Kenan Hodžić, tajnik Odbora za međureligijsku suradnju Zenica

Jedno od važnijih pitanja na lokalnoj, ali i globalnoj razini pitanje je vjerskih sloboda koje je i danasugroženo jer brojni ljudi samo zato što vjeruju ili se njihovo vjerovanje razlikuje od drugih, bivaju žrtve progona, terora pa i ubojstava. Zato je, kako bi se svake godine skrenula pozornost na taj gorući problem, ustanovljen Svjetski dan vjerskih sloboda koji se obilježava 15. siječnja.

Razgovarala: Josipa Miler

Tom prigodom sugovornika smo pronašli u Kenanu Hodžiću, tajniku Odbora za međureligijsku suradnju (OMS), koji je dio Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine.

Kenan je rođen 25. rujna 1991. u Zenici i od rane mladosti aktivan je u različitim mirovnim organizacijama. Službu tajnika OMS-a obavlja od studenoga 2011. Radio je u Sektoru za upravu, medije i mlade Islamske zajednice u Zenici, a bavio se i novinarstvom te je urednik prve međureligijske radioemisije za mlade Da svi budu (za)jedno. Također, bio je koordinator projekata za mlade pri Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II.

Vanjski je suradnik na istraživačkim i mirovnim programima koje provode različite međunarodne i lokalne organizacije poput Atlantske inicijative, OSCE-a, IOM-a, Centra za mirovno obrazovanje, Centra za izgradnju mira te Fondacije Muzej Žitomislić.

Gostujući je predavač na raznim skupovima, međureligijskim i mirovnim kampovima te znanstvenim skupovima, kao i na Pravnom fakultetu, Fakultetu sigurnosnih studija, Fakultetu za menadžment u turizmu i Sinan-begovoj medresi. Autor je nekoliko radova o mirovnom aktivizmu i međureligijskom dijalogu te dobitnik priznanja Ujedinjenih naroda i Predsjedništva BiH Differences inspire, Zeničke povelje mira i Nagrade Zenice.

Poštovani gosp. Hodžiću, Dan vjerskih sloboda obilježava se u gotovo svim zemljama svijeta što pokazuje koliko je to pitanje jedno od važnijih u modernom društvu. Što se podrazumijeva pod pojmom „vjerske slobode“?

Sloboda vjere ili uvjerenje jest jedno od osnovnih ljudskih prava. Ovo pravo podrazumijeva slobodno ispovijedanje vjere ili uvjerenja, samostalno ili u zajednici s drugima, u javnosti ili privatno, molitvom, propovijedanjem, obavljanjem drugih različitih religijskih obreda ili jednom riječju življenjem vjere. Pod navedenim pojmom svakako da se uključuje i pravo na nediskriminaciju zbog vjere ili uvjerenja. Jasno, možemo pronalaziti različite forme i definicije koje uobličuju ovaj segment života, za nas vjernike veoma važan, ali valja istaknuti i to da nas ove slobode obvezuju. Vjerujući čovjek će u društvu koje mu jamči vjerske slobode, upravo iz svoje vlastite duhovnosti manifestirati, projaviti, živjeti vjeru kroz konkretna djela koja će učiniti to društvo boljim. Poštenje, pravednost, nekorumpiranost, istinoljubivost, marljivost, pažnja, briga za opće dobro, ljubav, dosljednost i sve to mora proizići iz čovjeka koji vjeruje i konzumira vjerske slobode. Pitanje, i ono se stalno pred nas servira: Kakvi smo to vjernici? Prije nego svako za sebe odgovori na ovo pitanje, imao bih samo malu preporuku, dragi ljudi, ne tražite uzroke vlastita nezadovoljstva sobom ili društvom daleko od sebe i nikako isključivo u drugome. U ovom trenutku mi u misli dolaze kur'anski ajeti iz sure Ja-sin gdje Bog dž.š. poručuje: „Uzrok vaše nesreće je u vama“, bilo bi dobro da ga imamo na umu prije nego što okrivimo sve, a ne pogledamo u sebe. Da zaključim, vjerske slobode su važne i potrebno je na njih uvijek ukazivati, njegovati ih te raditi na otklanjanju diskriminacija koje imamo u našem društvu, a koje su na tome osnovane, ali isto toliko je važno poručiti da nas one i obvezuju.

U Općoj deklaracije o ljudskim pravima navodi se da: „Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere“, i to „poučavanjem i praktičnim vršenjem bogoslužja i obreda“. Poštuje li se to pravo i kakvim biste ocijenili stanje vjerskih sloboda u Bosni i Hercegovini?

U našoj zemlji brojne stvari zakonodavno su pristojno uređene, dok nas vrlo često provedba samih zakona, kompliciranost sustava, pomanjkanje demokratske dobre volje, nedostatak političke, ali i društvene svijesti te, priznat ćemo svi, vrlo često naše balkanske tvrdoglavosti po dobro poznatom principu „Neka komšiji crkne krava“, dovodi u probleme. Pazite, moramo se iznova podsjećati ovdje kako to vjernici (posebno naglašavam i ističem ovu veliku riječ) sebi ne bi smjeli dopustiti. Danas vjernike imamo na mjestima odlučivanja, raduje nas to, ali i stavlja pred ozbiljnu zapitanost ako ne vidimo dosljednost. Veoma često bismo se mogli vraćati zlatnom pravilu evanđelja koje je kao načelo veoma često nama u MRV-u BiH spominjao nadbiskup u miru Vinko kard. Puljić: „Ne radi drugome ono što ne želiš da tebi drugi čine.“

Hoću reći da se stanje vjerskih sloboda u Bosni i Hercegovini najbolje može cijeniti po stanju naših mikrozajednica, mjesnih zajednica, općina, džemata, župa, parohija, i to najbolje u mjestima gdje su određene vjerske skupine u manjini. Još uvijek su mnoge stvari samo deklarativne te se kao takve ne provode. Koliko vjerske slobode ima u ovakvim sredinama, toliko je razina ovih prava zapravo zastupljena istinski. S druge strane, koliko se oni koji za sebe kažu da su vjernici i javno to manifestiraju, a na mjestima su odlučivanja u ovim zajednicama, zauzmu za sve građane, kako one vjerujuće, tako i one koji to nisu, a poštujući vjerske postulate, toliko će njihove odluke biti opće korisne i plemenite. To je zapravo slika ovih prava, to je prosto neodvojivo jedno od drugoga, tražiti pravo i boriti se da i onaj drugi to pravo dobije u istoj mjeri.

Iako je BiH sekularna država, osigurala je „kontinuitet pravne osobe Katoličkoj Crkvi, Islamskoj zajednici u BiH, Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi i Židovskoj zajednici BiH“. Koliko je to važno i je li to od države dovoljno?

Crkve i vjerske zajednice koje ste nabrojali povijesno su utemeljenje u našem društvu i kao takve ih Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica prepoznaje. Jako je to važno, ali svakako nije samo to dovoljno. Treba se raditi na stalnom unaprjeđivanju položaja crkava i vjerskih zajednica u društvu i tu opet potičem na balans, traženja, dobivanja, ali i uzvraćanja. Državu čine njezine granice, sustav, kontinuitet, provedba međunarodnih standarda ljudskih prava, demokratskih dostignuća i drugo, ali državu, prije svega, čine njezini građani pa i oni koji su vjernici, a kod nas je to značajan broj. Koliko se prava pruži crkvama i vjerskim zajednicama te samim time i vjernicima, toliko društvo u globalu treba očekivati dosljednosti u provedbi naše vjere i to se mora osjetiti u svakom segmentu našeg društva, sve drugo bi bila izdaja, gluma ili laž. Dakako, crkve i vjerske zajednice s pravom očekuju od države rješavanje brojnih pitanja poput restitucije oduzete imovine, pitanja mirovinskog osiguranja vjerskih službenika, dakako unaprjeđenja vjerskih sloboda po drugim pitanjima. Ali dostojno je i pravedno naglasiti da država ima pravo očekivati od crkava i vjerskih zajednica dosljedno poštivanje svih postulata vjere, što bi trebalo rezultirati boljim općim stanjem društava, a samim tim i države. Ako religijske zajednice unutar svoje djelatnosti imaju određene tvrtke, obrazovne institucije i druge organizacije, onda one moraju biti obrazac pravedna, dosljedna i po svakom slovu zakona uređena poslovanja jer to je vjera, to je takav način života. Tako religijske zajednice mogu biti primjer poslodavcima, gospodarstvenicima, društvu općenito.

Koliko politička instrumentalizacija religije utječe na razvitak društva u smislu vjerskih sloboda?

Politička instumentalizacija religije je nažalost sveprisutna u našem društvu, a za samu religiju je takva vrsta zloporabe katastrofalna. Ne oslikava se vjerska sloboda u onome što projavljuje religiju samo kao vizualno, dramaturški i površno folklorno-običajno. Toga je, rekao bih, i previše u našem društvu. Religija kao skup određenih pravila, formi i običaja uprisutnjuje naše uvjerenje, našu duhovnost, ali najmanje ili najslabije kroz različite instumentalizacije. Vjera je život kroz pažnju i brigu za drugoga, slabijega, onoga „bližnjega“kojeg su nam puna usta, a daleko srce i djelo. Svjestan mogućnosti da mi neki mogu zamjeriti na površnosti ili zanosu, ali nema vjerskih sloboda ako nema istinske vjere, a nema istinske vjere koju ne prate djela koja će utjecati na cijelo društvo. Po političkoj instumentalizaciji religije i same vjerske slobode bile bi svašta nešto dočim ne ono što trebaju biti. Ovdje valja biti obazriv, suradnja Crkava i vjerskih zajednica, kako međusobno, tako i s drugim subjektima u demokratskom društvu, pa čak i političkim, ima svoje zakonomjernosti, pravila, načela pa čak i obligatornosti isključivo s ciljem unaprjeđenja kvalitete života, zaštite svakog građanina na svakom pedlju naše zemlje. Znači, ovdje valja biti obazriv i ne nasjedati na floskule o apsolutno odvojenom, nesinkroniziranom, zatvorenom i samodovoljnom djelovanju svakog subjekta pojedinačno i svih subjekata zajedno u jednom demokratskom društvu. Pri tome valja spriječiti svaki vid instrumentalizacije u oba smjera, i one političke i vjerske.

Nastavak intervjua pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba