Mons. Anto Meštrović, umirovljeni prepošt Stolnog kaptola vrhbosanskog

I kad moraju otići u druge zemlje po svijetu i na druge kontinente, naši vjernici nastavljaju živjeti vjeru kao da su u rodnom kraju. Ono što se stoljećima u teškim vremenima izgrađivalo i prenosilo s koljena na koljeno u BiH, to je i u modernim vremenima teško iskorjenjivo.

Razgovarao: Josip Vričko

Mons. Meštrović rođen je 30. kolovoza 1947. u Dobroši, općina i župa Prozor, od oca Anđelka Meštrovića i majke Mare, rođ. Zadro, kao najstarije od šestero djece. Osnovnu je školu završio u Prozoru, sjemenište u Dubrovniku, teologiju u Đakovu - Sarajevu, a diplomirao je u Zagrebu. Đakonsko ređenje primio je u Sarajevu 1973., a svećeničko u Prozoru 8. srpnja 1973. Članom Svećeničkog vijeća Vrhbosanske nadbiskupije imenovan je 5. lipnja 1991., a službu ravnatelja Katoličkog školskog centra Sv. Josip u Sarajevu obavljao je od 1998. do 2006.

Fojničkim arhiđakonom imenovan je 13. rujna 2006., a arhivarom u Arhivu Vrhbosanske nadbiskupije 13. listopada 2006. Dužnost rektora sarajevske katedrale Srca Isusova vršio je od travnja 2009. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 8. rujna 2011. monsinjorom. Za prepošta Stolnog kaptola vrhbosanskog potvrđen je 18. prosinca 2015., a 14. svibnja 2016. imenovan je kanonikom pokorničarom. Umirovljen je dekretom od 27. srpnja 2022. u 75. godini života.

Poštovani mons. Meštroviću, gotovo ste dvije godine u svećeničkoj mirovini. Kako vam se danas, iz „penzionerske perspektive“, čini vrijeme koje ste proveli u Vrhbosanskoj nadbiskupiji?

„Tako i vi, kad učinite sve što vam je naloženo, kažite: Sluge smo neznatne, učinismo samo svoju dužnost“ (Lk 17,10). Kroz proteklih 50 godina moga svećeništva dogodile su se neslućene promjene zapanjujućom brzinom u društvu i Crkvi. Godine su to „oštrih političkih, društvenih, ekonomskih, rasnih i ideoloških razdora“ (GS 4). Utjecalo je to na mnoge živote na duhovnom i društvenom području.

U tom vremenu, općenito u hrvatskom narodu pa i u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, nakon tragedije Drugog svjetskog rata, vjerski je život prolazio kroz razne tjesnace. Crkva se s mukom oporavljala od posljedica Drugog svjetskog rata. Težak je bio život mnogih udovica i brojnih obitelji koje su ostale bez glave obitelji. Živjelo se od onoga što je zemlja dala i mukotrpna rada vlastitim rukama. Vrhbosanska nadbiskupija i događaji u njoj u tom vremenu govore o neuništivoj vjeri, tihoj ali upornoj borbi katoličkog puka, neograničenoj nadi, upornom pouzdanju u Božju providnost. Postupno su dolazila bolja vremena. Došlo je vrijeme mogućnosti zapošljavanja, otvorile su se granice. Počele su se obnavljati i graditi nove crkve, klijala su duhovna zvanja, muška i ženska. Omogućeno je nadbiskupiji kupiti oduzetu vlastitu zgradu Bogoslovije, izgrađena je Franjevačka bogoslovija u Nedžarićima. Obje su bogoslovije bile popunjene svećeničkim kandidatima kao i malo sjemenište franjevačkim kandidatima u Visokom. Pastoralni život je bio dinamičan. Međutim, bilo je i nepotrebnih unutarnjih napetosti, podjela, pomanjkanja poniznosti, samokritičnosti.

Rat 1992. sve iz temelja mijenja. Svima je bilo teško. Crkveni objekti izgrađeni rukama vjernika su devastirani, porušeni. Mnogi svećenici i narod protjeran. Ljudi su preko noći ostali bez s mukom stečene imovine. Veliki dio župa ostaje prazan. Nekoć živa crkva i nadbiskupija postala je kao „razbijena posuda“ (usp. Ps. 31,13b). Unatoč svemu Bog jedini može umiriti naše srce, razbistriti naše misli i pružiti nam nadu i snagu: „Ne boj se, jer ja sam s tobom! Ne gledaj plašljivo naokolo, jer sam ja tvoj Bog. Ja ti pomažem. Ja te podupirem svojom jakom desnicom“ (Iz 41,10).

Idemo evo ususret svetkovini Srca Isusova koje je naslovnik i zaštitnik Vrhbosanske nadbiskupije. Kao i druge, tako i ova Nadbiskupija kroz povijest bilježi i uspone i padove. Kako danas, gledajući, uvjetno rečeno, sa strane, vidite situaciju u njoj?

Nakon ponovne uspostave redovite crkvene vlasti na području BiH odlukom pape Leona XIII, 5. 7. 1881., utemeljene su tri dijeceze: biskupije u Mostaru i Banjoj Luci, a Sarajevo je postalo nadbiskupija i metropolija. Prvi vrhbosanski nadbiskup sluga Božji Josip Stadler posvetio je nadbiskupiju Presvetom Srcu Isusovu. Također i sarajevsku katedralu, kako je rekao, „tom simbolu Isusove ljubavi prema nama“. Nadbiskup Stadler je urezao Srce Isusovo u svoj grb kao znak da mu se potpuno posvećuje. Neke župe, koje je osnovao, posvetio je Srcu Isusovu. Dao je izraditi medalje koje je rado dijelio vjernicima. Na jednoj strani medalje bilo je oslikano Srce Isusovo s natpisom: Srce Isusovo, smiluj se Bosni!, a na drugoj strani je bilo Srce Marijino s riječima: Srce Marijino, pomozi Bosni! Puk je rado prihvatio pobožnost Srcu Isusovu.

Bog želi od nas duhovne vrline. Prikazujući plod Duha u našem životu, živimo „uspješno“ u Božjim očima. Međutim, dok prolazimo kroz nevolje i teška vremena, koja nazivamo „kušnjama“, počinjemo shvaćati da Bog koristi upravo te kušnje kako bi nas ojačao: „Iskreno se radujte kad padnete u različite kušnje, znajući da iskušenjima vaša vjera biva utvrđena u postojanosti“ (Jak 1,2).

Nadbiskup Vukšić nedavno je govoreći za Katoličku novinsku agenciju (KNA), kazao kako u Njemačkoj i Austriji ljudi napuštaju Crkvu, a ovdje, u nas odmah napuštaju zemlju. Slijedom čega je onda Crkva u BiH posljednjih godina postala „Crkva starih“...

Stanje Crkve u zapadnim zemljama je pojava koja zahtijeva temeljite analize, unutarcrkveno propitivanje, spremnost na poniznost i samokritiku svih. Napuštanje Crkve u zapadnim zemljama i zatvaranje crkava i napuštanje ili odlazak iz zemlje BiH, gdje su crkve skoro prazne ili u koje dolazi nekoliko starijih osoba, „Crkva starih“, govori o sličnom činjeničnom stanju, mada su uzroci različiti. Činjenica je da su crkve prazne. Međutim, ostajući vjerni Bogu, molimo se i nadamo. Crkva u BiH poziva na ostanak i povratak, ali ona, što se vidjelo kroz protekle godine, nema mehanizama za to. Zemlja je sve praznija, time crkve i bogomolje. Jednako su pogođeni svi narodi i građani u BiH bez obzira na vjeru i naciju. Neshvatljivo je da trideset godina nakon rata kojim su svi u zemlji pogođeni i osiromašeni, nisu iskreno pružene ruke pomirenja i praštanja. A bez toga nema temelja za novi, normalan i dostojanstven život žiteljima zemlje.

Može li se u kontekstu rečenoga konstatirati kako je smanjenje broja vjernika jedan od najvećih izazova Vrhbosanske nadbiskupije? I u kojoj mjeri Crkva može utjecati na sveprisutni trend odlaska, prije svih mladih iz naše domovine?

Smanjenje pučanstva u bilo kojoj zemlji ili zajednici svijeta je veliki izazov, a pogotovo za jednu mjesnu Crkvu, Vrhbosansku nadbiskupiju, koja je od predratnih oko 530 000, 2022. imala oko 123 000 vjernika.

Bojim se da se Crkvi stavlja u ruke zadaća koju moraju i trebaju odraditi neke druge strukture. Država treba stvoriti uvjete da ljudi ostaju u zemlji i da se vraćaju na svoje. To ne ide bez projekata, stručnih ljudi i timova, kapitala. Crkva sama ne može obnavljati ni održavati vlastite objekte. Traži se pomoć od zapadnoeuropskih Caritasa, BK-a i dobročinitelja. Međutim, ovi idu dalje, gdje su veće potrebe svijeta. Pojavljuju se novi izazovi, ratovi, prirodne nepogode. A kod nas je puno otvorenih pitanja poput socijalnog osiguranja i mirovina svećenika, statusa bolničkih kapelana, financiranje institucija, siromašne župe s malo vjernika… O spomenutom pitanju odlaska iz zemlje Crkva, koliko može, daje potporu ostanku i povratku.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba