Ivana Šarčević, magistra predškolskog odgoja

Nastojeći odgovoriti na pitanje: „Kakav svijet želimo prenijeti djeci koja odrastaju?“, pod pokroviteljstvom Dikasterija za kulturu i obrazovanje, a kako je krajem 2023. najavio papa Franjo, prva inicijativa Svjetski dan djece obilježit će se 25. i 26. svibnja. Tim povodom, za Katolički tjednik razgovarala je Ivana Šarčević, magistra predškolskog odgoja.

Razgovarala: Josipa Miler

Gospođa Šarčević rođena je 4. svibnja 1987. u Prozoru. Pohađala je Osnovnu školu Fra Jeronim Vladić u Ripcima i Opću gimnaziju u Prozoru, a zatim je na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu 2012. stekla zvanje magistre predškolskog odgoja.

Kao odgajateljica radila je u dječjim vrtićima u Dubrovniku i Zagrebu, a od 2016. zaposlena je u JU Dječji vrtić Ciciban u Prozoru.

Supruga je i majka troje djece te aktivna članica etnoskupine Čuvarice.

Poštovana gospođo Šarčević, papa Franjo je u prosincu 2023. najavio 1. svjetski dan djece koji će se proslaviti u Rimu 25. i 26. svibnja jer je želio malene staviti u središte. Je li svijet danas mjesto u kome postoji briga za dijete i gdje je ono u središtu?

Usvajanjem Konvencije o pravima djeteta 1989., ljudi su se ujedinili u želji da stvore svijet kakav zaslužuju djeca, svijet u kome će svakom djetetu biti osigurana jednaka prava, te će svako dijete imati priliku rasti, učiti, razvijati svoje sposobnosti i talente, odrastati u obitelji, biti sigurno i zaštićeno. Pitamo se je li svijet danas takvo mjesto. Djeca jesu naša budućnost, ali njihova budućnost se stvara danas i na nama je pružiti im priliku za bolje i sretnije odrastanje, da svijet zbilja bude mjesto na kome postoji istinska briga za svako dijete i njegovu dobrobit.

Danas moramo staviti dijete u središte svoga djelovanja, i kao roditelji i kao odgajatelji, kako bismo sutra imali zadovoljnu i sretnu odraslu osobu. Smatram kako se više trebamo voditi tim primarnim ciljem i istinski postati svijet koji brine o djeci i stavlja ih u središte, a često, nažalost, u životu posložimo drukčije prioritete. Kao što je i sam papa Franjo rekao da ne možemo biti sretni sami bez radosna dijeljenja svojih darova, dodala bih da ne možemo ni biti sretni ne dajući zaštitu malenima koji zaista jesu naša sadašnjost i budućnost i baš zbog toga bismo ih trebali puno više stavljati u središte ugrađujući im prave vrijednosti bez kojih neće moći biti sretni.

„Ovaj Dan djeci nudi mogućnost postati protagonistima kroz trenutke molitve, prijateljstva i formacije“, izjavio je kardinal José Tolentino de Mendonça, prefekt Dikasterija za kulturu i obrazovanje, koji i organizira Svjetski dan djece. Kako dati djeci glavnu ulogu i razviti kod njih osjećaj sigurnosti kroz svakodnevne aktivnosti u obitelji i vrtiću/školi?

Sigurnost je primarna potreba svakog djeteta. Djeca moraju imati osjećaj sigurnosti u okruženju u kome borave, bilo vrtić/škola, bilo obitelj. Svako naše djelovanje treba biti usmjereno na to da se djeca osjećaju sigurno i zaštićeno, a time i oni sami stvaraju pozitivnu sliku sebe samih, odnosno u ranoj dobi razvijaju samopoštovanje. Ako se dijete iz bilo kojeg razloga osjeća nesigurno, onda je u stanju stresa dokle god taj osjećaj traje. Odgajatelji djeci trebaju pristupati s uvažavanjem kako bi djeca razvila osjećaj vlastite vrijednosti. Djeca koja su sigurna u sebe, sposobnija su se nositi s različitim životnim situacijama.

Djeca se često ponašaju neprimjereno kada se moraju premjestiti iz svog dječjeg svijeta u svijet odraslih i zato je naša dužnost kao roditelja i kao odgajatelja poštivati njihov svijet, njihovu individuu, usmjeravajući ih kroz aktivnosti primjerene njihovim sposobnostima i interesima osiguravajući pozitivno i sigurno okruženje.

Primarna uloga obitelji je briga i odgoj djece, ali ne može se zanemariti činjenica da su danas brojne obitelji disfunkcionalne. Koliku ulogu danas u odgoju ima obitelj, a koliku vrtić i druge odgojno-obrazovne ustanove?

Obitelj je temelj djetetova postojanja i kao primarna zajednica, obitelj je ta koja kod djeteta razvija stavove intelektualnog, moralnog, tjelesnog, emocionalnog, estetskog i radnog odgoja i upravo o njoj ovisi kako će dijete shvaćati sebe i svijet oko sebe.

S obzirom na vrijeme koje djeca provode u vrtiću (od 4 do 10 sati dnevno) i u drugim odgojno-obrazovnim ustanovama, odgajatelji koji su u izravnoj interakciji s djecom moraju biti svjesni svoje uloge u djetetovoj percepciji svijeta oko sebe kao i u ulozi cjelokupna djetetova razvoja. Obitelj i vrtić su mjesta gdje dijete stječe sigurnost, sliku o sebi, prolazi kroz proces prilagodbe na svijet koji ga okružuje i izgrađuje osobnost u užem i širem smislu. Najbolji rezultati sigurno će biti ukoliko su kompetencije roditelja i odgajatelja usklađene prema istom cilju za dijete i zbog toga je suradnja roditelja i predškolske ustanove veoma važna jer svi mi sudjelujemo u kreiranju ličnosti koja će jednoga dana svoje znanje prenositi na daljnje generacije.

Ukoliko dijete dolazi iz disfunkcionalne obitelji, uloga i odgovornost odgojno-obrazovne ustanove je itekako bitna i može biti ključna u daljnjem rastu i razvoju djeteta i njegove percepcije stvarnog svijeta oko sebe.

Kakva je komunikacija danas između roditelja i djece, u smislu međusobna poštovanja i tolerancije, i što se može učiniti kako bi se djeca kvalitetno „odgajala razgovorom“?

Komunikacija unutar međuljudskog odnosa povezana je s potrebom čovjeka da ostvari kontakt s drugim ljudima i tako dobije orijentaciju o sebi samome kao i osjećaj pripadnosti i povezanosti. Komunikacija bi uvijek trebala biti dvosmjerna, dakle trebamo i govoriti i slušati. Stavila bih naglasak na slušati što nam to djeca govore, unijeti se u njihov svijet. Nažalost, komunikacija među djecom i roditeljima je danas sve oskudnija što predstavlja veliki problem današnjice. Znamo da se temelj postavlja od samog djetinjstva i gradi se cijeli život, ali djeca su danas dosta prepuštena sebi zbog manjka vremena koje im roditelji pružaju radi suvremena načina života. Nepostavljanje zdravih granica kod djece, traženje i podvrgavanje različitim metodama u nadi da postanemo bolji roditelji, često nas dovede do jednog nezdravog odnosa i udaljavanja od djeteta. Pokazujući ljubav, nježnost, poštivanje i razumijevanje, dijete učimo da usvaja upravo te vrijednosti. Dakle, jedna zdrava komunikacija, bez forsiranja i nametanja nečega što je djeci nerazumljivo, stalni svakodnevni razgovor i komunikacija ključ su dobra odnosa, i djeteta i roditelja, a i djeteta i odgajatelja.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba