u Bosni i Hercegovini proživjeli u nedavnoj prošlosti sve strahote rata i nasilja. Sve dok se čitavo čovječanstvo ne ugleda u Isusa Krista koji je milosrdan i miroljubiv, neće biti mira.

Jedna od prvih Isusovih poruka njegovim učenicima nakon uskrsnuća bila je: „Mir vama“ (Lk 24,36). Koliko je sam pojam mira danas preopterećen jer smo svjedoci da mnogi o miru govore, a da ga je u svijetu sve manje? Što je potrebno učiniti kako bi istinski mir zavladao?

Nesumnjivo je da istinski mir dolazi od našega Spasitelja Isusa Krista. On je svoj mir darovao nama ljudima. Ali taj dar mira trebamo stalno čuvati, njegovati, izgrađivati. To je naš trajni zadatak do kraja svijeta. Drugi vatikanski koncil u svom dokumentu O Crkvi u suvremenom svijetu ističe da se mir ne svodi jedino na uspostavu ravnoteže protivničkih sila, nego je mir djelo pravednosti i djelo ljubavi. Budući da smo svi mi ranjeni grijehom, stjecanje mira zahtijeva trajno vladanje strastima. Potrebno je uvažavanje različitosti, zauzeto bratsko postupanje, poštivanje dostojanstva svakoga čovjeka (usp. GS 78). Dakako, treba neprestance govoriti o miru i naša Crkva ima baš tu zadaću, da sukobljene strane uvijek poziva na mir. To danas radi naš papa Franjo, a i to su činili i njegovi prethodnici. Treba također moliti i postiti za mir. Nažalost, na ovome svijetu teško će zavladati istinski mir, ali ima svijetlih trenutaka u ljudskoj povijesti kada je mir na neko vrijeme ostvaren. Iz ovoga treba izvući poruku, i očuvati taj mir kao veliko blago.

U blagdanu Uskrsa kršćani slave Isusovu pobjedu nad grijehom, smrću i đavlom. Koliko su, prema Vašem mišljenju, današnji Kristovi vjernici svjedoci nade u ovom svijetu koji je često opterećen krizama, neizvjesnošću i strahom?

Uistinu, Isusova pobjeda nad grijehom, smrću i đavlom je razlog našeg slavljenja i naše radosti. Ako promatramo Isusa u Njegovoj ljudskoj naravi, vidjet ćemo da je i On prošao u svom životu kroz neizvjesnost, zaplakao nad Jeruzalemom, ražalostila ga nevjernost, ravnodušje ljudi, imao je strah pred smrću. Međutim, njegovo pouzdanje da je njegov Otac uvijek uz njega pomoglo mu je svim ljudskim poteškoćama. A poteškoće u okviru ovog svijeta će uvijek postojati! One se pojavljuju kao neki „izazov“, i pitanje je kako ćemo na njih reagirati, odnosno odgovarati: Hoćemo li ostati kao pravi ljudi puni ljubavi i nade? Hoće li one biti prigode da nešto dobroga učinimo? Krize nam znaju također otvoriti oči, naše srce, da neke životne stvari drugačije vrjednujemo.

IZDVOJENO: U kakvu raspoloženju kršćani u Srbiji, na poseban način u Subotičkoj biskupiji, dočekuju svetkovinu Uskrsa?

U našem društvu, kao i našoj biskupiji, hvala dragom Bogu, još postoje neko raspoloženje i žar kada očekujemo svetkovinu Uskrsa. Vjernici u većem broju dolaze u crkvu, ispovijedaju se i pričešćuju. Obitelji se okupe, a ponekad sam Uskrs potiče ih i na to da se pomire. Potaknuti Isusovim primjerom, kao i uskrsnim događajima, u „zraku“ se nekako osjeća neka mirnoća među ljudima.

Prije izvjesnog vremena pokrenuta je inicijativa da od 2025., kada se obilježava 1 700 godina od Nicejskog sabora, svi kršćani na isti nadnevak slave Uskrs. Koliko bi to doprinijelo ekumenizmu, prije svega, između SPC-a i Katoličke Crkve na ovim područjima?

Nagodinu ćemo svi kršćani slaviti na isti dan, 20. travnja, našu najveću svetkovinu – Isusovo uskrsnuće, a ujedno se sjetiti prvog Općeg sabora u Niceji. To je zasigurno Božja providnost! Možda će ove činjenice na nešto sve nas, kršćane, potaknuti. Vjerujem da će se organizirati razni zajednički susreti: zajedničke molitve, tribine ili neki zajednički dobrotvorni poduhvati. Svakako to treba biti svima nama kao „znak vremena“. Istina da je već mnogo toga postignuto na području ekumenizma, ali osjećamo i to da je sve kao da je stalo i nema napretka, zato se nadamo da će sljedeća godina učiniti neki pomak.

Ove godine katolici, pravoslavci i muslimani gotovo se u isto vrijeme pripremaju za proslavu svojih središnjih blagdana. Kod svih su prisutni post i pokora. Može li ta priprava za blagdane dati neke vidljive rezultate u svijetu, ali i u našem okruženju?

Zaista, blagdanske pripreme, neovisno o religijskoj pripadnosti, uvijek aktiviziraju vjernike na dublje proživljavanje svojih vjera. Ako, uistinu, svi vjernici autentično, vjerodostojno žive svoju vjeru i otvore svoja srca Bogu Stvoritelju, zasigurno neće imati mržnju prema drugim ljudima. Post, pokora, molitva, dobra djela, sve to čovjeka oplemenjuje, čini ga otvorenim za ljubav, da se u njegovoj duši rodi milosrđe, suosjećaj, solidarnost prema onima kojima je potrebna naša pomoć. Iskazana ljubav prema bližnjemu uvijek povezuje ljude, bez obzira kojoj vjeroispovijesti pripadali.

Službu biskupa Subotičke biskupije preuzeli ste u studenome 2023. Koji su najveći izazovi s kojima se suočava Crkva u Vojvodini, ali i u cijeloj Srbiji?

Suočavamo se mnogim izazovima. Smanjuje se broj vjernika, a uz to mnogi mladi odlaze s našega područja u nadi boljeg života. Tako mnogi starci ostaju osamljenima. Zbog toga su prepuni naši domovi za starce i bolesnike. Dosta ljudi živi u siromaštvu i neimaštini. U tim okolnostima naš Biskupijski Caritas prisiljen je sve više angažirati se. Mnoge naše crkve koje, nažalost, nemaju svojih katoličkih zajednica opustošene su, a mnogo novca bi trebalo uložiti za njihovu obnovu. Postavlja se pitanje: „Što s njima?“ A ni naša katedralna bazilika nije u zavidnu stanju, ogroman je iznos za njezinu popravku. Naravno, kao i u svijetu imamo nedostatak duhovnih zvanja. Naše su obitelji izložene raznim modernim, čudnim idejama. Osjeća se i neki gubitak kršćanskog mentaliteta. Uistinu, opterećeni smo ogromnim izazovima. Ali uzdajući se u Gospodina i moleći njegovu pomoć, nadamo se postupnu rješavanju tih aktualnih problema.

Za kraj ovog razgovora, koja je Vaša uskrsna poruka katolicima, ali i svim ljudima dobre volje?

Za nas katolike Isusovo je uskrsnuće radosna vijest jer ono nam pruža snagu u našim patnjama, u našim bezizglednim okolnostima budući da svoju konačnu riječ nema niti zlo niti smrt. Ima uskrsnuća! Stoga, želim svim našim katolicima i svim ljudima dobre volje da ova nada obasjava sve nas i da ona živi u svima nama.