Katja Krolo-Šarac, sveučilišna profesorica i majka četvero djece

Mjesna Crkva vrhbosanska po šesti put u župi Sv. Obitelji na Kupresu obilježava Dan obitelji u BiH, te smo sugovornicu na ovu važnu temu pronašli u sveučilišnoj profesorici i majci četvero djece Katji Krolo-Šarac…

Razgovarao: Željko Ivković

Katja je rođena 1974. u Zagrebu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomski i magistarski studij crkvene glazbe, Smjer orguljašica te Smjer zborovođa i kantor, završila je na Sveučilištu za glazbu i primijenjenu umjetnost u Grazu (Austrija). Za vrijeme studija upoznala je supruga Ivicu koji je u to vrijeme bio na poslijediplomskom studiju na Sveučilištu Karl-Franzens u Grazu. Po završetku njihova studija odlučili su se vjenčati i zasnovati obitelj u Hercegovini, u župi Čerin.

U braku su od 25. siječnja 2003., a blagoslovljeni su s četvero djece - trima kćerima i jednim sinom. Marijetu su dobili 2003., Leonardu 2005., sina Danu 2007. i Viktoriju 2013.

Oboje su profesori na Sveučilištu u Mostaru.

S njom smo razgovarali o uobičajenim pitanjima koja postavljamo ovom prigodom, ali i onim praktičnim dijelom rješavanja problema u mnogobrojnoj obitelji te izazovima odgoja djece danas...

Poštovana, svjesni smo kako danas postoje različite teorije o tomu što je obitelj, a mnoge od tih teorija nisu katoličke, niti kršćanske. Recite nam na početku, što je za Vas obitelj?

Obitelj je nukleus ljudske zajednice, osnovna jezgra svakoga društva. Učili smo kako je Platon govorio: „Što je u državi bolja glazba, bolja će biti i država.“ To isto možemo reći i za obitelj: ako imamo više dobrih i zdravih obitelji koje se čvrsto drže moralnih i Božjih zakona, sigurno će i u društvu biti bolji i kvalitetniji socijalni, ekonomski i općenito međuljudski odnosi.

S obzirom na današnje trendove i stavove suvremenog čovjeka, čini mi se da su obitelj i mladi u jako velikoj opasnosti podleći duhu vremena koji je sve drugo, samo nije Božji. Društvene mreže i mediji općenito, filmska industrija i tzv. industrija zabave, svakodnevno nas bombardiraju sadržajima, reklamama, tekstovima i filmovima koji zapravo najjače „udaraju“ na obitelj, tako što perfidno iskrivljuju Božje i moralne zakone, redefinirajući, primjerice, instituciju braka inzistiranjem na ozakonjenju istospolnih zajednica.

Vrhunac i najjasniji pokazatelj dekadencije takvih društvenih „vrijednosti“ jest u nekim zemljama ozakonjeno „pravo“ da takvi parovi usvajaju ili „rađaju“ djecu preko surogat-majki te ih odgajaju u takvim zajednicama. Za mene je brak isključivo zajednica dviju osoba različitog spola, muškarca i žene, koji su otvoreni životu, tj. kako stoji u Sv. pismu: „muško i žensko stvori ih“, odnosno prema Kristovim riječima „čovjek će ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i da budu jedno tijelo“!

Koje su to, prema Vašem mišljenju, istinske vrijednosti kršćanske obitelji danas?

To su iste one vrijednosti koje bi, unatoč raznim životnim poteškoćama i društvenim izazovima i krizama, uvijek trebale biti u suglasju s Kristovim naukom koji nam je evo više od dvije tisuće godina posredovan preko Crkve. Naša Crkva, kao Kristova nasljedovateljica, ima sačuvan Njegov „recept“ kako ostati duhovno i moralno „zdrav“ ako društvo i „oboli“, pa čak kada i sama Crkva preko svojih članova „oboli“.

Zamislite kako bi društva izgledala kada bismo se u životu držali samo deset Božjih zapovijedi koje nam daju konkretne upute kako trebamo živjeti u odnosu prema Bogu i prema ljudima!

A zamislite kako bi tek izgledala ona društva u kojima bi se primjenjivale samo ove Isusove riječi: „Sve dakle što hoćete da ljudi čine vama, činite i vi njima!“ A mi danas imamo taj paradoks da se upravo u većinski katoličkim sredinama i društvima sve bezobzirnije „gaze“ Božje zapovijedi i da se u parlamentima tih društava ozakonjuju takve odredbe i propisi koji su u izravnoj koliziji s Kristovim naukom.

Sjetimo se da smo mi članovi tih društava i da mi biramo takve ljude da nas predstavljaju u parlamentima. Svatko bi se od nas trebao na početku svakog novog dana zapitati: „Gospodine, što želiš da učinim?“, a prije večernjeg počinka zavapiti: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“

Nama, katoličkim vjernicima, bi, dakle, trebao biti poznat „recept“ za izlječenje obitelji i društva, ali se često ponašamo kao bolesnik koji odbija uzeti propisani lijek! Iako nas je naš Gospodin pozvao biti sol zemlje i svjetlost svijeta, bojim se da smo u ovom svijetu i mi postali mlaki, bljutavi i mračni, drugim riječima dvolični: deklariramo se katoličkim vjernicima, a ne živimo život u skladu s jasnim načelima naše vjere.

Obitelj je Crkva u malom. Što je potrebno činiti kako bi Bog zauzeo središnje mjesto u njoj?

Mislim da Bog može ući i trajno prebivati u našoj obitelji samo ako je živa obiteljska molitva. Po zajedničkoj obiteljskoj molitvi živi Bog će djelovati u obiteljima koje mu se posvećuju. To je osobito važno danas kada je tempo života ubrzan i često se zna dogoditi da se članovi obitelji vide samo „u prolazu“, između svakodnevnih obveza posla, škole, studija.

Uz obiteljsko okupljanje, barem na večernju molitvu, obiteljske veze će snažiti, a ljubav i povjerenje među nama i prema Bogu će rasti. To će onda postati naša, vlastita obiteljska „stijena“ o kojoj nam je Krist govorio, ona koja će ostati postojana i kada navale „kiše, bujice i vjetrovi“.

Naravno, uz obiteljsku molitvu potrebno je svakodnevno voditi i osobni razgovor s Bogom, gdje ćemo se uvijek iznova preispitivati i moliti za darove Duha Svetoga da nas vodi stazom života kao dobre i uzorne supružnike, roditelje, učenike, studente, radnike, vjernike. Važnost osobne i obiteljske molitve možemo slikovito opisati usporedbom s treningom u kolektivnim sportovima. Svaki nogometaš trenira u teretani svoje tijelo, mišiće, stječe kondiciju, te na terenu uvježbava tehniku i vještinu vođenja lopte.

No, sve to nije dostatno za uspješan rezultat ukoliko ne uvježbava s cijelim timom različite kombinacije napada i obrane. Timski rad osnažuje međusobne veze igrača, što se odražava na terenu i u konačnici pokaže na rezultatu. Tako i naša osobna molitva nije dostatna za naš duhovni život jer postoji opasnost da u takvoj molitvi postanemo sebični, učinimo se sami sebi boljima i ispravnijima od drugih, odnosno počnemo misliti i moliti da se drugi članovi obitelji trebaju mijenjati, umjesto da molimo za promjenu svoga srca.

Uz obiteljsku molitvu takve misli će se korigirati, a naša srca će se otvoriti da u poniznosti prepoznamo svoje pogrješke, da lakše započnemo razgovor u napetim odnosima, da lakše oprostimo i zatražimo oproštenje, da više uvažavamo svakoga člana obitelji. I na kraju je potrebno posebno naglasiti da je uz molitvu, za osobni i obiteljski duhovni rast, iznimno važan sakramentalni život: sv. euharistija i redovita sveta ispovijed. U ovim sakramentima se priznajemo slabima i grješnima, duhovno snažimo, učimo se poniznosti stavljanjem svoga vlastitog i obiteljskog života u Božje ruke s punim povjerenjem u Njegovu providnost na početku novoga radnog tjedna.

Kako Crkva može uključiti obitelji u svoj život i djelovanje te kako pokazati obiteljskim zajednicama da su one zaista potrebne Crkvi?

Brojne su mogućnosti kako potaknuti i ohrabriti članove obitelji da se intenzivnije uključe u rad svoje župne zajednice: primjerice sudjelovanjem u različitim vjerskim programima i humanitarnim akcijama, pjevanjem u crkvenim zborovima, čitanjem na sv. misi itd. Isto tako moguće je organizirati susrete s obiteljima ili obiteljske tribine na kojima će stručnjaci iz nekoliko znanstveno-stručnih područja (duhovnici, psiholozi, liječnici, ekonomisti) svojim znanjem i savjetima pomoći u raznim kriznim situacijama kojima je izložena manje-više svaka suvremena obitelj. Moj je dojam da se ovakvi susreti organiziraju dosta rijetko i u premalom broju župa.

Naime, nije dovoljno da o obiteljskom životu i problemima u obitelji govori samo svećenik u nedjeljnoj homiliji, nego treba uključiti i osposobljene stručnjake za različite životne situacije. Dobro bi bilo na takvim obiteljskim tribinama, nakon izlaganja stručnjaka, animirati slušatelje (članove obitelji) na postavljanje pitanja i na otvoreni dijalog u komu će više obitelji razmjenjivati iskustva i međusobno razgovarati o poteškoćama i prokušanim načinima izlaska iz obiteljskih kriza. Češćim organiziranjem takvih tribina Crkva će posvjedočiti kako prepoznaje aktualne probleme obitelji i društva te pokazati da joj je stalo do izgradnje zdravih obitelji, a brojnim obiteljima bi zasigurno bilo nešto lakše kada bi se osvjedočili da nisu jedini koji se bore sa suvremenim izazovima i poteškoćama.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba