Ilija Knežević, novinar Kineskog radija Internacional

Gosp. Ilija Knežević rodom je iz sela Lukšije u župi Podhum - Žitače. Nakon života u domovini, otisnuo se u svijet te je posjetio mnoga nama egzotična i daleka mjesta. Zajedno sa svojih deset kolega i kolegica, kao dio Hrvatske redakcije Kineskog radija Internacional (CRI), proputovao je i Kinu, uzduž i poprijeko. Svoja iskustva i doživljaj ljudi i kulture toga podneblja podijelio je i s nama.

Otkud Vi u Kini?

Prilično jaka želja za avanturizmom i nepoznatim, koja me inače u životu vodi, nakon Indije me dovela u Kinu. Došao sam, vođen znatiželjom, vidjeti ovaj dio svijeta. Nisam slutio da ću ovdje organizirati život, prema svim mjerilima građanskog života, dakle – posao, vrtić, škola, prijatelji, druženja... Upravo me društvo zove na još jednu utakmicu: gledamo kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u nogometu. Hrvatska i BiH su na dobrom putu, ja i ekipa jednako vijorimo obje zastave.

Kako ste doživjeli prvi susret s ovom zemljom i njezinim ljudima?

Prvi susret s nekom zemljom većinom se dogodi u samoj zračnoj luci, a u Pekingu vas čim iziđete iz zrakoplova, zdanje zračne luke oduševi svojom veličinom, ljepotom i arhitekturom. Peking je nedavno počeo s gradnjom još jedne zračne luke koja će biti završena do 2017. i bit će puno veća od sadašnje. Kako su Kinezi vrlo ljubazni, prvi susret je – osmijeh i – „Dobro došli u Kinu“.

Jesu li Kinezi skromniji ljudi od, primjerice, nas Hrvata?

Za starije se zaista može reći da su jako skromni, a za mlade baš i ne. Stariji su većinu svoje plaće štedjeli, i ovdje postoji vrlo velika tradicija štednje. Mlađi, naravno, više troše jer žive u potrošačkom društvu. Kinezi više izlaze, provode se, putuju i kupuju. Često dolazi do nesporazuma između roditelja i djece zbog drukčijeg shvaćanja i načina života. Dakle, s jedne strane kultura skromnosti, s druge strane rastrošnost novog doba.

Približite nam ukratko kinesku kulturu.

Za kinesku kulturu kažu da je stara 5 000 godina, i to je jedna od prvih stvari na koje će vas svaki Kinez upozoriti. Oni su vrlo ponosna nacija i ne povode se lako za strancima. To nije ni čudo jer Kinezi su svoju zemlju tisućama godina smatrali središtem svijeta, i jedna doza ponosa je ostala do danas. Posebno je zanimljivo kinesko pismo i jezik za čije je razumijevanje vrlo važno naučiti razlikovati četiri glavna naglaska. Krivi naglasak donosi drugo značenje riječi, i to često izaziva smijeh. Kineski jezik ima jako puno dijalekata i Kinezi se često međusobno ne razumiju, ali sve ih spaja zajedničko pismo. Pismo ima oko 10 000 znakova, za čitanje novina je dovoljno znati oko 3 000 znakova, koliko djeca nauče već do 4. razreda osnovne škole. Kinezi su izgradili jednu od najpoznatijih svjetskih građevina – Veliki zid, fascinantno zdanje dugo više od 6 000 km. Imaju prekrasne hramove, carske palače, mostove, među kojima se ističe Most Marka Pola, prvog stranca koji je došao u Kinu, a čija obitelj vuče podrijetlo s Korčule. Kinezi svoju kulturu, običaje, pismo, jezik, povijest, glazbu, slikarstvo, tradiciju i ostalo čuvaju kroz školovanje, medije i u brojnim muzejima. Sam Peking ima više od 40 muzeja. Obilazeći mnoge od njih, u jednom sam naišao na bojeve metke proizvedene u mojemu Konjicu.

Na što ste se najteže naviknuli u Kini, na hranu, običaje?

Na sve sam se prilično brzo navikao, posebno na hranu, ali nikako se nisam navikao na suhi i onečišćeni zrak u Pekingu... Ujutro je pojam rose potpuno nepoznat. Što se tiče hrane, ovdje ima svega. Za Kineze kažu da jedu sve što leti, osim zrakoplova, i sve što ima noge, osim stola. I to je zbilja tako. Kušao sam svašta, većinom iz radoznalosti i inata – larve dudova svilca, morski krastavac koji se služi samo u skupim restoranima, kruščiće od zrna metle, a specijalitet su jaja s neizleženim piletom; zatim, naravno, zmije, posebne vrste štakora, osobito dimljeni... Kinezi puno idu u restorane jer su cijene prihvatljive, a prema mojemu iskustvu, manji restorani nude ukusnija i bolja jela. Opći nacionalni specijalitet i najpoznatije kineskoj jelo su jiaoze i baoze, to su knedle s mesom ili povrćem, pržene ili kuhane na pari. Vrlo, vrlo fino. Iako sam nabrojio neke egzotične specijalitete, treba znati da većina Kineza jede običnu hranu, kao i mi. Ali, primjerice, naš bijeli bosanski sir im je noćna mora, kažu da ima vrlo ružan okus. U Kini, naravno, ima uvoznih proizvoda, ali su jako skupi. Primjerice, čokolada je baš skupa, kao i vino. Potrošnja alkohola i cigareta je u velikom porastu i jako je povećan porez na te proizvode. U Pekingu ima klubova, kafića i pivnica koje se mogu nositi s minhenskim: nude i po 10 vrsta uvoznog piva. Naravno, prvo proizvedeno pivo u Kini su napravili Nijemci prije više od 100 godina. Posebno ovdje uživam u prekrasnim čajevima. Čaj je ovdje više od pića. To je kultura. Primjerice, moj sin u školi ima poseban nastavni predmet o čaju. U pokrajini Guizhou se proizvodi dobra i pitka rakija Moutai, od pet vrsta žitarica. Vrlo je skupa: pola litre košta 300 maraka, ne 30, da ne bude zabune! Proces proizvodnje traje šest mjeseci, a zaštićena je kao nacionalni brend; proizvodnja je ograničena i puno je ide u izvoz.

Peking i Kina su vrlo dobro uređeni za život. Što je najvažnije – a sve rjeđe u svijetu – mjesto je sigurno. Usred noći Pekingom možete šetati, barem je to tako što se stranaca tiče. Kinezi su ljubazni, znatiželjni, ali ipak još uvijek vrlo stidljivi i u kontaktu nimalo agresivni. Gdje god sam bio, uglavnom iz znatiželje pitaju odakle si, kako ti se sviđa Kina, kako ti se sviđa kineska kuhinja, i nakon toga – puštaju vas na miru.

Upoznali ste različite kineske pokrajine. Koja je na Vas ostavila najsnažniji dojam?

Proputovao sam Kinu od sjevera do juga, dobrim dijelom i od istoka do zapada. Putovao sam vlakom 74 sata, i još uvijek bio u granicama Kine. Naime, putovanje koje traje 12 sati ovdje se smatra kraćim putovanjem. Ovo je zbilja ogromna zemlja.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik